Otvorena granična pitanja Republike Hrvatske sa svim susjednim državama nastalim raspadom bivše SFRJ, mogu ukazivati na puno stvari. Prvo, može se pomisliti kako u bivšoj državi nije postajalo jasno razgraničenje ni nadležnosti između tadašnjih Republika, moglo bi se pomisliti da su novonastale države i njihovi narodi svi imperijalno raspoloženi što je s obzirom na relativizaciju ratne odgovornosti i srpskih agresija devedesetih postala realnost dodatnog medijskog, političkog i međunarodnog poništavanja odgovornosti i krivice; moglo bi se pomisliti da je s obzirom na toliki broj otvorenih sporova Republika Hrvatska ključni nevaljalac, po logici, da čim netko ne može postići dogovor ni s jednim susjedom u njemu je problem a ne u susjedima, a moglo bi se pomisliti i da Republika Hrvatska nije dobar gospodar svoga naslijeđa, te da je trenutno u nekoj vrsti predstečajnoga postupka gdje svjetski policajci njene stečevine prepuštaju onome tko ih želi i zna s njima upravljati,što je običajno pravo od nastanka civilizacije.Da bi međunarodni poredak funkcionirao netko mora vladati nad zemljom, narodima i ljudima, a onaj tko ne zna ili neće, kao loši roditelji u odgoju malodobne djece, gubi pravo na skrb i upravljanje u ime i na korist onoga tko zna i hoće. Tako funkcionira oduvijek međunarodna zajednica, koja na taj način osigurava red, posve nebitno pošten ili nepošten, human ili nehuman,  i izbjegava eskalaciju problema.

SFRJ nije bila banana država i u toj državi se točno znalo što je čija nadležnost.

Toj državi se može i mora prigovoriti iz Hrvatske, ali i univerzalne civilizacijske perspektive sve najvažnije, počevši od samih političkih temelja, ali – reda je imala u tome što je bila. Znalo se tko, gdje, kad i kako upravlja i odgovora, a prije toga znala se točno nadležnost do detalja.

Tako i o granicama.

U SFRJ su do detalja bile utvrđene granice između republika i na moru i na kopnu

Tragom teksta kolege Javora Novaka o međudržavnim graničnim odnosima Slovenije i Hrvatske i kontinuitetu slovenskoga nasrtaja na hrvatske životne prostore, zainteresiralo me to pitanje više nego inače, razgovarao sam s nekoliko pametnih ljudi, aposebno s nositeljima političkih funkcija u proteklom hrvatskom političkom razdoblju. Vrlo dragocjene informacije dali su mi, svaki na svoj način pozvani ljudi –  Luka Bebić i Miro Kovač.

Bivši predsjednik Sabora i jedan od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana od samoga utemeljenja HDZ-a i stvaranja nacionalnoga pokreta za uspostavu hrvatske suverenosti, Luka Bebić je bio prava adresa. Uz čitav niz iznimno vrijednih informacija, poslao mi je i preslike najbitnijih stranica, izvoda iz ostavštine bivše države, koji eksplicitno pokazuju da je do tančina bila utvrđena ne samo kopnena nego i morska granica između tadašnjih republika.

Tajne Pomorskog zbornika br. 8/70

Bebićmi je dao preslike iz Pomorskog zbornika SFRJ, broj 8/70, autora dr Lucijana Kosa, tada najuglednijeg slovenskog stručnjaka za ta pitanja, koji je u biti bio eksplicitan prikaz teritorijalnoga razgraničenja do elementarne nadležnosti na svakome dijelu priobalnog kopna i mora između tadašnjih socijalističkih republika.

U ovome slučaju naš interes je fokusiran na razgraničenje na moru i priobalnom kopnu između Republike Hrvatske, Republike Slovenije, te Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Razloga je puno da upravo sad objavimo ove podatke.

U ovoj kolumni pozabavit ćemo se razagraničenjem i ukupnim odnosima između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a zapravo između Hrvata i Bošnjaka, s obzirom da je pogrješno govoriti o nekakvoj zbirnoj i još pogrješnije o zajedničkoj Bosni i Hercegovini, kad politički ne postoji.

U slijedećoj kolumni donijet ćemo detaljan pregled granica u aktualnoj Savudrijskoj vali i priobalnom kopnu između tadašnjih republika a današnjih država Slovenije i Hrvatske, te smisleno povezati ponašanje Republike Hrvatske prema problemima s Bošnjacima i Slovencima.

Stručnjaci stoj – mediokriteti naprijed!

Bebićmi je rekao da taj zbornik čije navode donosimo postoji u knjižnici Sabora Republike Hrvatske, te da je uoči početka pregovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, još tamo krajem devedesetih godina te dokumente predao voditelju pregovaračkoga tima Dobranoviću pod nadležnošću ministra vanjskih poslova Mate Granića, ali i zbog isključivanja svake eventualnosti, iste dokumente je poštom uputio na adresu Ministarstva vanjskih poslova, očito jer nije bio siguran u ljude koji su tada predstavljali Republiku Hrvatsku. To je moj dojam.

Danas, suočeni s ovakvim razvojem „graničnih“ a u biti dubokih poliitčkih i strateških problema, valja jasno reći da je Republika Hrvatska na čelu pregovaračkih timova za pregovore s Bosnom i Hercegovinom promijenila nekoliko ljudi, a da su timove za pregovore sačinjavali uglavnom bezbojni nižerangirani politički mediokriteti umjesto skupina vrhunskih stručnjaka, kakve smo imali i imamo. To su bili na početku Željko Dobranović, savjetnik predsjednika Tuđmana, kasnije savjetnik Stipe Mesića, mjenja ga Svjetlan Berković, njega Gordan Bakota, a sve završava konačnom izradom svih elemenata „nove granice“ 2005. godine Hidajet Biščević. Ne ukazuje li ovakv promenada na čelu pregovaračkoga tima na totalnu nekonzistentnost i površnost u pristupu ovako važnim pitanjima?

Jasno da ukazuje.

Što veći promašaji, to sigurnija karijera

Da se poslužim današnjim političkim govornim omiljenicama – jedino stabilno su se paralelno s eskalacijom problema, u svemu razvijale profesionalne karijere mediokriteta, koji su pretežitost i današnjeg državnoga vrha, a koji bi kao trebali riješiti ono što su zakuhali ranije.

Iz navedenoga, a i kasnijega razvoja stvari s granicama i susjedima, više je nego jasno, što ćete vidjeti u navodima u ovome tekstu, zorno se vidi da je u Hrvatskoj bilo i znanja, i dokumenata i spremnosti za ispravno i odgovorno riješavanje graničnih pitanja sa svim susjedima, ali da je uvijek, kao i danas – bila problem politička premoć volje koja je iz nekih razloga nastojala zakomplicirati probleme na hrvatsku štetu.

Je li to slučajno, nužno se upitati danas nakon toliko godina, te je li moguće da gotovo isti ljudi, raspoređeni nešto drugačije nego nazad dvadesetak godina, tjekom tih dvadesetak godina, od vrha države do najširega okvira tzv. duboke države i institucija, koji su sudjelovali u stvaranju problema – danas riješe te probleme?

Ja sam siguran da nije.

I siguran sam da je to prvorazredno političko a ne stručno pitanje, te da ga baš zbog totalne umreženosti ljudi koji su stvorili probleme, nije moguće riješiti u okviru aktualne politike, na koju posredno ili izravno i danas presudno utječu.

Granični spor s Bošnjacima na moru je nastavak operacije Neretva 93

Pođimo konkretno od graničnog spora s Bosnom i Hercegovinom, koji je prvenstveno kroz forme odnosa bošnjačke i hrvatske politike višestruko eskalirao, izvan svake sumnje prvenstveno na matrici brutalne agresivnosti i imperijalnih ciljeva Bošnjaka i totalne popustljivosti i slabosti prije svega Republike Hrvatske.

Rezultat tih „Granićevih“ pregovora i sporazum iz 1999. godine koji je podvaljen Tuđmanu na parafiranje, je jedno od izvorišta današnjih problema, iako je temeljni razlog za sve probleme agresivna bošnjačka politika koja danas i slijepcu iz ove perspektive zapravo jasno ukazuje na stvarne uzroke rata Bošnjaka i Hrvata ’93. godine, te potpuno ogoljuje ciljeve operacije Armije BiH – Neretva 93.

Crta razgraničenja između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine na moru prema Pomorskom zborniku SFRJ.

Granične općine tadašnjih republika bile su, s bosansko-hercegovačke strane Čapljina sa zaljevom Neum-Klek, a s hrvatske strane općine Metković i Dubrovnik.

U Zborniku se eksplicitno navodi da na jugu toga područja granica SR Hrvatske ide sredinom kanala Malog Stona, do južne strane položaja Pod Imoticom, udaljenim 900 m sjeverno od rta Sv. Nedjelja uz granicu općine Dubrovnik, kanalom Maloga Stona.

Jugoistočna granica  ide od točke na sredini  Malostonskog kanala, južno od rta Repa Kleka prema sjeveru-sjeveroistoku do točke koja se nalazi na jugozapadnoj obali poluotoka Repa Klek 1050 m južno od hridi Klještac ( u zaljevu Klek).

Zatim od točke koja se nalazi na jugozapadnoj obali poluotoka Rep Klek, 1050 m južno od hridi Klještac- prema sjeveroistoku do točke koja se nalazi  na sjevernoj obali poluotoka Rep Klek na 820 m južno-jugoistočno na hridi Klještac.

Sjeverozapadna granica ideod točke na kopnu u zaljevu Klek 1800 m istočno od hridi Klještac- prema zapadu-jugozapadu, između rtića i hridi ispred njega (pokraj sjeverozapdne obale poluotoka Rep Klek), i dalje do točke na sjeverozapadnoj obali poluotoka Rep Klek, te na 820 m  južno-jugozapadno  od hridi Klještac u zaljevu Klek. Granica dalje ide od točke na jugozapadnoj obali poluotoka Rep Klek, koja se nalazi 1050 m južno od hridi Klještac u zaljevu Klek- prema jugu-jugozapadu do sredine Malostonskog kanala.

Kako identifikacija granice prerasta u – teritorijalne zahtjeve?

Ovu je granicu samo trebalo identificirati. Odnosno potvrditi, jer je međunarodnim priznanjem postala međudržavna granica i temeljni dokument međunarodnoga statusa priznatih država BiH i Hrvatske. Svojevrsni rodni list, pri čemu je međunarodna zajednica bila – matičar.

Usporedba s elementima sporazuma koji je parafirao Tuđman u Sarajevu 1999. godine jasno ukazuje da je hrvatski pregovarački tim za „identificiranje granice“ odstupio od međunarodno priznate granice dvije države.

Zašto je Republika Hrvatska pristala na razgovore s Bosnom i Hercegovinom krajem devedesetih godina izvan ovih detaljno utvrđenih gabarita, pri čemu stalno valja naglašavati da Hrvati u BiH nikako nisu mogli biti razlog za popustljivost, jer BiH su uz njih činili i Srbi i Bošnjaci, pa je teritorijalno popuštanje bilo, ne jačanje položaja Hrvata u BiH, nego njegovo eksplicitno slabljenje i izravno poticanje neprijateljskih namjera prema Hrvatskoj i Hrvatima, što se vidi danas na svim područjima  bošnjačke politike?

Svako popuštanje vodilo je legalizaciji novih zahtjeva.

Pogubno popuštanje službenog Zagreba

Iako je nakon međunarodnoga priznanja novonastalih država bilo nužno u međudržavnom sporazumu identificirati priznatu dotadašnju republičku crtu razgraničenja, o čemu kako ćemo vidjeti u ovome Zborniku o morskim granicama postoje vrlo precizni dokumenti, problemi Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom (Bošnjacima i Srbima) zatim sa Slovenijom, Crnom Gorom i Srbijom nastali su prilikom pokušaja – identifikacije.

Miro Kovač mi je poslao sva mišljenja Badinterove komisije koja se bila službeni stavovi Europske zajednice, Sjedinjenih država i SSSR-a tada, koja ćemo objaviti na ovim stranicama u cjelini, narednih dana.

Neka ljudi znaju što je upisano u rodne ili krsne listove novih država i međunarodnoga poretka, kako bi se sami izvan političkih floskula mogli racionalno ravnati u ocjenjivanju prije svega svoje državne politike.

Zašto Hrvatska odustaje od Badinterovih odluka?

Badinterova komisija je 11. sječnja 1992. godine neposredno uoči međunarodnog priznanja Slovenije i Hrvatske, a ista preporuka-stav vrijedi i za ostale države i međusobne odnose, dala precizne upute o naknadnim eventualnim sporovima ostavljajući mogućnost da u slučaju eventualnih naknadnih sporova promjene postojećih granica može biti samo i isključivo uz suglasnost – obiju strana.

Inače, nema razgovora!

Jer, jednostrani nasrtaj ili drugačije ponašanje je –poništavanje međunarodnih akata o priznanju država.

Zar je bilo toliko teško i nemoguće pronaći skupinu stručnjaka, uzeti karte koje su postojale čak i na razini općinskih katastara, a kako vidimo i u knjižnici Sabora, te ukoliko suparnici nisu htjeli iz nekoga razloga pristati na potvrđivanje ili identifikaciju tih činjenica – jednostavno zatražiti od međunarodnih institucija koje su prihvatile Badinterovo stajalište i na temelju toga formirale nove elemente međunarodnoga poretka, kao što su nove države sa svojim obavezama i pravima, primjenu mađunarodnoga prava.

Junker i euro-birokrati odnosom prema graničnim pitanjima Hrvatske potpomažu rušenje europskog poretka

Zato granični sporovi Hrvatske danas – nisu samo bilateralna pitanja, nego i prvorazredna obaveza međunarodne zajednice, primjerice Europske unije, koja je utemeljitelj Badinterove komisije, da poštuje svoje pravne akte i odluke.

I prisili svakoga tko vara, a vara svatko tko je dobio svojevrsni rodni list, međunarodno proiznanje na temelju izjave da priznaje odluke Badinterove komisije i da nema zahtjevaprema susjedima a kasnije se počeo ponašati suprotno tome svemu, da se ponaša legalno i odgovorno.

Hrvatska samo to treba jasno zatražiti od Europske unije.

Pa, neka odbije javno ako smije i može.

Zašto dakle pristajemo na „mjenjanje“utvrđenih granica sve redom na našu štetu i zar ih je bilo toliki problem – identificirati?

Je li Mate Granić rješenje ili kronični problem državne politike?

To znaju Mate Granić i delegacije koje je on oformio u ime Republike Hrvatske i bilo bi vrijeme to konačno iznijeti hrvatskoj javnosti. Kao što je i vrijeme da se današnja državna politika  ako želi istinski riješiti nagomilane probleme odrekne svih vrsta usluga ljudi koji su stvarali te probleme, nisu ih znali ili htjeli riješiti i poticali njihovu golemu eskalaciju. Ovo je izravna poruka Kolindi Grabar Kitarović, koja mora biti pragmatično svjesna da Mate Granić kao nekakav novi kreator hrvatske politike prema Hrvatima u BiH – nikome živu ne ulijeva povjerenje, a ulijeva totalno podozrenje, te s druge strane, neizravno šalje poruku suparnicima da ne treba odviše ozbiljno uzimati zahtjeve same Predsjednice i Hrvatske.

Jer tko je jednom pokleknuo, uvijek će, samo je pitanje odgovarajućega pritiska.

Što se i kakva to politička pogodnost htjela postići pristajući na svoju štetu problematizirati postojeću i međunarodno utvrđenu granicu, bez koje ni Republika Hrvatska ni Bosna i Hercegovina – ne bi bile međunarodno priznate?

Gdje nas je kao Republiku Hrvatsku, stožernu državu ukupne hrvatske državnosti koja je jaka i stabilna točno onoliko koliko je jak i stabilan službeni Zagreb, odnosno slaba i raspadajuća onoliko koliko je slab službeni Zagreb, dovelo ovo kompliciranje posve jasnih pozicija s Bošnjacima, ali i sa Srbima u Bosni i Hercegovini?

Odnos s Bošnjacima riješava Zagreb, a ne samo Mostar

Svi najvažniji odgovori su u ovome slučaju, a bitni za odnose Hrvata i Bošnjaka, u Zagrebu, utoliko više ukoliko se već od polovice devedesetih godina u Zagrebu, pa u cijeloj Hrvatskoj putem najvažnijih medija prije svega pokušava stvoriti klima kako su odgovori u Hercegovini i među tamošnjim Hrvatima.

Nisu.

Nisu nikada bili.

Pri tome valja naglasiti da nisu čak presudno bili ni u Sarajevu, jer bošnjački vrh u Sarajevu je samo slijedio pripremljene staze u Hrvatskoj i hrvatske društvene i državne slabosti, šireći usporedno svoje apetite, odustajući od povratka svoga državnoga statusa na područjima koje su osvojili i betonirali Srbi.

Obavještajno premrežena Hrvatska

Pripreme za takav rasplet stvari u BiH počele su i prije agresije Srbije na Hrvatsku, jer su planeri  srpskih osvajanja i njihovi međunarodni sponzori, prije svih Velika Britanija i Francuska, istina nešto manje eksplicitno, u samoj Hrvatskoj stvorili putem odavno pripremljenih obavještajnih pozicija u javnosti, institucijama, u državnim politikama i nastajućim alternativnim navodnim udrugama, strukturu za kriminalizaciju Hrvata u Hercegovini znajući da će rasplet krize na bivšem jugoslavenskom prostoru biti u BiH, i da se na tom prostoru Srbija jedino može ozbiljno proširiti; za sotonizaciju hrvatske politike prema BiH, paralelno s udarima na sami državni vrh odnosno predsjednika Tuđmana.

Ne treba previše istraživati.

Tragikomičan odnos države prema promatračima i „misionarima“

Valja se podsjetiti samo površnim pregledom čitavoga niza inicijativa, njihovih nositelja, njihove međunarodne umreženosti, navodno uglednih imena iz toga doba, često današnjih navodnih suverenista, zatim tribina, medijskih kampanja preko Ferala, ali i u samoj HRT i ostalim, prije svega Pavićevim medijima a kasnije u Pukanićevu Nacionalu, pa lako zaključiti da su tadašnji nositelji pripreme za bosansko-hercegovački rasplet na štetu Hrvatske i Hrvata, i danas pripadnici tzv.mainstreama, u medijima, na sveučilištima, u državnoj politici, u gospodarstvu, financijama, diplomaciji te pogotovo u civilnim udruženjima i najširoj mogućoj međunarodnoj mreži, kako političkih, još i više parapolitičkih a navodno civilnih i cehovskih organizacija. Jedna takva cehovska, gromko nazvana „misija“ koju vodi nekakav Oliver Vujović, Lekovićev kompanjon iz Srbije, danima luta Hrvatskom ocjenjujući medijske slobode, primljena je s najvišim poštovanjem i od same predsjednice Republike čiji savjetnici i na tom slučaju kao i na slučaju pozivanja na državne prijame opskurnih medijskih kreatura kao što je Pilsel, od države, kao i za vrijeme Tuđmana ispod njegovih krila, stvaraju čistu – smijuriju.

Kome takve „misije“ zadaju standarde, jadna li mu majka.

Javni linč „Hercegovaca“ platforma je muslimanske agresivnosti

Ta struktura je toliko zagadila hrvatski prostor i javnu memoriju „zlim Hercegovcima“ da je postalo posve prirodno za sve što se događa u BiH optužiti Hercegovce, zanemarujući elementarnu činjenicu da su ti Hercegovci  prije svega Hrvati, jedina kompaktna hrvatska politička snaga u Bosni i Hercegovini, koja je zbog relativno homogenoga prostora i stanovništva, mogla i uspjela osigurati opstanak ukupnoga hrvatskoga naroda u toj zemlji, organizirati sustav upravljanja, djelovanja, obrane, kakve takve države nakon što je Sarajevo potpuno odsječeno od cijele Bosne i Hercegovine i svijeta i što je najvažnije – potpuno postalo krinka za muslimanske političke ciljeve i interese.

Muslimanske ciljeve i interese koji imaju posve isti rukopis kao i danas.

I da upravo ti „Hercegovci“ jedini zbog svoje teritorijalne i demografske kompaktnosti mogu obraniti cjelovitost današnje Republike Hrvatske pred namjerama političkog Bizanta na što je nazad stotinu godina ukazao Ivo Pilar kao na siguran razvoj događaja.

Sramotno ponašanje međunarodne zajednice

Sve to u stopu je pratilo ponašanje najvažnijih aktera međunarodne zajednice, koja je sramotno ponašanje prema neviđenim srpskim zločinima u BiH, ne samo prema Bošnjacima, ali brojčano najviše prema njima, nastojala kompenzirati poticanjem Bošnjaka ili žmirenjem na formiranje agresivne politike prema Hrvatima, istovremeno pritiskajući samu Republiku Hrvatsku i potpuno zanemarujući činjenice da je upravo Republika Hrvatska u ratu bila jedino jamstvo kakve takve BiH.

Taj rukopis je eskalirao haškom presudom Hrvatima u BiH.

I Praljkovom porukom Hrvatskoj.

Na bošnjačke zahtjeve, koji su najeksplicitniji na primjeru oduzimanja elementarnih političkih prava Hrvatima putem manipulacija s izbornim zakonom, te na višegodišnjem pritisku na Hrvatsku zbog izgradnje Pelješkog mosta, Republika Hrvatska nije znala na vrijeme i ispravno odgovoriti.

Stvar se svodi u vraćanju na same temelje.

Pogubne poruke hrvatskog državnog vrha

Zbog toga ne možepredsjednica Republike u Sarajevu govoriti da „Hrvati u BiH nikada nisu bili manjina“, jer je to najniža točka i usput točka nestanka s koje se ne brane svoje državotvorne pozicije. Niti to smije izustiti, makar i u nenamjernom ( je li?) konteksu na Pupovčevom „božićnom“ derneku Andrej Plenković, svrstavajući Hrvate u BiH u rang nacionalnih manjina. O tom političkom terminu vezano za Hrvate u BiH se ne bi smjelo ni progovoriti. Zbog toga ne može biti pregovora s Bošnjacima o tome što hoće „Bosna i Hercegovina“ jer im treba jasno reći  da oni nisu Bosna i Hercegovina.

Zbog toga ne može biti papagajskog i idiotskog ponavljanja da je izborni zakon unutarnje pitanje BiH, jer nije. Temeljno političko pravo bilo kojega naroda nije niti može biti unutarnje pitanje BiH sve dok je Bosna i Hercegovina međunarodni protektorat, a što se tiče Hrvatske, status hrvatskoga naroda u BiH ne može biti samo unutarnje pitanje BiH – nikada.

Prijateljstvo je dragocjenost, samo ju budale rasipaju

Zbog toga tragikomično zvuče riječi o prijateljskoj Bosni i Hercegovini, pogotovo prijateljskoj „državi“ Bosni i Hercegovini. Jer, te riječi su toliko prazne, netočne, toliko neutemeljene, da je nejasno kako ih političarima u Hrvatskoj nije neugodno izgovarati? Jedini stvarno prijateljski oslonac i subjekt u BiH, jest, bio je i ostat će, su Hrvati u BiH, a ostali mogu biti jedino partneri i ništa više.

A za statuss Hrvata u BiH presudni su zbog razloga koje sam naveo – hercegovački Hrvati.

Republika Hrvatska treba presjeći idiotski i iscrpljujući međunarodni cirkus, pod krinkom navodnoga dijaloga i političkih riješenja, pri čemu se kao sporna otvaraju pitanja koja upravo ta međunarodna zajednica svojim postojanjem jamčikao temelje na kojima počiva međunarodni poredak.Republika Hrvatska na to mora podsjetiti međunarodne centre, i ne pristajati razgovarati o tome ni pod koju cijenu.

Ne može biti govora o granicama, ako je svaka čestica odlukom o priznanjima upisana u rodni list BiH i Hrvatske.

Hrvatski status u BiH nije unutarnje BH pitanje, nego prvorazredno hrvatsko i međunarodno pitanje

Ne može biti govora i idiotskoga ponavljanja da je jedini način riješavanja nagomilanih statusnih nacionalnih problema u BiH ili na jugoistoku Europe, na brzinu utrpati te države i poludržave u Europsku uniju.Tek tada Hrvatima prijeti nestanak, ne samo u BiH, nego i u samoj Hrvatskoj ako se ulaskom u Europsku uniju posve međunarodno legaliziraju agresivni apetiti Srbije, Bošnjaka ali i cijeloga niza svjetskih policajaca koji godinama kroz različite vidove politički i parapolitički djeluju u Hrvatskoj. U Europsku uniju se, ne zbog Europske unije, nego zbog hrvatskog organskoga okruženja i naših interesa,  moraju unositi jasne pozicije a ne kaos.

Inače nismo trebali ni izlaziti iz Jugoslavije.

Svejedno je za hrvatski interes kakvo je formalno okruženje, ako je zlo.

Ne može Republika Hrvatske i svi njeni državni dužnosnici godinama ponavljati da se Hrvatska neće služiti ucjenama prema susjedima, kao Slovenija prema nama zloupotrebljavajući temelje međunarodnoga poretka i same temelje Europske unije uz suglasnost te EU, jer su to posve različite pozicije i vrijednosti.

Slovenske ucjene i hrvatska politička glupost

Naime, Slovenija je uz blagoslov najvažnijih država EU ucjenom prislijavala Hrvatsku na svoje nelegalne zahtjeve,  koji su bili u suprotnosti s temeljnim aktima EU, kao što su odluke Badinterove komisije, a Republika Hrvatska upravo suprotno, mora braniti i svoj interes pred nasrtljivcima, pozivajući se na obranu tih temelja, ne samo svojih nego i temelja na kojima počiva Europska unija.

Slovenija je kršila načela, Hrvatska ih mora braniti.

Zato Hrvatska mora ultimativno zahtjevati od Srbije, Bošnjaka i Srba u BiH, te Crnogoraca, potpunu odgovornost za funkcioniranje međunarodnoga poretka i načela na kojima suvremeni svijet počiva, počevši od preuzimanja odgovornosti za srpske agresije, do odgovornosti Bošnjaka za odnos prema Hrvatima, počevši od rata do danas.

Takvi zahtjevi nisu ucjena i nisu usporedivi sa slovenskim ponašanjem.

Tako bi se morale ponašati sve države članice Europske unije i NATO-a na pristupnom putu država u našemu okruženju.

Zbog toga je vrijedilo, ako je vrijedilo, trpjeti da bi se sjelo za zajednički stol u Bruxellsu.

Samo zbog toga.

U svakom drugom slučaju- bilo bi besmisleno.

O Pelješkom mostu se uopće nije smjelo pregovarati s Bošnjacima

Ne može Hrvatska braniti hrvatski strateški interes natežući se s Bošnjacima oko Pelješkog mosta, taj interes se brani duboko u Bosni i Hercegovini, a o Pelješkom mostu se – ne razgovara.To mora prestati, jer je uz to što je strahovito štetno, imbecilno i izaziva mučninu kod svakoga mrvicu razumnoga hrvatskoga čovjeka, stvarajući nepodnošljivi defetizam u samoj Hrvatskoj i cjelokupnom hrvatskom narodu.

Ne mogu se Bošnjaci tragom sjećanja na plemeniti, a za vrijeme rata Bošnjaka i Hrvata idiotski prijam u Hrvatskoj, ponašati kao daim je Hrvatska prirodno rezervna domovina i svojina, čemu godinama dnevno svjedočimo i to od najglasnijih „antihercegovaca“ u Sarajevu, a istodobno „Hercegovce“ progoniti i kriminalizirati krijući pod tim pojmom totalni progon Hrvata na svim prostorima pod većinskom bošnjačkom upravom.To bi dopustila samo prvorazredna budala, a Hrvatska se država i hrvatski mainstream upravo time – javno diči, veličajući javne šamare svome narodu!

Jedino riješenje je Hrvatska Republika u BiH

Ne može biti govora o tome imaju li Hrvati pravo na suveren politički status, jer je to bio temeljni uvjet međunarodnoga priznanja BiH. Otvaranjem toga pitanja, zapravo se sadržajno povlači to međunarodno priznanje!

Ne može biti razgovora o tome trebaju li Hrvati umjesto povijenso potpuno teorijski i praktično nepoznatoga državnoga entiteta kao što je današnja Federacija, imati svoj entitet.

Svoju – Hrvatsku republiku!

Jer – moraju!

Bez toga će uvijek biti izloženi imperijalnim apetitima brojnijega naroda.

I međunarodnim trgovinama.

Nema mogućnosti opstanka BiH kao zajedničke države u današnjim granicama bez Hrvatske, Bošnjačke i Srpske republike. To konačno treba jasno politički – reći.

Hrvatska ne smije bježati ni od incidenata

Reći ćete – dobro, pa kako to što se događa međunarodna zajednica može tolerirati ako joj je uopće stalo do bilo kakvoga funkcioniranja?

Može, jer čeka čvrst stav ili kapitulaciju Hrvatske.

Kao i za vrijeme srpske agresije.

U oba slučaja, ta ista međunarodna zajednica blagoslovit će posljedice.

Sve do tada, jedina politička konstanta međunarodne zajednice jest umiriti glasne i bezobrazne , kako bi seizbjegli bilo kakvi javni i ozbiljniji poremećaji. A kasnije, kako i što bude.

Zato, da bi se medvjeda probudilo, ako nema drugoga načina, a sve ih je manje, ne treba s načelnih stajališta izbjegavati ni – incidente!

Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save