U splitskoj crkvi sv. Andrije na Sućidru ovaj tjedan se odvijala trodnevna duhovna obnova kao uvod u subotnje slavlje sveca zaštitnika ove župe. Pod vodstvom župnika don Ivana Čotića, župa je dostojanstveno i svečano proslavila svoj blagdan uz bogati program koji je uključivao kateheze, klanjanja, zazive, krunice, svete mise, blagoslove, molitvene zajednice, pjevačke zborove, štovanje relikvija, kao i goste, poput banjolučkog biskupa i karlovačkog pavlina. Naravno, sve na veću slavu Gospodinovu. U nastavku je moj izvještaj po danima, s duhovne obnove i blagdana sv. Andrije.

Duhovna obnova (prvi dan – srijeda, 27. studenog 2019.)

Pred blagdan sv. Andrije, patrona naše župe, kojeg slavimo u subotu i prilikom kojeg će svečanu svetu misu u 11:00 sati predvoditi banjolučki biskup, mons. Franjo Komarica, započeli smo trodnevnu duhovnu obnovu pod vodstvom karlovačkog pavlina, patera Marka Kornelija Glogovića. Prvi dio duhovne obnove proveli smo moleći slavna otajstva krunice. „Neka krunica bude poput pupčane vrpce između nas i naše nebeske Majke“, riječi su kojima je pater Marko pozdravio mnoštvo okupljenih župljana na početku molitve te sugerirao: „Najbolje je moliti Gospu da nam da svoje srce, pa da Njenim srcem molimo krunicu.“

Potom je uslijedila, kako je naglasio pater: „…najvažnija i najsvečanija proslava u povijesti čovječanstva.“ – sveta misa. Tijekom misnog slavlja, a promišljajući o svetom Evanđelju po Luki o progonima svijeta spram postojanih i, do kraja, Kristu odanih vjernika, pater Marko je znakovito naglasio: „Ja ne znam kako danas ljudi žive bez Boga!“ Njegove opaske odnosile su se i na mnoge vjernike koji, na žalost, gube nadu u Gospodina te im On više ne predstavlja najsigurnije i najčvršće uporište u njihovim životima: „Toliki katolici nemaju nade u Bogu. Meni to nije jasno.“ U nastavku, pater se referira na prvo čitanje iz Knjige proroka Daniela u kojem kralj Baltazar živi u razvratu i idolopoklonstvu: „Takav je i današnji svijet, današnji mentalitet – nema Boga!“ te opominje mlake vjernike riječima: „Ako sjedite na dvije stolice, nakon nekog vremena ćete pasti“, apostrofirajući licemjerje ‘kozmetičkih’ vjernika koji, svjesno ili nesvjesno, zapravo tonu u grijehu (Bez božanstva Tvojega čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu.), sve udaljeniji od sakramentalnog života. „Ipak“, veli pater, „otkrit’ ću vam tajnu danas – ima Boga!“ Ima, i to ponajviše kod onih progonjenih, omalovažavanih, izruganih radi svoje odanosti Isusu. Stoga se ne trebamo bojati, jer dok smo postojani u Kristu – ni vlas nam s glave neće propasti. „Dakako, progonstvo svijeta, jedan je od znakova da smo Kristovi“, zaključuje propovijed pater Marko zadavši okupljenim župljanima i svojevrstan domaći rad; naime, trebaju do sutra pedeset puta ponoviti – Isuse, uzdam se u Tebe!

Nakon euharistijskog slavlja, od 19:00 do 20:30, nastupilo je klanjanje pred Presvetim uz molitvu za obraćenje te zdravlje duše i tijela. U tišini i pri blagoj svjetlosti svijeća, župljani su pristupali u svoj intimni odnos s Gospodinom u čvrstoj vjeri prema Njegovu milosrđu i s dubokom zahvalnošću u srcima.

Četvrti dio duhovne obnove bio je rezerviran za krizmanike i mlade. Pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom 150 mladih je, u paterovoj katehezi, moglo čuti osobna svjedočanstva o tome koliko snaga vjere u Gospodina Isusa Krista preobražava ljude i živote na najbolje, naročito u važnim pitanjima poput pobačaja, siromaštva, dobročinstva i predbračne čistoće. Tako je, u više od četiri sata slavljenja Gospodina, prošao prvi dan duhovne obnove u našoj župi, a prilikom koje su na oltaru čitavo vrijeme stajale relikvije sv. Faustine Kowalske koje je, ovom prigodom, pater Marko donio sa sobom.

Duhovna obnova (drugi dan – četvrtak, 28. studenog 2019.)

Drugi dan duhovne obnove u našoj župi započeo je u 17:00 sati katehezom o Božjem milosrđu. „Danas ćemo gledati sliku Božjeg milosrđa; Oca, Sina i Duha Svetoga“, riječi su kojima je pater Marko mnoštvo župljana uveo u tajnu jedne od najvažnijih slika naše vjere. Pred izloženom velikom reprodukcijom Božjega milosrđa, pater je vrlo studiozno upoznao okupljene s duhovnom, ikonografskom i bezvremenskom važnošću slike koja je nastala 1931. godine, a danas se čuva u litvanskom Vilniusu. Izradu, koja je trajala šest mjeseci, nadgledala je sv. Faustina Kowalska te, po njezinu završetku, gorko zaplakala rekavši kako prikaz uopće ne sliči na Isusa kojeg je ona vidjela. No, Gospodin ju je utješio riječima: „Važnost ove slike nije u potezima kista, već u milosti koje ću dati onima koji će se pred njom moliti.“ Naknadno je izrađeno na stotine inačica ove slike koje se razlikuju od originala u mnogočemu (prikazu Krista, boji, podlozi, pozadini i sl.), no samo je jedna izvorna, a o kojoj je pater Marko napisao knjigu „Vidljivi Bog“ i koju su župljani mogli kupiti na ulazu u crkvu.

Pater je u katehezi naglasio da je „Isus sv. Faustini dao pet oruđa kojima možemo pobijediti tamu“, te ih povezao s „pet kamena Davidovih (David – ljubljen), koje je imao u svojoj praćki i s kojima je pobijedio Golijata (Golijat – proklet).“ Stoga je i uprizoreno Milosrđe, posredstvom sv. Faustine, čudo, nada i snaga kojom i mi možemo nadvladati nemilosrđe te postati milosrdni kao naš Gospodin, Isus Krist. „Najveći Kristov atribut je milosrđe“, ističe pater Marko naglašavajući da su „milosrđe i nemilosrđe dva pojma o kojima ovisi čitav naš život.“ Veli: „Ako smo nemilosrdni, dakle, sudimo li, bit’ ćemo suđeni.“

U nastavku kateheze, pater vrlo iscrpno analizira svaki dio slike te pojašnjava duhovni smisao svakog detalja i cjeline. Na jednom mjestu upozorava kako je sv. Faustina upitala Isusa zašto na slici ima spuštene oči; On joj odgovara: „Ja gledam one koji su na dnu (A mnogi prvi bit’ će posljednji, i posljednji prvi).“ Nadalje, svijetlo na Kristovoj glavi predstavlja pomazanje, a ljubičasta aureola – boju kraljeva („Isusu je dana sva vlast na Zemlji“). Krist je odjeven u albu koja se i danas kao svećeničko ruho nosi ispod misnice. Osobitu pozornost pater Marko posvećuje Kristovim rukama: podignuta desnica vezana je za riječi koje je Isus uputio sv. Faustini („Reci ljudima Faustino, da sam ja došao na svijet blagoslivljati, spasiti grešne.“), dok lijevom otvara prsa i pokazuje svoje srce iz kojeg isijavaju dvije zrake; crvena kao simbol sakramenta svete ispovijedi i bijela kao simbol sakramenta euharistije. Tama iza Isusa je tjeskoba, zlo, pakao… u toj tami Isus nam svijetli kao jedini Put, Istina i Život. Pater Marko se osvrnuo i na druge važne prikaze Gospodina, poput Torinskog platna i vela iz Manoppella, zaključivši katehezu riječima iz dnevnika sv. Faustine: „Isus mi je rekao da onaj tko barem jednom izmoli krunicu Božanskog milosrđa, biti  će obranjen od demona pri trenutku smrti.“ Tako su i svi okupljeni u dupkom punoj crkvi, pomoćnoj dvorani, kao i mnoštvo ispred crkve, stali moliti krunicu Božanskog milosrđa s kojom smo pristupili svetom misnom slavlju u 18:00 sati.

Pater se u propovijedi osvrnuo na čitanje iz Knjige proroka Daniela, snažno naglasivši kako „Daniel nema straha pred gladnim lavovima poradi pouzdanja u Gospodina, dok je nas danas strah svega!“ Stoga je važno u svom srcu uvijek ponavljati – Isuse, uzdam se u Tebe! „Molite iz petnih žila kada su lavovi oko vas, kada vas tama okružuje!“, ističe pater upozorivši sve okupljene da se naročito čuvaju bogopsovke jer „…kada psuješ Boga, On odlazi.“ Predivna paterova propovijed zaključena je riječima: „Kada vidite sva zla oko vas, budite drugačiji, budite kršćani! Drugi će krasti, proklinjati, kukati, a vi – podignite glavu i radujte se! Bit ćemo Kristovi u onom trenutku kada nam dođe stranac i reče: ‘ja bih bio kao ti, nasmijan, veseo… ‘, a vi mu uzvratite: ‘To nisam ja, to je Krist.“ Prema tome, nema kompromisa u Božjem kraljevstvu, ili smo Kristovi ili nismo. Zbog velikog broja djece (pater je istaknuo da je od skoro tisuću mjesta gdje je predvodio duhovne obnove još samo negdje u Slavoniji vidio ovoliko djece) koja su se okupila u crkvi i pjesmom slavila Gospodina, propovijed je završila nadahnutim riječima: „Pustite novac, pustite brige, pustite svijet, zbog ove djece budite Kristovi! Dajte im Isusa! Učite ih voljeti Isusa!“ Nakon propovijedi, svi župljani su se uhvatili za ruke kao jedno srce koje zajedno izgovara – Isuse, uzdam se u Tebe. Pri završetku euharistijskog slavlja nastupio je blagoslov djece; okupljenoj djeci je pater polagao ruke na glavu, utiskivao znak križa na čelo, dok su maleni ljubili relikvije sv. Faustine.

U 20:00 sati program je završio katehezom i susretom s obiteljskom i molitvenom zajednicom „Treće srce“. U katehezi je istaknuta važnost molitve („Što može biti važnije od molitve?“), obitelji („Posljednja borba između dobra i zla je borba za obitelj.“), te problemi s gubljenjem mira u srcu a kojima pridonose zle pošasti svijeta, od kulture smrti, preko homoseksualnog lobija, do pobačaja. Pater Marko večer završava znakovitim riječima: „Dvije stvari mogu čovječanstvo spasiti od predstojećih kataklizmi i čovjeka od nemira. Prva – Isus vam je dao svoju sliku, i druga – molitva.“

Duhovna obnova (treći dan – petak, 29. studenog 2019.)

Treći i posljednji dan duhovne obnove u našoj župi započeo je zajedničkom pjesmom „Marijo, o Marijo“ i zazivom Duha Svetoga. Predvoditelj današnje kateheze, koja je započela u 17:00 sati, opet je bio naš dragi gost – pater Marko Kornelije Glogović. Teme kateheze su bile vezane uz važnost molitve Duhu Svetomu i Blaženoj Djevici Mariji. Kao glasnice Duha Svetoga, pater Marko je istaknuo ulogu karmelićanke i svetice Mirjam iz Betlehema koja je za cijeloga života gorljivo promicala pobožnost Duhu Svetom. Sv. Mirjam je herojski čuvala svoju vjeru te predstavila obrazac svima nama po kojem trebamo ljubiti Krista, a na tragu Njegovih riječi: „Tko mene ljubi, čuvat će moju riječ.“ Stoga pater ističe kolika je važnost očuvanja svetosti u našim životima budući da smo svi pozvani da budemo sveti. „U tome veliku ulogu igra i Duh Sveti“, veli pater Marko i nastavlja: „Bogu je sve moguće, a Bog radi preko Duha Svetoga.“

Pater je sedam godina živio u Poljskoj te je za vrijeme svog boravka tamo primijetio jedan divni običaj koji kod nas baš i nije praksa: „…tamo se mole mise za žive; primjerice za rođendane ili godišnjice braka.“ Istaknuo je i veliko značenje brzih molitvi i zaziva u svakodnevnih životnim situacijama, u domu, automobilu, na ulici. Sve je to, naravno, vezano za našu želju da izdvojimo vrijeme za Krista i Mariju svaki dan. Primjećuje pater: „Koliko smo samo spremni izdvojiti vremena na sve i svašta, a nespremni za vrijeme s Kristom.“ Dakle, pater jasno poručuje kako se trebamo otrgnuti od mlakosti, inertnosti, dokolice i ugode koju nam pruža prolazni i materijalni svijet te više vremena posvetiti neprolaznom, vječnom, čistoj ljubavi u kojoj živimo, mičemo se i jesmo – našem nebeskom Ocu. Također, nastavlja pater, treba se što češće moliti i Mariji, naročito moliti krunicu. Na ovom mjestu, osvrnuo se na ulogu marijanskih svetišta u životu vjernika naglasivši slučaj portugalske Fatime u kojoj se 1916. godine anđeo ukazao trojici pastirčića (Franjo, Hijacinta i Lucija). Godinu kasnije, dakle 1917., dječici se ukazuje i Gospa – „ona koja daruje svoje Bezgrešno, Prečisto, Majčinsko Srce“ te ih, između ostalog, uči i molitve krunice („O moj Isuse“, „Isuse, ovo je Tebi za ljubav“) te neke druge euharistijske molitve. U jednom od ukazanja Gospa zahtijeva da se Rusija posveti Njenom Prečistom Srcu te je Lucija to obznanila drugima. „Ljudi je nisu poslušali te je iste godine“, veli pater: „započela Oktobarska revolucija, kasnije je Lenjin prvi u svijetu ozakonio pobačaj, događa se prva homoseksualna parada u Moskvi, otvoreni su prvi ruski domovi za privikavanje djece na nemoralno ponašanje, naknadno i gulazi, vrše se progoni, masovna ubojstva, ratovi itd.“ Ljudi nisu poslušali Majku Božju. Danas smo svi pozvani da je nasljedujemo puninom svoga bića ili, kako kaže pater Marko, „da se smjestimo u njenu utrobu“ jer ona je ta koja gazi zmiju, koja pobjeđuje; „Oni koji su Marijini, oni su Kristovi“, ističe pater. Toma Kempenac u svome djelu „Nasljeduj Krista“ piše: „Nasljedujući Mariju mi činimo najveću pobožnost.“ To znači – znati šutjeti, biti ponizan, znati voljeti čovjeka i čuvati u srcu Božje tajne. Pri kraju kateheze pater je istaknuo nevjerojatnu snagu svakodnevne molitve Marijine krunice u obitelji. Prije svete mise, posvetio je našu župu Srcu Marijinu.

Sveti Padre Pio je svojevremeno upitao Isusa: „Zašto plačeš?“ Gospodin mu je odgovorio: „Zato što mi tako malo ljudi kaže – volim te.“ Zar smo toliko otupjeli na Kristovu ljubav i žrtvu, na sve ono što je podnio za nas? Bog je ljubav, što god da se dogodi, a Kraljevstvo Njegovo je vječno, nikada propasti neće, kako čitamo iz Knjige proroka Daniela. „Nisu dovoljne sitnice i mala djela“, veli pater, „Gospodin te poziva na oranje“ te nastavlja: „Baštinite, ne propadljivo blago, već nepropadljivo!“ Ta Isus nam je poručio: Ne sabirajte sebi blago na zemlji, gdje ga izgriza moljac i rđa; gdje lopovi prokopavaju zidove i kradu ga. Nego, sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidova i ne kradu! Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce. Nije lako biti katolik danas, zvijeri iz Apokalipse su navalile sa svih strana: 60 mil. abortusa godišnje, gender ideologija, eutanazije, joga, numerologija, ekonomija, politika, „Totalno ludilo! Poremećaj!“ – ističe pater Marko. Trebamo biti ustrajni, nepokolebljivi i čvrsti u našoj svetoj vjeri, u svijetu u kojem smo progonjeni, u svijetu u kojem neki i od nas postaju bljutavi pa vele: „Ja sam protiv pobačaja, ali…“ – to „ali“ je grijeh, to „ali“ je smrt. Pater zaključuje propovijed jednostavnim i dubokim mislima: „Ljudi danas traže pomoć od fra ovoga do fra onoga. Ma dajte dođite do fra Isusa.“

Nakon euharistijskoga slavlja, don Ivan je zahvalio pateru Marku na svemu divnom što je usadio našim župljanima u srca, te se oprostio riječima: „Hvala vam što ste nam donijeli komadić raja.“ Trodnevna duhovna obnova, pred subotnji blagdan našeg nebeskog zaštitnika sv. Andrije, završila je blagoslovom trudnica i supružnika željnih djece te štovanjem relikvija sv. Faustine Kowalske.

Proslava blagdana sv. Andrije (subota, 30. studenog 2019.)

Nakon trodnevne duhovne obnove, danas smo slavili našeg nebeskog zaštitnika sv. Andriju. Svečano sveto misno slavlje predvodio je banjolučki biskup mons. Franjo Komarica koji se rado odazvao pozivu našeg župnika don Ivana i tako upriličio proslavu patrona naše župe. U biskupovoj pratnji su bili don Ivan, don Vedran, don Hrvoje i nekolicina drugih svećenika i ministranata, dok je don Marko cijelo vrijeme bio na raspolaganju za sakrament svete ispovijedi. Svečanost današnje euharistije s crkvenog kora popratio je i naš mješoviti pjevački zbor pod vodstvom maestra prof. Frane Kussa.

Iz današnjeg Evanđelja po Mateju čitamo kako su braća ribari s Galilejskog jezera Andrija i Šimun zvan Petar na Isusov poziv da ga prate brzo ostavili mreže i pošli za Njim. Učinio ih je ribarima ljudi. „Koliko smo mi danas spremni ostaviti sve i slijediti našeg Otkupitelja?“, pita se biskup Komarica te nastavlja: „U čemu se sastoji naš identitet?“ Dakle, jesmo li i mi spremni biti Kristovi apostoli (apostol od grč. Apostolos – poslanik) i bez dvoumljenja se potpuno osloniti na našeg Gospodina koji će nas voditi, ili smo mlaki, površni u vjeri, licemjerni? Uvidjevši sve probleme jednog dijela vjerničkog puka, biskup naglašava: „Iznevjerili smo svoju vjeru! Naročito mi u Europi. Mi, kršćani, sve više nalikujemo na kamen u potoku koji je izvana mokar, a iznutra suh. Stoga smo neuvjerljivi.“ Kako će naša djeca, naši mladi, u nama vidjeti uzor istinskog kršćanina kada vide da imamo tek kršćanske maske, dok nam je naličje suho, bljutavo, „bez soli.“ Ta Isus nas je upozorio: Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Naše spasenje leži u Njemu i Njegovim spasonosnim riječima: Vi ste svjetlost svijeta. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima. Na tragu Kristovih riječi i biskup nas opominje u propovijedi: „Treba potvrđivati svoje riječi svojim životom i dati svoj život za svoja katolička uvjerenja!“ Svakako, to je nimalo lagan put, no jedini ispravan. „Koja je zadaća našeg malog naroda u kontekstu cijelog čovječanstva?“, pita se biskup te dostojanstveno odgovara: „Da se zovete i jeste Kristovi učenici (apostoli)!“ Nastavlja nadahnutim riječima: „Na sva vrata razglasujte da je Bog dao svoga Sina, samog Sebe za nas. Stoga upamti Spličaninu, Dalmatinče, Hrvatu, Europljaninu, zemljače – da si stvoren za Nebo!“

Biskup Komarica se osvrnuo i na sv. Pavla, nekadašnjeg Savla koji je bio veliki progonitelj kršćana. Od trenutka kada je čuo Gospodinove riječi Savle, Savle zašto me progoniš?, Pavao je postao gorljivi propovjednik Evanđelja i jedan od stupova katoličke crkve. Svatko može čuti Kristov glas u svome srcu, svatko se može preobratiti i pronaći svoj mir u Gospodinu, za nikog nije prekasno. No, moramo shvatiti, da ćemo kao Kristovi apostoli biti progonjeni od svijeta, izrugani, mučeni, možda i ubijeni. Isus nam navješćuje: Ako su mene progonili i vas će progoniti ovaj svijet, te pruža utjehu: Al’ ne bojte se – ja sam ga pobijedio, jer će prije nebo i zemlja proći nego moje riječi. Kolika je važna žrtve radi naše svete vjere i pouzdanja u jedinog Gospodina Isusa Krista, biskup Komarica je posvjedočio iz vlastitog iskustva. Za vrijeme Domovinskog rata u Banja Luci je bio oslonac i utjeha svim izmučenim, pothranjenim i napuštenim, bez obzira na narodnost i vjeru. Nije napustio svoj narod pred sotonskim pirom koji se odvijao ispred njegovih očiju: „Palili su naše crkve, ubijali svećenike jer su držali Evanđelje u rukama, htjeli su izbrisati Krista s tog prostora. No mi smo ostali radi Njegova imena.“ To su progoni koji čekaju i sve nas, no moramo, po biskupovim riječima „…ostati vjerodostojni svjedoci Isusovi, biti apostoli, biti u poslanju!“ Nadahnutu propovijed biskup završava sljedećim riječima: „Držite se svoga dostojanstva, i katoličkog i hrvatskog i ljudskog! Jer kao katolici dobili ste puno, al’ puno ste i dužni! Što će vam cijeli svijet ako dušu svoju upropastite?!“

Biskup nam je pružio konkretan primjer i smjerokaz kako se umire za Gospodina i živi svoja vjera. Velika mu hvala što je došao u našu župu i uveličao svečanost našeg nebeskog zaštitnika. Mir u dušama jedino je moguć u onom trenutku kada Isusa Krista postavimo kao središnju figuru naših života. Vodimo se, dakle, riječima psalmista: Samo je u Bogu mir, dušo moja!“, ili spasonosnim riječima sv. Augustina: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi!“ Sv. Tereza Avilska bi, pak, zaključila: „Tko ima Boga, ima sve.“

Davor Stipan

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save