TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Onima koji se pouzdaju u sebe

  • Written by:

(30. nkg-c)

Prispodobom koja govori o molitvi farizeja i carinika u Hramu Isus ponovno stavlja pred nas vrlo izazovnu pouku. Teško se oteti dojmu da ona obezvrjeđuje farizejevu moralnu besprijekornost i da zanemaruje carinikovu grješnost.

Farizej iz prispodobe je poštena osoba. On živi časno i bogobojazno. Dosljedno svom uvjerenju iskreno i vjerno ispunja Zakon. Posti i više nego što je bilo propisano. Jedino se, eto, voli malo pohvaliti svojim poštenjem i pri tome podcjenjivati one koji mu nisu dorasli.

Nasuprot njemu je carinik. On je zbog posla kojim se bavio morao biti iznimno nemoralna osoba. Carinici su bili svojevrsni porezni koncesionari Rimskog carstva. Rimu su bili obvezni davati određeni iznos poreza a sami su mogli uzimati više te tako namiriti sebe. I u tome su zbilja bili bešćutni. Njihov posao bio je legalna pljačka. Osim toga, kao službenici Rima, morali su prinositi žrtvu poganskim bogovima za zdravlje cara, što je bilo idolopoklonstvo, najteži grijeh protiv Boga i vjere svoga naroda. Pravovjernim Židovima su takvi bili odvratni. Od njih su se strogo odvajali. Nisu ih puštali u kuće, približavali im se niti ih pozdravljali. Na sudu ih se nije smatralo vjerodostojnim svjedocima. Nitko od njih nije uzimao darove ili zajmove. Neki su rabini smatrali da carinici, sve i kada bi to htjeli, ne mogu ispraviti sve zlo što su ga učinili te za njih nije bilo nade u spasenje.

Prema svemu tome, kada bismo mi prosuđivali ovu dvojicu, vjerojatno bismo zaključili da farizej treba nastaviti živjeti kao do sad te da samo malo smanji svoj ponos i animozitet prema onima koji nisu kao on. A cariniku bismo rekli kako nije dovoljno samo doći u Hram i pognuti glavu već je potrebno promijeniti iz korijena svoj život, koliko je moguće popraviti zlo koje je drugima učinio i ostaviti se nečasna posla. Međutim, Isus kaže kako je carinik otišao opravdan a farizej ne. Zašto?

Ovdje treba kazati kako Isus ne prosuđuje moralnu ne/poročnost ove dvojice već njihovu molitvu. On nije kazao da je farizej loš čovjek a carinik dobar. On se isključivo osvrće na njihovu molitvu. Molitva je utjecanje Bogu, traženje utjehe, oproštenja i snage u njegovoj milosti, zahvaljivanje na darovima kojima nas je obdario, osobito na daru spasenja, tj. opravdanja, koje nam je Krist na križu zaslužio. Farizej nije imao takav pristup. Njemu to nije bilo potrebno. Pred Boga donosi pregršt svojih zasluga misleći valjda da će mu se i sam Bog diviti. On je upravo onaj koji se, kako je to evanđelist napomenuo u uvodnoj rečenici, pouzdavao u sebe da je pravedan i da mu Božje opravdanje niti ne treba. Nije ga tražio i zato ga nije dobio. On je nakon molitve ostao isti kakav je i došao. Molitva ga nije promijenila. Štoviše, utvrdila ga je u njegovoj zabludi.

Iako živi neporočno, ovaj farizej živi u pogubnoj zabludi. On misli da pravednost pred Bogom, odnosno Božju ljubav, može dobrim djelima zaslužiti. Ne shvaća da je ona nezasluženi Božji dar koji se samo u stavu ponizne zahvalnosti može primiti. Bog je taj koji nas je krvlju Kristovom otkupio i opravdao a ne mi svojim djelima. Farizej to potpuno zanemaruje. Carinik naprotiv to savršeno shvaća. On ostaje daleko, pognute glave te bijući se u prsa priznaje se grješnikom i moli za smilovanje. Zato ga dobiva.

Naravno da je potrebno biti dobar, činiti dobro, ispunjavati zakone pa, ako treba, i biti zadovoljan sa svojim djelima. To je u srži krjeposnog života na koji smo po vjeri pozvani. Međutim, vrlo lako se vjernik, kojemu zbilja uspijeva postići zavidan stupanj krjeposti i dobrote, umisli da je dovoljno dobar, da je bolji od drugih i da počne druge, koji nisu toliko dobri, podcjenjivati. U tom smislu farizej nije nekakav poseban karakter različit od nas već on uprizoruje obilježje svakoga od nas. Svi smo mi dijelom svoga bića farizeji koji su skloni samodopadno naglašavati svoje uspjehe i s podcjenjivanjem gledati na one od kojih smo bolji. Lik carinika ovdje je uveden isključivo zato da bi bio antipod farizeju te time naglasio njegovu i našu zabludu. Jer Isus, kako smo vidjeli, ne pripovijeda prispodobu carinicima nego onima koji se pouzdaju u sebe.

Isus je već upozoravao svoje učenike da se čuvaju kvasca farizejskog. Zato svrha ove prispodobe nije da sudimo one koji se drže poput ovoga farizeja već da svatko od nas otkrije jeli se i koliko farizejski kvasac u meni raskvasao. Ona mene poziva na obraćenje. Drugim riječima, ukoliko držimo za sebe da smo imalo dobri, a vjerujem da jesmo, tj. da se doista trudimo biti dobri, parabola je upućena nama i moramo je vrlo ozbiljno primiti k srcu. Naša molitva otkriva našu vjeru, naš pogled na Boga, kako ga vidimo. Mnogi kršćani u glavi imaju iskrivljenu sliku o Bogu i to se očituje u njihovim molitvama.

Isus nas poučava da pravi Bog nije nikakav mjerač naših zasluga. On je naš milosrdni Otac. Svojim djelima ne možemo zaslužiti njegovu ljubav. On nam je daje i bez naših zasluga. Ipak, naša dobra djela pokazuju jesmo li i koliko otkrili Božju ljubav, živimo li u njegovoj milosti. Naša dobra djela su poput plodova na stablu koji pokazuju da je stablo živo i rodno, ali ga oni sami takvim ne čine.

Trebamo, dakle, živjeti kao farizej, pravedno i neporočno, ali se nikako ne pouzdavati u svoju pravednost te moliti kao carinik, skrušeno i raskajano, svjesni svoje nedostojnosti pred Bogom i potrebe za njegovim smilovanjem.

Don Marinko Mlakić

Komentari