Jesu li teške optužbe iz Vukovara stigle do onih kojih se to tiče?
Nakon mirnog i dostojanstvenog skupa u Vukovaru, kojem je bilo nazočno na tisuće ljudi iz svih krajeva naše Domovine, ali i inozemstva, a na kojem smo ponovno čuli žalosnu šutnju hrvatske države na neprocesuirane zločine srbijanskog i inog agresora u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, postavlja se pitanje – a što dalje?
Ako sve ostane na iznesenim činjenicama, na iskazima svjedoka, koji su govorili i imena svojih mučitelja, koji su prstom ukazivali na one koji su ubijali nevine Hrvate (sic!), koji su pričali da pojedini ratni zločinci i dalje rade u hrvatskim državnim institucijama, da oni koji su trebali sve ove godine nisu privodili pravdi ratne i ine zločince, već što više cijelo su ih vrijeme marginalizirali i prešućivali, onda je nanesena još jedna bolna rana onima koji su nevini pali za slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu.
Na ovom skupu, tražila se istina, koja se kad su ratni i ini zločini u pitanju, naprosto izgubila tijekom proteklih 27 godina. Međutim, još nije kasno, a to smo čuli i od preživjelih svjedoka, da se ne pronađe. Ako će se čekati, gospodo i drugovi, kako neki to očito i žele da se to nikada ne desi, onda su uzalud pali i svi oni koji su se srcem i dušom borili za Domovinu.
Možemo li to dopustiti?
U svom govoru, gradonačelnik Grada Vukovara Ivan Penava, inače inicijator ovog potresnog skupa, među ostalim citirao je iz jedne knjige Vladimira Šeksa da je 1991. Hrvatska puštala na slobodu već uhićene srbijanske i ine ratne zločince-ubojice, koji su kasnije u odsutnosti osuđen, a nakon toga (da ti pamet stane) – abolirani!
Tko je to i zašto naredio, zašto se ne progoni te i takve izdajice-zločince, kao što se progoni i zatvara, hrvatske branitelje i po tzv. zapovjednoj odgovornosti?
Veličanstveni skup u Vukovaru zapravo je bio – optužnica!
Jesu li je čuli oni koji su je trebali čuti, tim prije što tamo nismo vidjeli nikoga, ali baš nikoga koga se sve te teške riječi tiču.
Skup nije prenosila ni Hrvatska radio televizija, iako ima čak četiri programa. Oni su vjerojatno smatrali da ratni zločini iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata „nikoga“ ne zanimaju, a najmanje stotine tisuća onih koji im svakog mjeseca moraju plaćati pretplatu.
Prenose čak i trećerazredne loptoguračke utakmice, ali istinu za Hrvatsku – ne!
Dosta nam je zamagljivanja, marginaliziranja i povraćanja po nevinim žrtvama Domovinskoga rata, tim prije što je svaki pedalj vukovarske ili škabrnjske zemlje natopljen krvlju.
Vrijeme je da oni koji trebaju počnu raditi svoj posao, da se ratne i ine ubojice slobodno ne šeću vukovarskim i drugim ulicama, da se privedu pravdi oni koji su svakodnevno tisućama raketa gađali vukovarsku ratnu bolnicu, koji su nam ostavili najmanje 150 masovnih grobnica te da napokon srbijanski i ini agresori nadoknade Hrvatskoj i hrvatskom narodu barem dio izgubljenog (poginule nam ne mogu vratiti) tijekom ratnih godina.
Vukovar je u subotu, 13. listopada 2018. pokazao i dokazao da više ne će i ne može šutjeti.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskog Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
