Nisko, površno, puno nerazumijevanja (stvarnog ili hinjenog?) i zlonamjerno pisanje Gvozdena Srećka Flege u komentaru za Globus (29. ožujka 2018. objavio portal Jutarnjeg lista), kojim proziva Ivicu Šolu, zaslužuje bar kratak osvrt. Piše, tako, Flego: „Kada bih znao pisati učeno kao Ivica Šola (IŠ), svoj bih osvrt na njegove pisanije u Globusu otpočeo parafrazom njegovog nasrtaja na Andreja Plenkovića od 27. ožujka: ‘IŠ je, narodski rečeno, otišao na kvasinu. Zbog posve iracionalnog opiranja ratifikaciji Istanbulske konvencije, zbog nervoze uzrokovane neshvaćanjem vremena u kojemu živi, dodatno uvećane tvrdoglavim očuvanjem vlastitih uvjerenja, IŠ lupeta gluposti, ponajčešće nedostojne inteligencije čitalaca izdanja Hanzamedia…'”

Autor spomenutog članka problem razabire u „njegovom (Šolinom, op.a.) vulgarnom vrijeđanju Andreja Plenkovića i opiranju ratifikaciji Istanbulske konvencije…”. Nakon niza, naravno iz konteksta izvučenih sintagmi koje je rabio Ivica Šola, autor poentira „…svojim diskvalifikativima i mržnjom IŠ reaktualizira pitanje smije li se biti tolerantan prema netolerantnima.”

Naravno, mržnja je u glavama mentalnih boljševika, koji su pomno raspoređeni po svim važnijim medijima, političkim strankama, institucijama i udrugama, rezervirana samo za one koji razmišljaju domoljubno i koji zastupaju kršćanska načela. Drugi mogu pisati i govoriti što god hoće. Mogu spominjati ponovno punjenje jama, mitraljiranje domoljuba, nekrofilsko orgijanje, ismijavati državu i državnu himnu… jer oni, naravno, imaju pravo na slobodu izričaja i rabe ‘satiru’.

Smije li se biti tolerantan prema netolerantnima, pita se Flego. Ovo se može prevesti samo na sljedeći način: Smije li se biti tolerantan prema onima koji misle drukčije, odnosno u Šolinu slučaju, smije li u medijskom prostoru biti mjesta za nekoga tko je domoljub i vjernik? Čini se da smo se vratili u vremena najmračnijeg komunizma, tog najnečovječnijeg sustava u ljudskoj povijesti, a da sve važne pozicije opet drže (preobučeni) rigidni komunisti i njihovi poslušnici.

Uostalom, premijer je javna osoba, koja je, štoviše, najodgovornija za zbivanja u RH, a istovremeno ima i najveće političke ovlasti. Smije li se takvu osobu kritizirati? Smije li postojati ikakva kritika ako nije po volji ljevici? Takva se kritika odmah naziva govorom mržnje („Njegovi diskvalifikativi, žestoke grdnje drugačije mislećih, ukoračuju u opasan zabran govora mržnje”), a višemjesečno bjesomučno medijsko iživljavanje na, primjerice, Kolindi Grabar-Kitarović, Zlatku Hasanbegoviću, Tomislavu Karamarku i mnogim drugima, jednostavno se prešućuje. Zašto? Zato što su bile uzdrmane pozicije raznih flega.

No, pustimo mi Andreja. On je tek bezlična mrlja (ili bolje – instalacija) na političkoj karti RH na koju ne treba trošiti previše riječi, a kažimo riječ-dvije o famoznoj Istanbulskoj konvenciji, koja na naše buduće generacije može imati nesagledive negativne učinke.

Začuđuje (ili ipak ne?) lakoća kojom Flego, avangarda u vrijeme komunizma i danas, prelazi preko utemeljenih argumenata svih onih koji su protiv ratifikacije Konvencije. Pritom se, po starom antifa običaju, naglašava ono što je dobro, a prešućuje sve što je sporno u toj notornoj Konvenciji (ne samo sporno, nego pogubno za malu državu poput Hrvatske, koja je još i premerežena različitim agenturama).

Flego „priznaje” da neke stvari ne može shvatiti: „…nisam u stanju shvatiti najveći broj hrvatskih prigovora Konvenciji jer za dio njih ne nalazim tekstovna uporišta, na dio njih tekst Konvencije pruža odgovore. Stoga sam uvjeren da hrvatska opiranja ratifikaciji Konvencije pogone motivi izvan okvira njezine problematike”. On se, kao, iščuđuje primitivnosti onih koji iznose prigovore, unaprijed ih diskvalificirajući i proglašavajući nepismenima i zlonamjernima. Čak nisu u stanju, kaže on, niti zapamtiti puni naslov Konvencije (‘Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i u obitelji’). Čemu ta rečenica, osim da još jednom podvuče da su oni koji kritiziraju Konvenciju polupismeni natražnjaci? Uostalom takvom (medijskom) pristupu svjedočimo već danima.

Dakle, Konvencija bi se trebala baviti zaštitom žena i obitelji od nasilja, kako stoji u naslovu iste. Zar zaista?

A čime se bave hrvatski zakoni, ako ne istom problematikom i što novo po tom pitanju donosi Konvencija, a da već ne postoji u hrvatskim zakonima?! Ništa osim mehanizma nadzora (GREVIO), obveze financiranja cijelog tog procesa koji pada na leđa poreznih obveznika i obveze uvođenja rodne ideologije u obrazovni sustav (i šire). Ali o tome se šuti. Šuti se i o poraznim rezultatima koje je ratifikacija Konvencije polučila u državama koje su ju već obavile (pogledajte, primjerice, podatke za Tursku na: https://www.huffingtonpost.com/sarabrynn-hudgins/a-chronic-problem-violencb13649898.html). Flegi, dakle, ne pada na pamet postaviti prava pitanja: pitanje nadzora i financiranja cijele te operacije (u pitanju je golem novac) i implementaciju rodne ideologije u obrazovni sustav još od najranije dobi. Štoviše, zagovornici ratifikacije o tim pitanjima mudro šute, a baš ona su bit cijele priče.

O ovome ću malo kasnije, a sad još nekoliko Fleginih bisera. Kad on sarkastično piše da „…je npr. talijansko, njemačko, austrijsko, španjolsko demokršćanstvo, zemalja koje su ratificirale Konvenciju, zaostalo za jedino ispravnim hrvatskim?”, to može uraditi samo zlonamjerno, jer govoriti o demokršćanstvu članova parlamenata spomenutih država (vidimo na što se ono svelo kod nas – obilaženje članstva po terenu i prijetnje istom da se Konvencija potpiše), a zanemariti ono što o tome govore papa i biskupi kao vrhovni kršćanski/katolički autoriteti, ne može se drukčije okvalificirati. A papa Franjo je više puta jasno ukazao na opasnosti koje donosi nametanje neznanstvene rodne ideologije. Evo nekoliko njegovih izjava o tome:

“Čuvajte se nove ideološke kolonizacije koja pokušava uništiti obitelj…” (Filipini, siječanj 2015.); “Komplementarnost muškarca i žene, koja je vrhunac Božjeg stvaranja, dovedena je u pitanje rodnom ideologijom…” (Portoriko, lipanj 2015.); “Veliki neprijatelj braka je rodna ideologija. Danas vlada svjetski rat protiv braka. Ne vodi se pomoću oružja, već pomoću ideološke kolonizacije…” (Gruzija, listopad 2016.); “Rodna ideologija zamišlja društvo bez razlika između spolova, čime dokida sam antropološki temelj obitelji. Pokreće obrazovne nacrte i zakonodavna usmjerenja kojima promiče poimanje osobne samosvijesti i osjećajne bliskosti, koji su korjenito odcijepljeni od bioloških razlika između muškarca i žene” (apostolska pobudnica Amoris laetitia, br. 56)…

Stalna misija Svete Stolice pri Vijeću Europe predala je još u ožujku 2017. Vijeću Europe svoje stajalište o pitanju roda u kojem navodi da se „ne mogu prihvatiti tvrdnje onih koji smatraju da je ‘rodni identitet’ plod isključivo kulturnih i kontingentnih čimbenika, u potpunosti podložan pojedinačnoj slobodi, ili da se vrijednosti koje izražavaju spolnu različitost ukorijenjene u nekoj kulturi trebaju promatrati isključivo kao ‘rodni stereotipi’ čije je uklanjanje nužno kako bi se ‘oslobodilo’ žene od stanja koje ih potlačuje” (Glas Koncila, 27. ožujka 2018.).

Na sveučilištu Santa Croce u Rimu 12. – 13. ožujka 2018. održana je konferencija o “Pravu na odgoj i obrazovanje” na kojoj je predstavljen dokument o rodnoj ideologiji, koji je djelo Vincenta Turchia, profesora kanonskog i crkvenog prava, a u kojem profesor navodi tri vida opasnosti koje donosi rodna ideologija:

– Potkopavanje ideje da su seksualni identitet i orijentacija rezultat prirode, predlažući da orijentacija, a samim time, seksualno ponašanje, nije vezano uz objektivne moralne norme, nego je rezultat slučajnih povijesnih i kulturnih izbora.
– Uvođenje takvih ideja u škole, poticano od strane države, čime se ugrožava pravo roditelja da budu primarni odgajatelji svoje djece.
– Pod krinkom izbjegavanja diskriminacije na temelju seksualne orijentacije, stigmatizira se tradicionalne vjerske i moralne stavove, koji na taj način postaju diskriminatorni.

I HBK je u nekoliko navrata izrekla svoj negativan stav o Istanbulskoj konvenciji jasno poručujući da se o njezinoj ratifikaciji treba otvoriti javna rasprava i na taj način razjasniti sve nedoumice koje taj dokument izaziva. Tako bi se izbjegle dugoročne štetne posljedice, osobito u zakonodavstvu i obrazovnome sustavu, jasan je stav HBK. Zagrebačka nadbiskupija je izdala priopćenje u kojem nedvosmisleno podržava skup koji su organizirali građani koji se protive ratifikaciji Istanbulske konvenicije i koji, stoji u tom priopćenju, s pravom smatraju da se ratifikacijom ovog spornog dokumenta u hrvatski pravni sustav i društvene procese unosi neznanstvena i nadasve štetna rodna ideologija koju je Papa Franjo nazvao ‘ideološkom kolonizacijom’.

Kako se nakon svega ovoga netko može pozivati na tzv. demokršćanstvo onih koji podižu ruku za jedan takav dokument. To može napraviti samo neznalica ili zlonamjeran čovjek.

Posebno je zanimljivo kad Flego, pljuckajući po Šoli, kaže: „Stoga sam uvjeren da hrvatska opiranja ratifikaciji Konvencije pogone motivi izvan okvira njezine problematike.” Sic!

Traženje motivacije za opiranje Konvenciji izvan okvira njezine problematike, puko je bacanje prašine u oči. Evo što Hrvate muči, a nalazi se u strogim okvirima Istanbulske konvencije:

– Sve što Istanbulska konvencija donosi o zaštiti žena i obitelji od nasilja već postoji u hrvatskim zakonima. Čemu onda Istanbulska konvencija?

– Kroz svakom normalnom čovjeku prihvatljive članke o zaštiti žena od nasilja, suptilno se (i perfidno) provlači rodna ideologija.

– Kao vrhovno nadzorno tijelo postavlja se nadnacionalni tzv. GREVIO, kojeg će činiti deset do petnaest feministkinja.

– Sve će to financirati RH, odnosni mi, porezni obveznici, a radi se o ogromnim sredstvima (spominje se čak milijarda kuna, pa sad zamislite što bi se sve moglo napraviti s tim novcem).

Upitajmo se još jednom čemu Istanbulska konvencija, ako sve što je u njoj povezano sa zaštitom žena i obitelji od nasilja već postoji u hrvatskim zakonima? Ako su dva i dva još uvijek četiri, lako je zaključiti da ona nipošto nije napisana da bi zaštitila žene. One su zaštićene već postojećim hrvatskim zakonima. Dakle, temeljno je pitanje kako se provode ti zakoni. Može se postaviti još jedno pitanje: Za što su brojne udruge poput, primjerice, B.A.B.A. dosad primale novac iz državnog proračuna, ako nisu ništa uradile po pitanju zaštite žena pa je zbog njihove nesposobnosti sad potrebno ratificirati nekakvu Konvenciju. A sad će te iste (i slične) nesposobne ‘babe’ primati puno veći novac. Zašto? Čime su to zaslužile? One su, čini se, smisao same sebi, a mi ćemo ratifikacijom Konvencije za njih morati izdvajati nevjerojatnu količinu novca. Čime takve udruge opravdavaju sve što su dosad dobile od države?

Još gore od financiranja kojekakvih ‘beskorisnih baba’ je postavljanje iznad-državnog tijela koje će nadzirati kako se ‘program’ provodi, a koje će pri tome imati potpuni imunitet (čl. 1. st. 2.: „Radi učinkovite provedbe njezinih odredaba od strane Stranaka ova Konvencija uspostavlja specifičan mehanizam nadzora.”; čl. 66. st. 1.: „Skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji – u daljnjem tekstu GREVIO – pratit će provedbu ove Konvencije od strane Stranaka.”; čl. 66. st. 7.: „Članovi GREVIO-a te ostali članovi izaslanstava koji odlaze u posjete državama, kako je navedeno u članku 68., stavcima 9. i 14., uživat će povlastice i imunitete utvrđene u dodatku ove Konvencije”).

U dodatku se detaljno navode povlastice i imuniteti članova GREVIO-a: imunitet od osobnog uhićenja ili pritvaranja i od zapljene osobne prtljage, te imunitet od pravnog postupka bilo koje vrste za izgovorene ili napisane riječi i radnje poduzete u službenom svojstvu; Tijekom putovanja poduzetog u izvršavanju njihovih funkcija, članovima GREVIO-a i ostalim članovima izaslanstava u posjetu državi će, u pogledu carina i deviznih kontrola, biti odobrene iste olakšice kakve se odobravaju predstavnicima stranih vlada koji su na privremenoj službenoj dužnosti…; dalje u čl. 68. st. 11. stoji: „Na temelju svih primljenih informacija te primjedaba Stranaka, GREVIO usvaja svoje izvješće i zaključke vezane uz mjere koje odnosna Stranka poduzima kako bi provela odredbe ove Konvencije”. To tijelo će dobrim dijelom odlučivati o udrugama koje će ubirati sredstva te određivati jesu li uložena sredstva dovoljna (čl. 8.: „Stranke će osigurati odgovarajuće financijske i ljudske resurse za odgovarajuću primjenu integriranih politika, mjera i programa za sprečavanje i borbu protiv svih oblika nasilja obuhvaćenih područjem primjene ove Konvencije, uključujući i one koje provode nevladine organizacije i civilno društvo”), te u nacionalnim parlamentima podnositi svoja izvješća (čl. 70. st. 2.: „Stranke će podnijeti izvješća GREVIO-a svojim nacionalnim parlamentima”).

Lako je zamisliti tko će sjediti u tom svemogućem i potpunim imunitetom zaštićenom tijelu. Zamislite deset ili petnaest sarnavki ili radojki borić iz našeg bližeg i daljeg okružja čije bljuvotine morate financirati s, primjerice, milijardu kuna. Strašno!

Na kraju ono najgore: pod firmom zaštite žena i obitelji od nasilja uvodi se rodna ideologija. U čl. 2. st. 2. piše: „Potiču se Stranke da primjenjuju ovu Konvenciju na sve žrtve nasilja u obitelji. U primjeni odredaba ove Konvencije Stranke će posvetiti posebnu pozornost ženama žrtvama rodno utemeljenog nasilja.”; u čl. 3c stoji: „’Rod’ označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce.”

Ova se definicija roda bitno razlikuje od one koja se nalazi u Rimskom statutu Međunarodnoga kaznenoga suda i u Deklaraciji Četvrte svjetske konferencije Ujedinjenih naroda o ženama, gdje se pojmovi „rod” i „spol” rabe kao sinonimi, a što je prihvaćeno u međunarodnom pravu; čl. 4. st. 3. još jednom razdvaja spol i rod: „Stranke će osigurati provedbu odredaba ove Konvencije, a osobito mjera za zaštitu prava žrtava, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rod, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovinsko stanje, rođenje, seksualna orijentacija, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, bračno stanje, migrantski, izbjeglički ili drugi status.”; čl. 6.: „Stranke će uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije…”; čl. 12. st. 1.: „Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca”. Vidimo da se ovdje poziva na promicanje odgoja koji bi odbacivao tzv. stereotipne uloge muškaraca i žena kao i običaje i tradicije koje se temelje na njima.

Rodna se ideologija uvodi u obrazovni sustav i to od najranije dobi (‘na svim razinama obrazovanja’). Tako u prvom stavku četrnaestog članka stoji: „Stranke će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja”.

A u 2. stavku istog članka stoji: „Stranke će poduzeti potrebne korake za promicanje načela iz stavka 1. kako u neformalnim obrazovnim okruženjima, tako i u sportskim te kulturnim okruženjima i okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima”. Čini se da Konvencija ništa ne prepušta slučaju i da rodnom ideologijom zahvaća sve društvene sfere, jer se sintagma ‘nestereotipne rodne uloge’ ne može tumačiti odvojeno od čl. 3c u kojem se rod definira kao strogo društveni konstrukt.

Vratimo se opet Fleginom obračunu sa Šolom na kraju kojeg čitamo ‘genijalno’ poučavanje neukog puka od strane učenoga druga: „Uz premaštovitu kritiku Konvencije brine me, a pomalo i straši, kad se visoki hrvatski dužnosnici, koji su-odlučuju o uvjetima života u Hrvatskoj, ili revni komentatori Konvencije, izjašnjavaju o svojoj prirodnoj i spolnoj determiniranosti, od čega, kažu, Istanbulska konvencija odstupa. Suprotno tom naturalističkom fundamentalizmu, novovjeke koncepcije povijesti čovjekove prirodne datosti shvaćaju kao nagnuća koja bivaju (pre)oblikovana socijalizacijom, iskustvom, društvenim utjecajima, autorefleksijom. Zar je još nekome tajna da čovjek ne opstoji u samonikloj prirodi već u svijetu, u ljudski prerađenoj okolini? da su npr. moral, zakoni, uz pomoć kojih supostojimo, normativni proizvodi ljudi, a ne plodovi prirode? da su ljudski i pojmovi spolnosti, seksualnosti, rodnosti? da pojmovi nisu ni naravni, ni jednoznačni, ni bezvremeni već ljudske ‘tekuće’ tvorevine koje svoja okvirna značenja dobivaju u različitim epohama i različitim kulturama a specifična im pridaje svaki misleći čovjek?”.

Ako je već tako, a naravno da nije, najpoštenije bi bilo da idemo na referendum o ratifikaciji Istanbulske konvencije pa neka sam narod odluči je li ljudska ‘tekuća’ tvorevina roda bez svog naravnog utemeljenja, kako to definira Flego, do njega ‘dogmizala’. Ako još nije, neka drug pričeka druga, za njega i slične, bolja vremena. Ali do tada će tu ljudsku tekuću tvorevinu (strogo društveni konstrukt), kao notornu glupost, iz uporabe vjerojatno izbaciti i one države koje su ju različitim oblicima pritiska i prisile već implementirale u svoja zakonodavstva.

I kad Šola o tome i sličnim ludostima napiše istinu, koja je poput svake istine ponekad gorka i koja čini da pojedinci imaju nemiran san, javljaju se kojekakve flege koje u svojim pamfletima pišu: „Sudionici smo, ne samo u Hrvatskoj, dubinskog preslaganja vrijednosti… a kako su mediji formativni koliko i informativni, sudbina spomenutog preslaganja ovisi i o tome za koju će se ‘stranu’ mediji zalagati.” Drugim riječima Šola je spreman za odstrel. Da smo u vremenu prije devedesetih možda bi zaista bio na listi za odstrel, poput mnogih drugih koje su razne flege u liku udbaških spodoba po svijetu proganjale i ubijale. Danas će možda, poput Dujmovića, samo ostati bez svoje čitane kolumne (nadam se da neće). Eh, da se bar njegovi članci ne čitaju toliko, mogao bi čovjek mirno spavati.

PIŠE NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save