Protuhrvatska histerija utemeljena na lažima i pljački, nepotizmu i nesposobnosti
Kad čovjek pročita imalo utemeljenu analizu događanja u RH, ne može a da se ne zapita kako je naša domovina, nakon tolikih teških udaraca, još uvijek “na nogama”
{jathumbnail off}Negativno: porezna presija, deficit, proizvodnja društvenih sukoba
Pozitivno: presuda Radovana Dobronića, referendum, Stožer za vukovar
Godinu je označio ulazak RH u EU sa spuštenim gaćama. Imali smo pad kreditnog rejtinga zemlje, povećanje duga, i strelovito uskakanje u proceduru prekomjernog deficita – izgubili smo financijski i monetarni suverenitet. Slično Tedeschijevoj kupnji Kolinske, Todorićeva kupnja Mercatora prelila je dvije milijarde kuna u susjednu Sloveniju. Tu je i partijska bitka za najgore među nama, one koje Njemačka traži zbog konkretnog ubojstva. Kao i prethodnu, ovu je godinu označilo katastrofalno vođenje gospodarstva zemlje od strane vladajuće koalicije Kukuriku, koja je bahata, bezobrazna, svadljiva i nekompetentna, “stranka opasnih namjera”, koja je 30.000 mladih otjerala sa njihovih radnih mjesta. Vlada je toliko iritira Nijemce, da nas ne žele u Eurozoni.
U dobre vijesti ubrajamo presudu Radovana Dobronića u svezi švicarskog franka, referendum inicijative “U ime obitelji”, Adrisovu kupnju Croatia osiguranja, i otvaranje “Slučaja euro” od strane udruge Franak, koja zapravo pokušava onemogućiti lihvarski instrument promjenjive kamate.
Analizirajući dvije godine vladavine SDP-a i HNS-a, strahujemo od namjernog gušenja Hrvatske. Nitko normalan ne povećava poreze u zemlji koja je u krizi. Umjesto proizvodnje, Država financira nametničke nevladine udruge, koje produbljuju društvenu krizu. Vlada je financirala kampanju za referendumsko “protiv”! Zija da je svemu kriv HDZ! Davor Ivanković upozorio je u Večernjaku naciju na inauguracijski govor Zorana Milanovića. “Dajem vam riječ i tako mi Boga neću se osvrtati ni na to što je bilo ranije. Uprijet ću sve svoje snage da u raspravama koje će biti burne i žestoke ne upirem prstom u one koji će biti opozicija i da im predbacujem što su oni ili njihovi prethodnici radili prije godinu, dvije, 5 ili 15 godina” – grmio je Milanović. “Osobno ću inzistirati na tome da najkvalitetniji kadrovi, državni službenici u javnoj upravi, ostanu raditi tamo.” Milanović je naglasio da će njegovi ministri dovesti sa sobom samo ograničen broj svojih. Kad ono, nakrcali su 12.000 stranačkih podobnika na visoko plaćene pozicije, što je teret veći od korupcije. Kroz najavljeni oprost dugova sirotinji, najvjerojatnije će se riješiti svojih dugova vladajuća elita. Ovo je godina konačnog pada HGK, te nametničke institucije. Afera Nadan Vidošević u nekim je svojim značajkama nadmašila aferu Ivo Sanader.
Protuhrvatski prostakluk i rušenje instrumenata direktne demokracije
Kukurikavci su posve otvorili zemlju društvenom nasilju, u kojem se isprepliću nama nesklone strane obavještajne mreže, gendersko-pedofilski pokret, ponižavanje branitelja, kopanje po ranama domoljubnog dijela populacije, i prilično sumnjive akcije “nevladinih udruga”, koje nisu okrenute protiv državne represije, nego protiv hrvatske nacije. Natpis “ruka na srcu, govno u glavi” takozvane Građanske akcije označio je simbiozu ovakve vlasti i ovakvog “civilnog” društva. Malo je čudno da aktivisti takozvane Građanske akcije brišu guzicu sa hrvatskom zastavom, a zaobilaze slike Ive Josipovića, Zorana Milanovića, Vesne Pusić i Slavka Linića, što bi se zaista moglo karakterizirati kao znak građanske pobune. “Slučaj Gavele samo je šlag na torti od govna koje se na Kaptolu peče mjesecima” – izjavila je Mima Simić, aktivistica LGBT ćelije u RH, koja je “svoju seksualnu sklonost ženskom spolu osvijestila u Londonu”. Nakon te prostačke izjave, Simićka je dobila podršku struktura, pa evo vodi emisiju “Peti dan” na HTV-u.
Vlast i pridružene asocijacije pokušavaju nas posvađati sa cijelim svijetom. Vladajuće strukture, društvene agenture preuzete iz Jugoslavije i nekakvi LGBT aktivisti, pokrenuli su domaće i strane homoseksualce protiv Hrvata i hrvatske nacionalne ideje. Nakon uspješnog plasmana nacionalne reprezentacije na Mundijal u Brazilu, koji značajno promovira Hrvatsku, strukture RH iskoristile su navijački subverzivni folklor za denunciranje vlastite zemlje kao fašističke – stari hrvatski pozdrav “Za dom” interpretiran je fašističkim i u “non paperu” Srbije, koja je prije dva desetljeća provela fašističku agresiju na Hrvatsku. Srbijanska ćirilica u Hrvatskoj je uvijek bila politička provokacija i nekakvo kulturno ometanje državotvorne nacije, jer Srbi koriste i latinicu kao svoje nacionalno pismo, pa je srbijanska ćirilica u RH posve nepotrebna. Edi Jurković skrenuo nam je pažnju na knjigu “Nesretni identitet” Alaina Finkelkrauta, u kojoj tvrdi da su Francuzi postali stranci u svojoj zemlji, okruženi imigrantima. U Francuskoj ne postoji kategorija nacionalne manjine, ali se nađe i takvih Francuza koji u svezi toga provjeravaju našu legislativu i naš svakodnevni odnos prema manjinama, koji je zapravo na svoj način retardiran, na nivou obrnute diskriminacije – diskriminirana je većina! Svuda u svijetu, manjina koja krene u oružanu pobunu gubi stečena prava. Osim u Hrvatskoj! Prosvjed braniteljskog “Stožera za Vukovar” na svoj je način obilježio godinu i posve razotkrio protuhrvatski karakter vlasti, koja je na kraju otvorila ustavnu krizu. Godina će biti obilježena i odvajanjem vladajuće elite od kolone sjećanja u Vukovaru.
U tijeku je pokušaj vladajuće koalicije da izmjenama Ustava sruši realnu mogućnost za održavanje referenduma glede važnih nacionalnih pitanja. Kroz iste izmjene pokušala je zaštititi obavještajno-kriminalne strukture preuzete iz Jugoslavije. U prijedlog je ušla i nova regionalizacija Hrvatske, prvi draft za raskopavanje Hrvatske, koji svjedoči da su glavne opozicijske stranke obavještajno probijene, u jednakoj mjeri kao HDZ, SDP i HNS. Istovremeno je korupcija sveprisutna, ušla je u sve pore našeg života. Funkcija predsjednika RH toliko je pojavno izokrenuta, da je više ne možemo gledati kao oblik direktne demokracije, niti na prezentacijskom nivou. U očima mnogih građana predsjednik RH slovi kao denuncijant RH. Prisjetimo se da je prilikom posjete Izraelu upozorio na ustašku zmiju u hrvatskom srcu, kao da je član takozvane Građanske akcije, a ne regularni predsjednik svih građana RH, uključujući i one sa ustaškim srcem. Vlast karakterizira i nutarnji konflikt, odnosno niz nutarnjih sukoba oko kompetencija i utjecaja, pa Zoran Milanović blokira i one savjete predsjednika RH koji su dobri i široko prihvatljivi.
Kuda pripada naš odvjetnički stalež?
Država čini sve da se odulji suđenje Ivi Sanaderu, jer bi nakon njega trebalo uslijediti poništavanje privatizacije Ine, koju je započeo Ivica Račan. Državna administracija seli u skupe prostore u stranom vlasništvu! U tijeku je pokušaj davanja naših autocesta stranom koncesionaru, na 30 godina! Za prodaje HPB-a država je pokrenula ovrhu koja je srušila vrijednost te naše banke. Vlasnik HPB u dobrom dijelu je i Hrvatska pošta, koja ima zakonski sužene mogućnosti za suradnju s HPB-om u prodaji usluga. Jeli to slučajno? Događalo se da HP ponudi HPB-u u nekoj svojoj poslovnici prostor za mini poslovnicu HPB-a, ali bez primjerene adaptacije pročelja i natpisa. HP u svojim poslovnicama nudi i neke bankarske usluge, kao što banke obavljaju neke usluge koje smo tradicionalno gledali kao poštanske. Vjerovali ili ne, plaće djelatnika Hrvatskih pošta ne idu preko Hrvatske poštanske banke! Koji vražji zakon? Samo onda kada je na našu štetu! Bilo bi dovoljno da netko u HP pusti glas da šefovi blagonaklono gledaju one koji primaju svoju plaću preko HPB-a i sve bi štimalo, a HBP bi preko noći postala moćnija i značajnija. Naravno, bez sluha je i HPB, jer bi bilo korektno da djelatnici Hrvatske pošte dobiju kredit sa barem 1 posto manjom kamatom od ostalih klijenata.
Provodi se široka interpretacija zakona i propisa na našu štetu. Tek kada su zakinuti porezni obveznici, prijepori prestaju živjeti. Koliko smo puta od odvjetnika Veljka Miljevića čuli da je Hrvatska mogla izručiti Josipa Perkovića po postojećim zakonima, jer teško ubojstvo ne zastarijeva. Po važećem Kaznenom zakonu iz 2011. u počinitelja teškog ubojstva ubraja se i onaj “tko drugoga ubije na okrutan ili podmukao način”. Stjepan Đureković najprije je samo ranjen, a onda su ga ubojice surovo sasjekle živog, raspolovivši mu glavu. Teško je zamisliti svirepije ubojstvo, a netko tu nešto ipak relativizira. Lako za Antu Nobila, od kojega ne očekujemo ništa dobro, nakon što je HDSSB uskratio svoju podršku za promjenu Ustava, niti jedan odvjetnik ne zna po kojim bi zakonskim odredbama ukrcao Josipa Perkovića na zrakoplov već u siječnju slijedeće godine. Kada smo očekivali da Miljević zabije klin u opake strukture, on je ostao kulturan i odvjetnički korektan.
Lihvarski krediti i medijske sluge banaka
Nakon presude Radovana Dobronića u korist tužbe udruga Franak i Potrošač, uslijedio je medijski rat protiv dužnika banaka s valutnom klauzulom u švicarcu, da bi Sabor konačno usvojio novi ZPK, koji za ostatak duga fiksira kamatu, a napuhana glavnica ostaje, a bankam ostaje i već oguljeno kroz pobrane prenapuhane rate. Novi ZPK je tu da se relativizira presuda Radovana Dobronića, iako je takva danas potrebnija nego prije. U slučaju kredita s valutnom klauzulom u franku, pokazala se velika razlika u domoljublju između jugoslavenskih struktura Srbije i Hrvatske. Kod nas je došlo do prevlasti onih snaga koje smeta hrvatski karakter države i bilo kakva briga države za nacionalni korpus, pa i za nacionalnu kulturu. U Srbiji su jednostavno prebili uplate/isplate kredita. Dužnici su dužni bankama razliku između iznosa koji su primili u domaćoj valuti i zbroja rata koje su uplatili u toj istoj valuti. Time je jednostavno regulirano sve: glavnica, rast kamate i rast sveukupne rate.
Gojko Drljača, kralj proturječja, u svome pamfletu u Večernjaku piše: “Presudu u Srbiji treba pažljivije pročitati. Naime, sama presuda u Srbiji kaže da čovjek mora vratiti banci 72.000 CHF puta 45 dinara, koliko je bio tečaj podizanja, a banke njemu oko 150.000 dinara, koliko je otplatio s prosječnim tečajem od 65 dinara za CHF (sada je 94), tako da je razlika koju mora platiti (banci) 175.000 dinara. Dakle, duh presude u Srbiji takav je da bi velik broj hrvatskih dužnika, možda čak i većinu, doveo u nepovoljniji položaj od onog u kojem trenutačno jesu. Morali bi prodavati stanove koje su kupili na kredit po nižim cijenama od onih koje su oni platili zbog nepovoljnog stanja na tržištu nekretnina.” Kada pažljivo pročitate tu izjavu Gojka Drljače, zaprepastite se koliko daleko su spremni otići neki novinari u obmanjivanju Javnosti, odnosno dužnika banaka. Kao da nesretnici nisu sposobni zbrojiti dva i dva. Drljača nam zapravo kaže da je bolje da “čovjek u Srbiji” otplati oko 300.000 tisuća dinara umjesto 175.000 dinara, jer onda ne mora prodati svoj stan! A najveći problem kredita u švicarcima je prenapuhana glavnica! Naravno da “čovjek u Srbiji” mora u svakom slučaju prodati svoj stan, ali je eto Drljača izračunao da će mu usfaliti manje dinara ako je njegov dug prema banci dvostruko veći. Zašto neki novinari mogu nekažnjeno obmanjivati Javnost? A drugi su meta sinkronog napada otuđene društvene elite! Napose kada iznesu istinu.
Tvrtko Dolić/croative
