Rade Šerbedžija je za Olivera Frljića pravi hrvatski šovinist, onda si možete misliti o kakvoj je patologiji riječ! Njegove predstave su u tom smislu za njega nešto jača doza normabela, klasična i tipična self-help literatura i zato je taj spoj tako čvrst i fantazmagoričan, zato je on tako uporan. Radi se dakle o terapiji. O lijekovima i liječenju na otvorenoj sceni. I zato se i događa da na njegove predstave dolaze slični poznati bolesnici koji i danas plaču i za Titom i za Jugoslavijom i sve bi opet ponovili samo kad bi se moglo. Pogledajte primjerice ‘celebrity’ publiku koja je bila na zadnjoj Frljićevoj predstavi. U rasponu od Budimira Lončara, preko Milorada Pupovca do Čede Prodanovića! Da je živa Milka Planinc, došla bi valjda i ona!

Da Oliver Frljić nije nikakav epohalni umjetnik, brutalno jasno su objasnili bečki kritičari kazališnih scena koji su ga zbog njegovih predstava po Austriji doslovno sahranili. Slično mu se dogodilo i u Poljskoj gdje je zbog eklatantnih uvreda u njegovim predstavama, na kraju bio i izbačen. Ali, ovdje, u mentalnom srcu Jugoslavije, na kazališnim daskama gdje sve vrvi od starog sentimenta, u prvom redu u koji su se nagurali jugonostalgičari, da Frljićevskim jezikom govoreći ušmrkaju lajnu jugoslavenstva i mržnje hrvatstva, u kazališnoj akademiji koja doslovno svake godine ima turneje po bivšoj Jugoslaviji ocrtavajući tzv. jugoslavenski kulturni prostor, vodeći svaku generaciju studenata dramskih umjetnosti putevima AVNOJ-a, Oliver Frljić je zvijezda i to će ostati dok god u najširem smislu pritajeno jugoslavenstvo i u još širem smislu animozitet prema hrvatstvu bude glavna politička zastava hrvatske kazališne scene.

Naravno da glumci i redatelji imaju pravo na umjetničku slobodu, naravno da im nitko ne smije dirati tu slobodu, naravno da je gluma imaginacija kojoj je politika i njene „sugestije“ smrtni neprijatelj, ali dok god na hrvatskoj kazališnoj i filmskoj sceni ne bude filma i jedne jedine predstave koja ima drugi predznak osim spomenutog, nitko me ne može uvjeriti da kazališna i filmska umjetnost u Hrvatskoj nisu u prvom redu goli aktivizam. Dakako, čast iznimkama!

Taj tobože simpatični resentiment prema starim danima komunizma i Jugoslavije i redoviti ubod hrvatstva, hrvatske države i Domovinskog rata, to je refren koji gledamo gotovo u svakoj predstavi. Dajte mi jednu predstavu koja obrađuje naše vrijeme ili jedan film na tu temu, a da ne prati ovaj kliše! Osim toga tu se znalo otići još korak dalje pa je primjerice u ZKM-u, Kurshpahić radio predstavu o padu Vukovara točno u vrijeme kad je bilo posve razvidno da je scenarij da je Vukovar pao Tuđmanovom zaslugom jer je Zagreb izdao Vukovar, osmislio, režirao i u medije ugurao još 1991. godine – KOS! Nema veze, dajte bilo što, samo da je protiv Tuđmana, Hrvatske i Domovinskog rata!

Premda se dakle kad govorimo o hrvatskom kazališnom svijetu i umjetničkim imaginacijama, naročito kad govorimo o Frljiću, ultimativno radi o tipičnom političkom aktivizmu, izgovor glavnih protagonista kako se radi o umjetničkim slobodama uzima se kao mjerodavan, premda je stvarno frapantno da baš nitko od redatelja nema baš nikakvu pozitivnu vibraciju prema državi u kojoj živi, a da baš svi imaju negativnu vibraciju prema tome kako je ona nastala i što danas znači. I permanentni, vječni, trajni resentiment prema Jugoslaviji i regiji… Umjetnost i politički aktivizam? Bojim se da je odgovor jasan!

A onda niti to nije bilo dovoljno, nego je Frljić odlučio izvrijeđati i to imenom i prezimenom neke ljude s hrvatske političke scene i držim da oni svi od Hasanbegovića nadalje griješe što neće otići na sud s Frljićem. Da, znam da to nije politički oportuno, da znam da bi ih mediji rastrgali, ali zbog političke deratizacije i pedagogije društva to je bilo nužno. Naime, Frljić je u slavnoj predstavi imenom i prezimenom prozvao, izvrijeđao i ponizio, uz to se zvjerski izrugao Hasanbegoviću, Markić, Mamiću i Bujancu te ih prozvao imenom i prezimenom i sadistički vrijeđao! Tu se ne radi o anonimnim aluzijama i načelnoj umjetničkoj slobodi nego o taksativno pobrojanim ljudima za koje bi svaki sud ustvrdio da su se imali razloga osjećati nelagodno, uvrijeđeno i povrijeđeno i da imaju pravo na satisfakciju. To poniženje je išlo do razine da su tretirani kao svinje koje su na kraju bile vrijedne likvidacije. Ljudi s imenom i prezimenom! I to je umjetnička sloboda?

Posebno je fascinantno da je jedan Duško Ljuština bio domaćin pa time i sudionik eklatantnog vjerskog i ljudskog vrijeđanja najprimitivnije razine. Nota bene može se uzeti da je kao domaćin predstave faktički pljeskao čak i sceni gdje se jednom pripadniku muslimanske vjere stavlja svinjska glava na njegovu glavu! Ali, da se netko poigrao s uvredama pravoslavnog vjernika, da vidite kako bi od Ljuštine do Čede Prodanovića svi skočili na noge! I zanimljivo: sutra će i Ljuština kompletni prvi red na toj predstavi od Pupovca do Čede Prodanovića, držati u ruci transparent „stop mržnji!“. E, moji dvolični ljevičari, koliko desetljeća ste nam tu dvoličnost prodavali….

Pročitajte političke stavove Olivera Frljića i pogledajte tu predstavu i kristalno će vam biti jasno da to nije nikakva umjetnička sloboda, nego klasičan politički aktivizam. Što o svim likovima koje uprizoruje misli kao bivši Jugoslaven on im pokazuje kao redatelj skrivajući se od sudskog progona zaštitom umjetničkih sloboda.

Ah, ne ja vas nisam vrijeđao, kad sam vam stavio svinjsku glavu na vašu glavu, ja sam se samo umjetnički izražavao! Ne mrzim ja Hasanbegovića, ja mu premda znam da se radi o čovjeku islamske vjeroispovijesti u ime umjetničkih sloboda stavljam svinjsku glavu na glavu! Ne da bih ga uvrijedio! Da bih se umjetnički izrazio! Ja privatno, kao Jugoslaven doduše sve to što sam stavio u predstavu o njima, to mislim, meni je kao Jugoslavenu ta mržnja prema njima nekako prirodno nadošla, ali molim vas umjetničke slobode su umjetničke slobode! Ne možete mi ništa jer se uvijek mogu pozvati na umjetničke slobode! I još u prvom redu imam najuglednijeg od najuglednijih i najmoćnijeg od najmoćnijih odvjetnika koji vam je javno rekao da me ni zbog hrvatske zastave koja se vadi iz vagine da bi se na njoj silovalo ne možete tužiti! Razumijete koliko sam jak, koliko smo opet u sedlu, koliko nam ništa ne možete! To nam je zapravo izdeklamirao Oliver Frljić!

Ja mislim da je baš stoga sudski pravorijek u prvom redu zbog budućnosti ove zemlje nužan u tom ludilu i baš me zanima kako bi presuda na kraju izgledala. To bi bilo nužno napraviti zato jer će Frljića ovakvo držanje osokoliti da ide dalje s ponižavanjem i sadizmom prema ljudima s konkretnim imenom i prezimenom. Njih pak, ljude s imenom i prezimenom, ova država od Frljića ni na koji način ne štiti.

Teoretski, Frljić bi mogao svaki mjesec producirati predstave gdje imenom i prezimenom zvjerski vrijeđa Hasanbegovića i Bujanca i ako je suditi po dosadašnjim relacijama, nitko ne bi ustao u njihovu obranu. Ili bi nakon desete predstave ipak netko poludio? Ako bi ipak netko jednom poludio i rekao sad je dosta, onda se postavlja pitanje koliko predstava Oliver Frljić može i smije vrijeđati konkretne ljude s konkretnim imenom i prezimenom? Tri, pet, deset, pedeset?

Gospodine Prodanoviću, vi najbolje znate, koliki bonus dakle hrvatsko pravosuđe daje Frljiću da vrijeđa ljude s imenom i prezimenom? Kada bi se aktiviralo pravosuđe, nakon 50 takvih predstava? Ili ne bi ni onda? Da bi znali odgovor na ovo pitanje s Frljićem trebalo je otići na sud. Inače?

Inače otvorili ste sezonu vrijeđanja, ponižavanja i sadizma jer nema nikakvog razloga da se sutra neke druge ljude ne vrijeđa na isti način. Da bi se taj lanac zauzdao trebalo je otići na sud. Ovaj portal je najprije zauzeo stav da moralne i ljudske dvopapkare i trogdlodite ne prati, što god napravili jer je ignoriranje za takve endeme jedino rješenje. No poznavajući ovu posebnu sortu dao bih se kladiti da ta velikodušnost neće dati ploda.

Frljić zapravo jedva čeka da mu netko opali šamarčinu nasred ceste kako bi mogao reći: jesam vam rekao da je ovo NDH! On bjesni kad ga se ignorira, stoga ignoriranje na prvu loptu djeluje kao logično rješenje, ali zbog novih Frljića (a pretendenata ima!) bilo je nužno zauzeti sudski stav prema tom pacijentu. I ne zanima me što to nije praksa ni Berlina ni Pariza ni Rima. Oprostite, ali što je to kod nas kao u Rimu, Parizu i Berlinu? Prosvjeduje li u Berlinu direktor nacionalne drame ako se ukida ulica Honeckeru, kao što kod nas direktor nacionalne drame i to najeminentnijeg hrvatskog kazališta, prosvjeduje zbog uklanjanja ploče s natpisom Josipa Broza Tita?

S Frljićem vam je kao sa svakim oponentom i vrijedi isto pravilo: jedno je kad se netko s vama ne slaže i to vam kaže, a drugo je kad vas netko vrijeđa. Jer, u svemu se može prijeći granica pa i u umjetnosti, naročito na „ovim prostorima“. Frljić je izvrjeđao (ne prvi put!) i vjeru i vjernike i Zlatka Hasanbegovića i Željku Markić i Velimira Bujanca i njegovu ženu.

Sarkastično objašnjenje Čede Prodanovića kako vađenje hrvatske zastave iz vagine i silovanje na toj zastavi nije utuživo jer zastava u predstavi počinje s bijelim poljem, stavlja ga u poziciju koscenarista predstave. Premda u to isto bijelo polje Prodanović gleda svaki dan gledajući crkvu na Markovom trgu. Da presložimo hrvatski grb na crkvi sv. Marka, gospodine Prodanoviću?

Zlatko Hasanbegović je prvi hrvatski političar u hrvatskoj državi koji je imao snage i petlje otvoreno se suprotstaviti jugoslavenskoj kulturnoj hegemoniji u hrvatskoj kulturi i na argumentacijskoj razini još nisam čuo raspravu u kojoj njegovi argumenti nisu nadjačali oponente. “U čemu je razlika između Vas kad u Splitu nosite onu kapu i tog Buljanovog, kako kažete, sudjelovanja u prosvjedu kojim se traži ostanak trga maršala Tita“ pitao ga je neki dan Tihomir Ladišić na N1, na što je Hasanbegović iz voleja zabio gol sa 25 metara rekavši: “U tome što sam ja tada mlađi punoljetnik, bez bilo kakve javne funkcije, a gospodin Buljan je u trenutku kad sudjeluje na tom prosvjedu gdje se maše rekvizitima čak i ruskog boljševizma, ravnatelj drame u najznačajnijoj hrvatskoj kazališnoj kulturnoj instituuciji!“. Hasanbegović je dolaskom na Frljićevu predstavu zapravo pobijedio i ta njegova superiornost ih izluđuje. To još nisu vidjeli! Da ih se netko ne boji i da ne skreće pogled kad im ide u susret! Da netko ne moli milost, da netko ne gura novce u džep da se prestane s napadima!

On ne radi kompromise kad se radi o ovim temama, kao svi raniji HDZ-ovi ministri kulture, od kojih je lijevoj falangi hrvatsku kulturu zapravo izručio Božo Biškupić! Pristupom, argumentima i načinom na koji s njima polemizira, Hasanbegović se za hrvatsku kulturnu ljevicu pokazuje kao čisti penicilin. Zato ga mrze, zato ga vrijeđaju i zato ga napadaju. No, dugoročno, Hasanbegović ne može izgubiti jer hrvatska država ne može funkcionirati s jugoslavenskom kulturnom hegemonijom u njedrima. Hrvatska kultura mora imati svoj izražaj, a to svakako nisu predstave u kojima se hrvatska zastava vadi iz nečije vagine! Trenutak kada će Hasanbegović pobjediti zapravo ovisi o „našima“. Kao što uvijek sve ovisi o „našima“! I zato ja uvijek tvrdim, sve će se to promijeniti kad jednog dana HDZ dođe na vlast…

Hrvatsko društvo se nakon 25 godina izgradnje samostalne države nije uspjelo na mentalnoj razini pola metra pomaknulo iz starih jugoslavenskih rovova. Naša privreda je dogovorna, a ne tržišna, naši mediji su blijeda kopija starog partijskog agitpropa, naš mentalni sklop je takav da svi traže posao u državnoj firmi, nitko ne želi poduzetnički rizik, točno kako je učeno u komunizmu, naš odnos prema nacionalnim pitanjima i danas je prožet hrvatskom šutnjom kao najdominantnijim stavom koji prevladava u cijelom društvu, a naša kulturna scena patološka je preslika starih jugoslavenskih dana.

Od repertoara, preko tretmana nacionalnog, do upravo perverznog resentimenta prema Beogradu i jugoslavenstvu. Istom tom Beogradu koji je mučki šutio kad je u ime dramskih umjetnika u jeku srpske agresije čelnik društva hrvatskih dramskih umjetnika Torjanec, napisao javno prosvjedno pismo tražeći od srbijanskih kolega podršku u osudi Miloševićeve politike. Pritom je nevažno što im ja tu šutnju nikada neću oprostiti, puno je važnije da su tu ljudsku i intelektualnu izdaju hrvatski glumci tako brzo zaboravili.

Izvor: Tihomir Dujmović/direktno.hr