Poštovani posjetitelji našeg portala veliko nam je zadovoljstvo i iznimna čast omogućiti Vam da prvi pročitate ovaj izvanredan fantasy roman u kojem nas autor jednostavnim pripovijedanjem vodi u daleku i mračnu prošlost u kojoj se, jedan za drugim, nižu nevjerojatni događaji

Autor nas vodi u davno vrijeme i na daleka prostranstva nepoznata današnjem čovjeku. U tim tajnovitim vremenima odigrava se mitska bitka između dobra i zla. Zlo je u svom najgorem obliku provalilo iz mračnih paklenih dubina. Vodeći sa sobom zastrašujuće krvoločne horde, rušilo je sve pred sobom. Činilo se da pred njegovim okrutnim naletom nikome nema spasa. No, ispod površine ovog sukoba krije se jedna velika tajna…

Roman je podijeljen u dva dijela, a mi ćemo ga objavljivati u nastavcima. Uživajte u čitanju.

1 dio

Kad se tama spustila

1Pt 5,8

‘Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi

tražeći koga da proždre.’

Prvo poglavlje

Dugo su mnogi dijelovi Ilinora bili obasjani i danju i noću. Danju je nježna sunčeva svjetlost pokušavala pronaći mjesta na kojima se u mraku prethodne noći dogodiše grozni zločini i počiniše nebrojena zvjerstva, a noći su bile crvene… krvavo crvene. Vatre su gutale cijela sela i gradove žestoko plamteći sve do jutra, a onda bi ustupale pred sramežljivim suncem, puštajući ga da pokaže svu strahotu njihova djela. Strahota je stizala strahotu nemajući nimalo milosti prema onima koji su puni strepnje čekali svoj red. Iz dana u dan sve bijaše potpuno isto. Pogibelj i razaranje, plač i očajanje… A kad bi tama ledenim kandžama okovala krvlju natopljenu zemlju bljesnule bi crvene buktinje. Plamen je žderao sablasne ostatke demonske gozbe nadaleko šaljući jasnu poruku da nitko neće biti pošteđen. Zločinci bi orgijali sve do jutra kad bi, uz još tinjajuće vatre, nakratko nastupilo zatišje. Činilo se da kratki predah nije niti započeo, a već mu se nazirao kraj. Mračna sila bi se zavaljala prema jugu ostavljajući za sobom samo pustoš…

Kasnije su neki kazivali da takvog zla nije bilo otkad je svijeta. Rušilo je i razaralo sve redom, palilo i uništavalo sve čega bi se dotaklo, a najgore od svega bijaše to što nikome nije bilo jasno zašto. Činilo se da razlog nije bila niti pljačka niti osvajanje tuđih teritorija, no bijes napadača bijaše neviđen. I onda, kad je sve izgledalo potpuno izgubljeno, kazivahu očevici, odnekud se pojaviše hrabri ratnici koji zlu stadoše na kraj…

Ipak su borbe u sjevernim područjima trajale još dugo. Tamo su zločinci pružali žilav otpor, no na koncu su morali položiti oružje. Nastupilo je varljivo razdoblje mira u kojem su zaostale grupice razbojnika ponekad znale stvoriti kakav manji problem. Zbog toga je život još uvijek bio pomalo kaotičan, ali stanje se postupno smirivalo. Ljudi su se vraćali uobičajenim poslovima, žureći spasiti što se još spasiti dalo. Trebalo je proći mnogo vremena i uložiti puno truda da bi uvjeti postali podnošljivi za život. Posebno je bilo loše u nekad slobodnim krajevima koji su se protezali središnjim dijelom Ilinora, od dalekog sjevera do prostranog i neistraženog juga. Njih je zlo najjače pogodilo, a sloboda koju su nekad imali nestala je kao rukom odnesena. Dvije velike kraljevine, Aremija i Asurija, proširiše svoju vlast na područja tih poharanih krajeva. Kad su borbe prestale, a neprijatelj poražen, vojske dviju sila, jedna sa zapada, a druga s istoka, preplaviše područje između njih i susretoše se negdje na sredini. Tako je ostalo sve do vremena u kojem se odvija ova priča. Granice su se promijenile, velikog li čuda, na štetu onih koji su u ratu najviše stradali. Južno od velikih kraljevina prostiralo se golemo, uglavnom nepoznato slobodno područje. Protezalo se sve do dalekih južnih strana o kojima se tek ponešto moglo čuti u rijetkim pričama i legendama, koje, usput kazano, ne bijahu uhu nimalo ugodne. Ovo veliko područje bilo je veoma slabo nastanjeno. Nešto više stanovnika bijaše na sjeveru, u područjima blizu granice s kraljevinama, a što se više prostiralo ka jugu to je bilo slabije nastanjeno i manje istraženo.

Kraljevine su brzo, koliko je to bilo moguće, uredile svoje teritorije, no čak je i u njima još uvijek bilo jako opasnih grupa i pojedinaca koji su priznavali samo zakon mača i sile. U to vrijeme sloboda bijaše skupa, a život jeftin, plemenitost se negdje zagubila, a smrt i nevolja često navraćahu. Posvuda su kružile razne lutalice i propalice, zločinci i lopovi, plaćenici i zli ljudi najrazličitijih vrsta i oblika. Znali su, kako već rekosmo, često upadati čak i u dobro branjene kraljevine, no najčešća su im meta bili mali siromašni ljudi kojima bi nemilosrdno otimali njihovu teško stečenu bijedu. A oni koji su mogli zaštititi te jadne siromahe kao da to naprosto nisu željeli. Uvijek su provodili pokvarenu i licemjernu politiku koja se rukovodila samo njihovim osobnim interesima.
Moglo bi se reći da stanje nikako nije bilo sjajno iako je rat završio i da je život vrijedio otprilike onoliko koliko je odgovaralo onome tko je trenutačno imao veću moć. Sve u svemu bilo je to doba previranja i borbe, nasilja i mraka.

No, i u tom sumornom ozračju na globalnoj razini, moralo se u malenim zajednicama živjeti i svakodnevno boriti za opstanak. Obični, siromašni i jednostavni ljudi nisu se zamarali onim što je bilo i što bi trebalo biti, a oni su kao i uvijek činili ogromnu većinu puka. Na svojim su plećima iznosili to doba kao i mnoga prije i poslije njih, no, o njima se najmanje priča i njih se najmanje slavi. Njima se ne podižu spomenici, a vrijeme brzo izbriše svako sjećanje na njih. Takvi su ljudi živjeli skromno i teško, nastojeći priskrbiti osnovna sredstva za život, što u onim vremenima i uvjetima nije bila nimalo laka zadaća. Međutim, kad bismo malo zavirili u dušu ondašnjih stanovnika, vjerojatno bi s čuđenjem zaključili da su upravo oni bili najzadovoljniji. Imali su od jutra do mraka zasukane rukave, kaleći se u teškoj muci i znoju. Nitko toga nije bio pošteđen, pa su čak i djeca, čim je to bilo moguće, bivala uključena u zajedničke poslove. Tako se od malih nogu formirao njihov čvrst karakter i jednostavna duša.

Većina stanovnika golemih ilinorskih prostranstava bila je baš takva: siromašna, vrijedna i skromna. Živjeli su jednostavnim seljačkim životom, često u strepnji što bi im moglo donijeti neizvjesno sutra.
Ponekad bi se među takvim jednostavnim i prostodušnim ljudima znao pojaviti čovjek koji bi svojom iznimnom dobrotom i plemenitošću obasjao naborana lica te unosio radost i nadu u njihova priprosta srca.

……

Baš takav čovjek bijaše Conar. Živio je u središnjem sjevernom dijelu velikog slobodnog područja. Taj dio je, što je bilo čudno za ono nemirno poslijeratno vrijeme, bio pošteđen velikih pljački i razbojstava. Kraj je bio miran i pitom, prilično udaljen od velikih država i gradova.

Conar je bio veoma snažan čovjek, srednje visine i prilično ugodne, iako teškim životom pomalo ogrubjele vanjštine. Za njega su svi govorili da je iznimno pošten i pravedan, a on svojim životom i ponašanjem nikome nije ostavljao niti najmanju mogućnost da posumnja u njegovu iskrenost i čovjekoljubivost. Kad se još ima na umu da je bio glasovit i po velikoj mudrosti, nije bilo čudno da su mu često dolazili ljudi iz svih dijelova sela, a nerijetko i iz okolnih mjesta. Dolazili su znajući da će od njega dobiti koristan savjet ili da će pravedno presuditi kakav zamršeni spor. On bi to rado činio iako bi mu ponekad bilo svega preko glave. Vodila ga je misao da je napor koji će učiniti tek jedna sitnica prema rezultatu koji bi se mogao postići. Ako se ljudi pomire ili ako dobiju koristan savjet koji bi im mogao pomoći da lakše prebrode životne teškoće i probleme, tada je i njegova muka bila slatka i ugodna, razmišljao je.
– Mučio bih se tako ako treba cijele dane pa i mjesece – govorio je sam sebi – jer na koncu, zašto smo tu nego da jedni drugima pomažemo?

Uistinu je bio plemenit čovjek, od svih seljana i poznanika cijenjen i poštovan. Njegovi su susjedi često mislili da on puno više vodi računa o drugima nego o sebi. Čudili su se njegovoj revnosti posebno zato što bi se nerijetko dogodilo da oni kojima bi na ovaj ili onaj način pomogao, ne bi pokazivali baš pretjeranu zahvalnost. Neki su bili posebno nezahvalni kad bi shvatili da bi ga trebalo nečim nagraditi, jer je na njih trošio mnogo svog dragocjenog vremena i truda, a i on je morao od nečega živjeti.

– Pa zar on nema najviše? – govorili bi.

– Pa zar njemu ne daju svi? Što će njemu? Pa on ima puno više nego mi…

U takvim je situacijama izlazila na vidjelo sitničavost, čak bi se moglo kazati škrtost tih priprostih ljudi. To možda i nije bilo čudno s obzirom na siromaštvo kojim su cijeli svoj život bili okruženi.

Takva razmišljanja Conarovih susjeda su, naravno, bila daleko od istine jer je i on bio jednako siromašan. No to siromaštvo kao da je u njemu izbrusilo jednu posebno skromnu crtu. Imao je što je imao i koliko je imao. Nekad je bilo malo, a nekad i premalo. Nikad nije bilo viška. No, čovjek se nauči tako. Conar je imao koliko je bilo dovoljno, ponekad malo manje, ali nikad toliko malo da bi, primjerice, gladovao ili svoju obitelj doveo u tu opasnost. Zato je od srca zahvaljivao dragom Bogu što je njemu i njegovim susjedima dao tu milost da previše ne oskudijevaju. Bilo je doduše i dana obilja, no oni bi se mogli nabrojati na prste jedne ruke.

Nikada se nije ljutio na one koji su prema njemu bili nezahvalni. Možda koji put i jest malo, no brzo bi ga prošlo.

– Oni sigurno imaju svoje razloge zbog kojih tako razmišljaju. Ako ništa drugo, krivo misle, a krivo misle jer nemaju potpuno jasnu sliku o svemu. Tako jadni ljudi na kraju opet nisu krivi, pa kako bih im mogao suditi?

Tako je Conar razmišljao, a tako je i živio. Još je nešto nosio u svom velikom srcu. Ljubav za svoju ženu i svoja dva krasna sina.

Koliko god je puta čuo o tome kako je on dobar čovjek, kako je pravedan i pošten, duboko u sebi je osjećao da je njegova Nelita biće daleko vrjednije i plemenitije od njega. Ona je bila toliko jednostavna, dobra i puna ljubavi za njih trojicu da on to ponekad nije mogao shvatiti. I ne samo za njih trojicu nego i za pukog skitnicu i slučajnog prolaznika. Često bi pomišljao kako je ona, u stvari, naivna, no brzo bi shvatio da je to bilo naivno od njega. Bilo je to užasno podcjenjivanje jedne divne osobe. Katkad bi se Conar prisjetio nekih gluparija koje su znali činiti dječaci. On bi se zbog toga vrlo brzo naljutio, ali Nelita ne. Eh, što bi se trebalo dogoditi da ta izgubi živce? A i kad bi se naljutila činilo mu se da je to ponajviše zato jer je zahtijevala trenutna situacija. Bila je to čisto odgojna ljutnja. Ljubav je u njoj bila tako velika da gotovo i nije bilo mjesta za druge osjećaje.

Nelita je bila jako lijepa žena, a njena skromna seljačka odjeća to nikako nije mogla skriti. Naprotiv, baš kao da joj je ljepotu na jedan poseban način naglašavala. Njeno blago lice krasile su velike tamne oči koje su bile uvijek pažljive i pune topline. Izgledala je upravo onako kako treba izgledati brižna majka i dobra žena.

A dječaci?! Oni su priča za sebe. Bili su blizanci, a opet toliko različiti. Jonas je bio nekoliko minuta stariji od Erica. Na njegovom mršavom tijelu nekako se posebno isticala raščupana plavkasto-smeđa kosa i velike raširene oči. Svatko objektivan bi morao kazati da je imao divne oči, a Conar je sa zadovoljstvom morao priznati da su bile jako slične majčinim. U njima se ogledala nekakva tajanstvena dubina. I dok je dubinu Nelitinih očiju ispunjavala toplina, Jonasove su iz one svoje dubine zračile dječjom radoznalošću i, činilo se, nepovjerenjem.

Eric je bio malo niži od Jonasa. Njegova prilično tanana pojava djelovala je krhko i lomljivo. I dok je Jonas bio mršav, ali čvrst i snažan, Eric je, naprotiv, bio nježniji i tek nešto punašniji. Kosa mu je bila gotovo plava, a vanjština jako ugodna. Kad bi čovjek njih dvojicu vidio zajedno, vjerojatno ne bi pomislio da su rođaci, a kamoli blizanci. Imali su i različite karaktere, a zajednička im je bila plemenitost koju su naslijedili od roditelja. Jonas je bio prilično postojan prema vanjskim utjecajima. Slijepo je slušao oca i majku i sve što oni kažu bilo je neupitno. U njihove riječi nije nikad sumnjao, a svaku je iznimno cijenio i poštivao. Držao se tih riječi kao zakona Božjeg. No drugi ljudi kod Jonasa nisu imali ni približno sličan status, jer u njih Jonas nije imao puno vjere. Conar se često pitao kako je to moguće kod tako malog djeteta. Činilo mu se da se u toj simpatičnoj dječjoj glavici roje misli primjerene puno većoj i starijoj glavi. Znao je često biti ozbiljan i temeljito pristupati problemu za koji su otac i majka mislili da je potpuno izvan njegova svijeta.

Eric je bio puno osjetljiviji i jednostavniji. U njemu nije bilo temeljitosti koja je krasila Jonasa. Trčao je čas ovamo, čas onamo, skakutao čas gore, čas dolje. Nije bilo stvari koja bar za trenutak ne bi privukla njegovu pozornost, no, pažnja mu se ni na čemu nije mogla dugo zadržati. Bio je prilično živo dijete, ali ne naporno i dosadno kakvim su takva djeca ponekad znala biti. Njegova ugodna vanjština, jednostavnost i spontanost izazivala je nepodijeljene simpatije svih koji su ga poznavali. Odmah je pokazivao svoje osjećaje, a oni su bili intenzivni. Sigurno je i Jonas imao sličan nutarnji osjećajni život, no njegove su emocije teško izbijale van.

Conar se sjećao jedne, na prvi pogled beznačajne, ali svakako prilično neugodne situacije otprije nekoliko godina, koja ga je kasnije pomalo brinula. Eric je jednom pronašao malo mače i donio ga pred kuću. Bilo je malo, šareno i nekako neobično čisto za životinju koja je živjela negdje vani. Maca je odmah postala ljubimac svih u kući. Bilo je takvih životinja posvuda po selu, no ova je bila Ericova pa stoga posebna. Samo je Nelita pomalo vrtjela glavom znajući da će imati još više posla. No, i ona je bila zadovoljna. Maca je bila kod njih nepun tjedan, a onda je odjednom nestala. Dječaci su zbog toga bili veoma nesretni. Nije bilo mjesta u cijelom selu koje nisu pregledali u upornoj potrazi za svojim ljubimcem. Bilo bi bolje da su u svojoj potrazi bili manje revni jer su na koncu pronašli malu macu, bolje kazano ono što je od nje ostalo. Pronašao ju je Eric. Ležala je u jednom jarku, sva krvava i polomljenog vrata. Nekakav pas, vjerojatno lutalica, naišao je na jadno stvorenje koje je onako zaigrano vjerojatno odskakutalo od kuće i udavio ga. Ericov krik i neutješan plač koji je uslijedio označio je kraj potrage. Nije bilo riječi ni čina koji su mogli djelovati tako da Eric prestane plakati. Suza je stizala suzu, a isprekidan govor koji su gušili bolni uzdasi, još je pojačavao mučan dojam koji je ostavljala ta tužna slika. Na kraju su svi žalili Erica, a jadnu macu nitko nije niti spominjao. Cijelo to vrijeme Jonas je bio po strani. Tek je pažljiv pogled mogao otkriti da i on duboko pati. Negdje u krajičku oka pojavila se suza koja je polako, kao da se srami, kliznula niz obraz. To je bilo sve.

Sedam mjeseci kasnije Conar je jednom zgodom pričao s Jonasom o tome kako se mama trudi da onaj mali vrt iza kuće uvijek izgleda uredno.

– Ona ti je na njega vrlo ponosna, a najviše voli kad iz njega može ubrati cvijet i pokloniti ga nekoj svojoj prijateljici da ga presadi ili da njime uljepša kuću – govorio je Conar. – Mama bi najviše voljela kad bi cijeli svijet sličio na jedan takav vrt. Zato ti i brat morate paziti na njega. Ne smijete se tu igrati, ne smijete preko njega hodati, morate ga čuvati i paziti. Radi mame.

Kad je razgovor završio Jonas se zamisli. Neka tuga zaiskri u njegovim očima pa odjednom reče: – Tata žao mi je naše mace.

Conara kao da nešto presječe.

– Zar Jonas još o tome razmišlja? A on je mislio da je to davno zaboravljena neugodna epizoda iz ranog djetinjstva.
Od tog naizgled beznačajnog događaja Conaru kao da je neki težak kamen pritiskao srce.
I danas, nekoliko godina poslije, Conar je često razmišljao što se to vrti po Jonasovoj glavi. Plašio se kud bi ga njegove misli mogle odvesti, u kojem bi se smjeru on mogao okrenuti i razvijati. Znao je da je tu njegova odgovornost daleko najveća i zarekao se da će mu izvođenje njegovih sinova na pravi put biti apsolutni životni prioritet.

Nije se smio zavaravati kao neki njegovi poznanici, a i dobar dio susjeda, koji su mislili ako djeci riješe makar dio materijalnih problema, naravno koliko je to moguće u ovim bijednim uvjetima, da su za njih napravili sve i najbolje što su mogli. Conaru se činilo da uopće nije tako. To je važno i na to se svakako mora misliti, posebno u ovim teškim vremenima, međutim, to mora biti nadogradnja nečeg puno važnijeg. Inače se ništa ne zna cijeniti, a sve se vrlo lako može zlorabiti. Bio je siguran da svaki čovjek uz malo truda može postići i jedno i drugo.

Bogato životno iskustvo, možda ponajviše stjecano kroz brojne razgovore sa susjedima kojima je trebalo ovako ili onako pomoći, govorilo mu je da najveći dio problema u biti i ne postoji. Obično su probleme stvarali nepotrebni nesporazumi ili bi čovjek svojom lakomislenošću i neopreznošću sam u njih upadao. A ako bi se pojavio pravi problem onda ste se mogli kladiti da je uzrok gotovo uvijek bila nečija lakomost ili zavist. Zato je Conar držao da čovjek pogotovo na tom području treba biti jako oprezan. Znao je da svakoga može zahvatiti nezasitna želja za posjedovanjem i da ona može djelovati kao najgora magija. Opsjedne čovjeka i ne pušta ga pa ne vidi ništa osim toga. Spreman je sve učiniti kako bi imao što više, a onda opet još više. Tome kasnije nema kraja pa se na koncu nađe u situaciji da mu je cijeli život prošao u pukom zgrtanju svega i svačega. I baš kad bi pomislio da je nakupio dovoljno pokosi ga smrt. S druge strane, u toj trci se najčešće mora malo zamutiti, malo zamagliti, malo koga zakinuti i malo, ako se ikako može na temelju položaja i moći s njim povezanoj, otvoreno otimati. To je, opet, stvaralo sukobe i nepravdu, a onda bi se začas zatvarao krug iz kojeg je bilo teško izaći.

Srećom takvih ljudi u ovom kraju nije bilo mnogo, a nije ih ni moglo biti jer je većina jedva spajala kraj s krajem. No, bilo je jako zanimljivo, ili prije žalosno, promatrati one kojima se otvorila mogućnost da se na kakav nečastan način materijalno izdignu iznad ondašnjeg prosječnog stanovništva. Redovito bi bili poneseni nekom nevidljivom silom koja kao da ih je nemilice gonila ne dajući im predaha. Grabili su i uzimali kao da ništa nemaju. Ništa im nije bilo sveto i ni pred čim nisu prezali da ostvare svoj cilj, a on se uglavnom svodio na isto: uzmi i ugrabi dok nije drugi. Njihovo bogatstvo i sreća, činilo se Conaru, naravno ako je bilo nepravedno stečeno, nije bilo duga vijeka. Imao je dojam da su uvijek bili zbog nečega zlovoljni, stalno na nekoga ljuti i imali bolesnu potrebu da, nekad otvoreno, a nekad kriomice, ponižavaju druge. Nisu se ni s kim družili jer su izgubili onu jednostavnost i neposrednost koja je krasila obične ljude. Te su osobine smatrali nečim primitivnim, jadnim, djetinjastim i manje vrijednim, a u stvari su oni zbog svojih postupaka potpuno izgubili kontakt s okolnim svijetom.

Conar, naravno, nije simpatizirao takve ljude, ali eto, i oni su katkad bili neizbježan dio njihovih malih zajednica.
Razmišljajući o tome često se pitao kako sinovima osigurati egzistenciju, a istovremeno im dati i još nešto više. Što bi im to trebalo dodati da ne provedu cijeli život pognuti za plugom, ne misleći ni na što drugo, ili da ne krenu u bjesomučnu trku za bogatstvom i moći? Kako izbjeći ove dvije krajnosti i je li to moguće, pitao se. Je li dovoljno da njegova djeca budu kao on? Njega ljudi cijene i poštuju, živi solidno i moglo bi se reći da je prilično zadovoljan sa svime što ima. Međutim, Conaru se činilo da postoji još puno toga o čemu on sam vrlo malo zna, a što bi bilo dobro da njegova djeca nauče.

Danas su oni već bili jako bistri i spretni dvanaestogodišnjaci i bilo je krajnje vrijeme da nešto uradi za njih. Kad bi mogao Conar bi sam pokušao riješiti tu zahtjevnu zadaću, no, nije bio siguran da bi uspio. Naprotiv, ponekad mu se činilo da su mu ruke vezane kakvim nevidljivim nitima. Zato je odlučio sinove povremeno slati kod Ejnara, da se s njim druže i da ih on poučava onome što zna.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save