Željka Markić osoba je godine
Najviše sam se divio njezinoj svjesnoj odluci da postane predmetom poruge, vrijeđanja i ismijavanja od strane onih koji ne trpe drugačije mišljenje pa stoga, u ime tolerancije, iskazuju neviđenu razinu mržnje, nasilja i netolerancije
{jathumbnail off}Vrijeđanje i etiketiranje vjernika
Čuvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni osjećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga često, neočekivano i podmuklo napadaju”, davno je napisao Ivo Andrić, čovjek čija je misao bila daleko ispred svoga vremena. Ono što se kod mene bez nekog naročitog razloga i opravdanja ponekad pojavi jest dilema je li Andrić zaista bio toliko ispred svojeg vremena, ili su današnji agresivci (neću okolišati, već ću prst usmjeriti prema, u posljednjih nekoliko mjeseci, toliko spominjanim LGBT udrugama i današnjim ljevičarima) ostali toliko daleko u prošlosti.
Srećom, pogled na Andrićev opus i činjenicu da je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, ubrzo me u tim trenucima slabosti riješe tih dilema.
Nenad Stazić, član SDP-a i saborski zastupnik te čovjek kojeg je zbog brojnih njegovih izjava trebalo odavno zakonski isključiti iz političkog života, dostigao je vrhunac svoje govorničke karijere sljedećim citatom: „Očekujem da ova Markićka i njezina udruga za obitelj zatraži da se Ustavom zabrane jednoroditeljske obitelji. Djecu iz takvih obitelji pokupit će po kućama, strpati u kamione i odvesti u dom. A dom će osnovati u Jasenovcu”.
Ova izjava koju osobno svrstavam na prvo mjesto govora mržnje otkad je neovisne Hrvatske, ostavila je bez komentara čak i njegove ljevičarske kolege koji se ne libe reći da ih ne čude odluke Ustavnog suda s obzirom tko tamo sjedi, kao što to elegantno i bez ikakvih posljedica radi Milanka Opačić.
Tko je uopće ta Markićka i zbog čega je jedna od najspominjanijih osoba u Hrvatskoj ove godine? Prije svega, gospođa Željka Markić majka je četvero djece. Zašto to spominjem i zašto smatram da je to važno? Upravo zbog toga što su među brojnim mrziteljima (nisam siguran da bi riječ „osporavateljima” bila ispravna) koji su između ostalog tvrdili kako osobe poput nje sigurno ničim ne doprinose natalitetu, ustvari ljudi koji obično u prvim godinama braka imaju velike dileme – pekinezer ili Shih Tzu.
Ako im se dijete i dogodi te im naruši taj savršeno mirni bračni sklad, obavezno nabave malog psića koji će zamijeniti bracu ili seku, jer za podizanje drugog djeteta, jasno, novca nema. Slobodno vrijeme koje im preostane nakon skupljanja pseće kakice po gradskim ulicama, takvi ljudi obično troše na ogovaranje i pljuvanje tamo neke Markićke koja eto svojim životnim primjerom i stavovima šteti natalitetu.
Zbog čega se ja od prvog dana divim gospođi Željki Markić? Najmanje poradi toga što imamo, vjerujem, slične ili iste neke životne stavove te još manje poradi činjenice da sam i sam uime udruge „U ime obitelji” skupljao potpise za referendum. Ono čemu sam se divio tada, a nakon svih događanja još više divim i danas, bila je njezina svjesna odluka da postane predmetom poruge, vrijeđanja i ismijavanja od strane onog dijela naroda koji se glasno bunio protiv tobožnje diskriminacije koja će se dogoditi prođe li referendum, a koji su u čitavoj ovoj priči pokazali neviđenu razinu mržnje, agresije i u konačnici – diskriminacije prema osobama drugačijih životnih stavova.
Jalovi argumenti
Slušajući toliku graju koja se javljala kroz lijeve hrvatske medije, a koja je sama po sebi bila usmjerena kontra referenduma (ili za referendum, ali s „uputom” da se mora glasati „protiv” bez obzira što o tome mislili, kao što je to političkim žargonom radila Vesna Pusić), slučajni bi promatrač pomislio da su protivnici bili prepuni argumenata koje stoga nisu mogli plasirati iz prve.
Međutim, dovoljno je i malo zagrepsti ispod površine da bi se vidjelo da se zapravo radilo o vrlo jalovim i netočnim argumentima poput onih da su pravo na brak ili na djecu temeljna ljudska prava (država dakle svim svojim građanima treba osigurati ova prava?). Netočnost i jalovost ovakvih argumenata koji su služili kao polazna točka za pisanje tekstova koji su bili ništa više doli prelijevanje iz šupljeg u prazno, detaljno je analizirana u pojedinim medijima pa ne vidim potrebe ovdje raditi isto.
Jedino što bih iz čitave te priče izdvojio kao vrhunski primjer pogrešnog shvaćanja bio je komentar Branimira Pofuka, novinara Večernjeg lista: „Zar se u Hrvatskoj podrazumijeva da se obitelji u ime obitelji odriču svojih homoseksualnih sinova, kćeri, unuka, nećaka i nećakinja?”.
Nije mi naročito jasno kako bi definicija braka mogla značiti odricanje od različitih ili značiti išta od onoga što je intelektualna „krema” hrvatskog društva više nego pogrešno tumačila (namjerno ili ne, u to ne ulazim), ali ljudima koji jedno vrlo otvoreno i jednostavno referendumsko pitanje uspijevaju ovako pogrešno shvatiti želim ništa više doli intelektualnog prosvjetljenja u godinama koje su pred njima. A najjači argument od svega bio je da “većina ne smije i ne može odlučivati o pravima manjine”. Obrnuto dakle može, i to bi onda bilo normalno?
Čitava priča oko referenduma bila mi je interesantna i još zbog nečega. Glasna i agresivna manjina kojoj je u određenim situacijama uzmanjkalo uvreda zorno je pokazala još nešto, a to je da su usprkos silnoj intelektualnoj nadmoći kojom raspolažu, na ljestvici moralnih vrednota na samom dnu. Jer napadati i ismijavati nekoga zbog toga jer ima drugačije životne stavove na način na koji su oni to radili, samo je dokaz kako oni koji tako glasno upiru prstom u druge zbog diskriminacije, zapravo su najveći diskriminatori.
Nisam primijetio da su osobe koje su bile za referendum vrijeđale svoje neistomišljenike, ali zato novinari jutarnjeg lista nisu imali poteškoća oko označavanja fotografije na kojoj se nalaze članovi udruge „U ime obitelji” nazivom – idioti (na što su nas morali upozoravati začuđeni mađarski blogeri).
Diskriminacija
Ponekad se zapitam tko su uopće ti agresivci, koja točno skupina ljudi? Mislim da se ponajviše radi o ateistima, agnosticima i općenito ljevičarima (desničara i katolika među njima sigurno nema, ili se pojavljuju u promilima), a prema posljednjem popisu i velikim lažljivcima. Jer otkud toliki broj deklariranih katolika (čak 86.3% prema posljednjem popisu), ako se prema medijskim napisima čini da smo ustvari ateistička zemlja, gdje katolici medijski prostor dobivaju na kapaljku, a i kada dobiju, obično bivaju propisno izvrijeđani?
U Hrvatskoj već više od desetak godina nema slobode medija, jer realno se zapitati kakva je to sloboda u kojoj je 90% vodećih hrvatskih medija u rukama ljevice. Ovo je također razotkrilo i sve one pojedince željne „pravde” i koji su 90-ih godina rigali vatru po HDZ-u i Tuđmanu zbog tobožnje „medijske diktature” – istina je bila jedino u tome da oni nisu mogli kontrolirati medije u mjeri u kojoj su htjeli, jer Hrvatsku državu nikako nisu prihvaćali te su pokušavali naći načine kako da istu destabiliziraju i da se vrate miloj im i dragoj, neprežaljenoj Jugoslaviji.
Što se tiče njihove retorike, meni ista zapravo odgovara. Nikad nisam čitao takve portale (jutarnji.hr, index.hr, net.hr i drugi) niti će se to u dogledno vrijeme promijeniti, ali ponekad si dadem oduška pa otiđem na neki tekst o katolicima te pogledam komentare njihove publike (tekst dakako ne čitam). Ovo ne činim kako bih od njih dobio prosvjećenje, već u trenucima slabosti kada pomislim da sam se prema nekome ponio netolerantno, pogledam što oni pišu i tek tada se uvjerim da sam zapravo iznimno tolerantan čovjek.
Nije potrebno previše truda kako biste ovo mogli provjeriti, no kao primjer – upišite u tražilicu Jutarnjeg ime mlade Zrinke Pezer i pronađite tekst u kojem obrazlaže svoje životne stavove (na koje u potpunosti ima pravo). Vidjet ćete u tim komentarima koliki je stupanj diskriminacije onih kojima su usta puna borbe protiv diskriminacije.
Osobno nemam ništa protiv svih tih skupina ljudi niti me interesiraju njihova shvaćanja i osobna uvjerenja, usprkos činjenici da oni osjećaju vrlo jaku potrebu da se upliću u moja shvaćanja i uvjerenja, kao što svi osjećaju potrebu gaziti Crkvu kojoj ionako ne pripadaju. Ono što me smeta kod njih je način komunikacije prema ljudima koji nisu istog uvjerenja, dakle prema ljudima poput mene. Iako će oni na ovo reći da smo i mi desničari i katolici isti takvi, mislim da se u medijima pojavilo previše napisa koji ipak potvrđuju suprotno.
Ono što se promijenilo u 2013. godini jest i nova klasifikacija vjernika. Prije desetak godina bio sam katolik, prije 5 godina bio sam gnjavator katolik, a danas sam katoliban. Na isti način promijenilo se i društvo, pa umjesto u ponosnom hrvatskom društvu u kojem sam živio sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, danas živim u pokatoličenoj jazbini. Usprkos činjenici da biti katoliban u pokatoličenoj jazbini nekome može izgledati kao nepoželjna osobina, mene takva klasifikacija čini iznimno ponosnim čovjekom i ne bih je mijenjao nizašta.
Jer povijest je nebrojeno puta pokazala kako je neformalno i formalno odbacivanje Boga i katoličke tradicije (preciznije – u zemljama u kojima je dotad dominirala) dovelo do moralnog srozavanja društva (odnosno onoga što osoba zdravog razuma definira kao moralno), a i mislim da je najgore što bi mi se tijekom ovozemaljskog života moglo dogoditi jest da me netko opiše kao osobu modernih liberalnih životnih svjetonazora. Biti takav – kao što je jednom prilikom rekao Luciano Pavarotti opisujući ono što proživljava prije koncerata – to zaista ne bih poželio niti najgorem neprijatelju.
Izvor: bbird.me/hkv.hr
