TwitterFacebookPinterestGoogle+

DA SE NE ZABORAVI: Srbijanski koncentracijski logori u Hrvatskoj i Srbiji 1991. – 1995.

Komisija Ujedinjenih naroda objavila je 1995. Završno izvješće u kojemu je navedeno kako je u razdoblju od 1991. godine pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480 logora u koje su internirane i vojne i civilne osobe.

Od 480 logora približno je 300 logora prijavljeno od strane jednog ili više neutralnih izvora te Komisije, a 180 logora je prijavljeno od strane pristranih izvora te se vode kao nepotvrđeni.

Na području Hrvatske je 80 logora (30 potvrđenih i 50 nepotvrđenih) na okupiranim područjima Hrvatske.

Na području Srbije približno je 60 logora, a 10 na području Crne Gore (40 potvrđenih i 30 nepotvrđenih).

 Drugi izvor navodi da je u Hrvatskoj bilo 100 logora (potvrđeni od neovisnoga izvora).

Nakon okupacije istočne Slavonije 1991. godine od 7.000 do 8.000 hrvatskih zarobljenika bilo je zatočeno u srbijanskim logorima. U knjizi hrvatskih zatočenika srpskih koncentracijskih logora poimence su navedena 6.952 zatočene osobe.

Logore su otvorili: JNA, milicija SAO Krajine, jedinice srpskih teritorijalaca i različite paravojne postrojbe. U srbijanskim logorima vršena je fizička i psihička tortura, prisilni rad, ozljeđivanje s posljedicom invaliditeta, ubijanje zatočenika, silovanje žena, kastriranje muškaraca. Glavna komanda je bila: „Glavu dolje, ruke na leđa!

U srpskim koncentracijskim logorima život je izgubilo 300 zatočenika  po izvješću Komisije za zatočene i nestale pri Vladi RH. Zatočenici misle da je taj broj mnogo veći. Najmlađa ubijena osoba imala je 6 mjeseci, a najstarija osoba 104. godine. Najmlađa silovana osoba imala je 5 godina, a najstarija 80 godina!?

Prvi srbijanski logor u Hrvatskoj otvoren je krajem 1990. godine, a većina je otvorena sredinom 1991. (tijekom agresije na Republiku Hrvatsku).

Logor u Borovu Selu; Iza Božića 1990. otvoren je u prostarijama kino dvorane, zatim u osnovnoj školi, sportskoj dvorani.

Logor Bučje, logor u centralnom spremištu; Od kolovoza do studenog 1991. zatočenici su mučeni, ispitivani i ubijani, vrlo brutalan odnos prema zatočenima. Bilo je oko 150 zatočenika/zatočenica; neki su ubijeni, a žene su silovane. O logoru postoji svjedočenje dr. Vladimira Solara, ravnatelja Medicinskoga centra u Pakracu, koji je jedno vrijeme bio zatočenik logora.

Logor Okučani;  Policijska stanica služila je kao logor od 6. prosinca 1991.  Iz Stare Gradiške je 6. prosinca 1991. prebačeno 18 zatočenika; tu je bilo i žena. Dana 24. 12. 1991. godine 12 zatočenika vraćeno je u Staru Gradišku.

Logor Stara Gradiška; Logor Stara Gradiška bio je u nekadašnjem komunističkom Kazneno-popravnom domu koji je zatvoren 1990. Pobunjeni Srbi i JNA otvorili su zarobljenički logor od kolovoza 1991. do 29. srpnja 1993. Zatvorom su upravljali JNA, TO, četnici, SAO milicija i Beli orlovi (potvrđen od Vlade SAD, ICRC i Helsinki Watch). Svjedočanstvo prim. dr. Vladimira Solara koji je bio zatočenik u logoru Bučje pa logoru Stara Gradiška.

Logor Glina  ; Logor u KPD Glina postojao je od 6. listopada 1991. do 4. kolovoza 1995.  (VRO „Oluja“). Kroz logor je ukupno prošlo oko 2.000 osoba (knjiga Ivana Lipaka „Svjedočanstva glinskih logoraša“ ).

Logori u Kninu; Na više lokacija u Kninu bili su zatočeni i mučeni hrvatski branitelji i civili tijekom Domovinskoga rata. Kao zatvor korištena je stara bolnica u centru Knina te vojni zatvor JNA. Kroz logore je prošlo 600 do 800 zatočenika. Tortura, premlaćivanje, uključivanje na induktor poljskog telefona, seksualno zlostavljanje te korištenje zatočenika za teške radove…

Logor u Dalju; od 1. 8. 1991., zatvoren tijekom 1993.; Bilo je oko 500 ubijenih u Dalju.

Logor u Dardi,  rujan 1991.; Kroz logor je prošlo oko 700 ljudi.

Logor u Jagodnjaku, od 15. 11. 1991.; U ožujku 1992. u logoru je bilo 1.500 osoba.

Logor u Belom Manastiru; oko 300 zatočenika odjednom

Logor Negoslavci; Otvoren je početkom rujna 1991., a zatvoren u prosincu iste godine; Kroz logore je prošlo oko 1.000 zatočenika, ubijeno ili se vodi kao nestalo 300 osoba. Zatočenici su prvo dovedeni u školu, a nakon ispitivanja zatočeni u privatne podrume; 10 do 50 zatočenika u jednom podrumu.

Tijekom agresije na Vukovar i nakon sloma obrane grada Vukovara:

Logor Velepromet; U Vukovaru je u objektima Veleprometa otvoren Logor Velepromet sredinom rujna 1991. do ožujka 1992. godine. Kroz logor je prošlo oko 10.000 ljudi, a oko 700 do 800 se vode kao nestali. U logoru su bili zatočeni hrvatski branitelji i civili. Iz logora su prebačeni u logore u Srbiji (Sremsku Mitrovicu i druge).

Logor Ovčara;  stočna farma u sklopu Vupik-a; Od listopada 1991. do 25. prosinca 1991. kroz logor je prošlo 3.000 do 4.000 zatočenika. Ubijena su 264 (261) zatočenika. U masovnoj grobnici na Ovčari (Grabovu) nađeni su posmrtni ostatci 200 osoba, a za 64 (61) osobe se ne zna gdje im je grob. Ubijeni su ranjenici iz vukovarske bolnice, djelatnici vukovarske bolnice, ubijeni su civili; tri žene i dijete od 16 godina.

Logor Stajićevo; Nakon sloma obrane Vukovara, od 18. 11. do 21. 11 1991., otvoren je sabirni logor na napuštenoj farmi u blizini Zrenjanina. Kroz logor je prošlo 3.000 osoba, a zadržano je oko 1.500 osoba. Logor je bio u funkciji od 18. studenog 1991. do 23. 12. 1991. (drugi navod, siječanj 1992.). Zatočenici su bili hrvatski branitelji, civili, medicinsko osoblje. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije naveo je da je u logoru Stajićevo bilo 1.700 zatočenika.

Logor u Sremskoj Mitrovici; od 18. 11. 1991. do 13. 8. 1992.; Kroz logor je prošlo 3.000 do 4.000 zatočenika, duže je zadržano 1.500 zatočenika; neki su bili više od 9 mjeseci. Bio je najveći i najgori logor Miloševićeve Srbije. Prema američkom ministarstvu vanjskih poslova, barem 18 zatvorenika mučeno je do smrti.

Dr. Vesna  Bosanac i dr. Juraj Njavro bili su zatočeni u Sremskoj Mitrovici, (knjiga dr. Juraja Njavre „Glavu dolje – ruke na leđa“); Skidanje do gola, smrzavanje bez odjeće i čekanje što će dalje biti…

Logor VIZ Beograd; Vojno istražni zatvor na Banjici prošlo je oko 1.000 zatočenika; prije razmjene u logiru je još bilo 350 zatočenika. Sabirni logor pod kontrolom JNA gdje su vršena ispitivanja i maltretiranja zatočenika te prisiljavanja na potpisivanje izjava o počinjenim zločinima. Logor je djelovao 1991. i 1992. godine.

Logori u Nišu; logor u kazneno-popravnom domu (KPD) i zatvoru u Nišu. Bilo je zatočeno oko 500 osoba. Dovedeni su branitelji Mitnice (oko 200), a 300 drugih je prebačeno iz logora Stajićevo kada je logor rasformiran 23. 12. 1991. Logor u Nišu je rasformiran 26. 2. 1992., a zatočenici su prebačeni u Sr. Mitrovicu. Torturu su vršili vojnici, rezervisti i vojni policajci. Crveni križ je znao za logor i posjetio ga je dva puta.

Vojni zatvor i Civilni zatvor u Nišu (potvrđeni od ICRC-a); Prema izvješću ICRC-a u vojnom zatvoru je bilo zatočeno 1.560 osoba, u civilnom zatvoru su bili zatočeni civili te pripadnici ZNG-a. Nakon zatvaranja logora Stajićevo (rasformirano 23. 12. 1991.) 300 zatočenika prebačeno je u Niš. Logorom je upravljala JNA. 15. siječnja 1992., na dan  međunarodnog priznanja Hrvatske, zatočenici su bili jako fizički zlostavljani (premlaćivanje zatočenika). U Bosanskom Šamcu 26. 1. 1992. razmijenjena je jedna skupina zatočenika, a drugi skupina je prebačena u Sremsku Mitrovicu.

Logor Aleksinac; Otvoren je nakon pada Vukovara, smješten u krugu vojarne. Tamo je bilo zatočeno oko 1.500 osoba. Iz logora Stajićevo zatočenici su premješteni u Aleksinac, Niš i Sremsku Mitrovicu.  180 pripadnika ZNG-a prebačeno je iz Sr. Mitrovice u logor Aleksinac, zatim u logor u Nišu.

Logor Rudnik;  U Rudiniku je bilo zatočeno nekoliko tisuća ljudi iz Hrvatske i BiH. Zatočenici su bili prisiljeni raditi u rudniku, a neki su ubijeni.

Logor Begejci; od 1. 10. 1991. do 21. 11. 1991. godine stalno je bilo zatočeno oko 500 zatočenika.

Logor Bubanj potok;  Na izlazu iz Beograda, uz cestu za Valjevo,  u vojarni  zatočeni u studenom 1991.

Logor u Novom Sadu; logor u sportskoj dvorani „SPENS“; Bilo je zatočeno 5.000 ljudi.

Logor Petrovci;  u više privatnih kuća, u zgradi Mjesne zajednice i škole

Logor u Šidu; vojni zatvor; ispitivanje, maltretiranje i odvođenje dalje

Napomena: Zatočenici su odvođeni iz logora u logor (zbog zatvaranja logora, zametanja tragova o zatočenicima) pa se broj zatočenika preklapa. Navedeni su ukupni (približno) brojevi zatočenika u nekom od logora. Srbija bi mogla dati točne podatke o svim logorima, ali to ne želi! 

U Bosni i Hercegovini bilo je ukupno više od 600 logora (srbijanski, bošnjački i hrvatski).  Nekoliko rečenica o logoru Manjača u koji su 1991. godine odvedeni hrvatski branitelji i civili.

Logor Manjača;  Vojno-poljoprivredno dobro Manjača (štale) korišteno je za logor. Logorom koji je otvoren 12. 9. 1991. prvo je upravljala JNA, a kasnije vojne snage pobunjenih Srba. Prvi zarobljenici koncentracijskog logora bili su hrvatski policajci i gardisti koji su zarobljeni u Hrvatskoj Kostajnici 1991. godine. Kroz logor je prošlo nekoliko tisuća ljudi koji su bili premlaćivani, korišteni za prisilini rad, (izvlačenje porušenih stabala iz šume, radovi na polju). Zapovjednik logora bio je Božidar Popović. Potvrđen je od ICRC, Vlade SAD, obavještajne službe VB. U ljeto 1992. Međunarodni Crveni križ  naveo je podatak da je u logoru bilo 3.737 zatvorenika (od 18 do 60 god); moguće da ih je bilo mnogo više jer su Srbi skrivali zatočenike. Broj ubijenih je nepoznat; pored logora je nađena masovna grobnica s 540 leševa. Zatočenici su uglavnom bili muškarci (Hrvati i Bošnjaci) te manji broj žena koje su učestalo silovane. Crveni križ je tijekom studenoga i prosinca 1992. uspio zatočenike premjestiti u izbjeglički centar u Karlovcu. Logor je zatvoren 18. prosinca 1992. nakon velikog međunarodnog pritiska.

Objavljena svjedočanstva o srpskim koncentracijskim logorima tijekom Domovinskoga rata:

Prof. Danijel Rehak: PUTEVIMA PAKLA  kroz srpske koncentracijsle logore 1991. u 21. stoljeće, Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncetracijskih logora, Zagreb 2000.

Tiskane knjige do 2000 godine:

Juraj Njavro. 1992. Glavu dolje – ruke na leđa. Zagreb.

Vladimir Štefanac. 1994. Iz Kostajnice u Manjaču. Zagreb.

Vladimir Štefanac. 1996. U logorima Manjače i Gline. Zagreb.

Dominik Virgić. 1996. Srpski logor Begejci, sjećanje jednog logoraša. Zagreb.

Mate Božičević. 1997. Hranite ili ubijte , 45 dana u srpskom zatvoru u Borovu Selu, 2. srpnja – 15. kolovoza 1991. Zagreb.

Dragutin Antunović. 1998. Od kalvarije do pakla. Zagreb.

Mirko Barbarić. 1999. Pozdrav iz Knina, 10. 10. 1991.“. Zagreb.

Dragan Lukač. 1993. Bosanski Šamac – grad logor. Scharnitz – Orašje.

Drago Jelić. 1997. Pogled u nepovrat. Pazin.

Damir Plavšić. 1994. Zapisi iz srpskih logora. Zagreb.

Franjevačka provincije Sv. Ćirila i Metoda. 1997. Vukovarski franjevci u Domovinskom ratu, ratne i uzničke zabilješke. Zagreb.

Martin Sablić. Posljednja presuda ‘U ime naroda’ (Najbolja knjiga iz Domovinskoga rata listopad 1999. – listopad 2000. godine).

Miljenko Miljković. Vukovarski deveti krug“ (Najbolja knjiga iz Domovinskoga rata listopad 1999. – listopad 2000. godine).

Ovo je samo dio svjedočanstava o zločinima koji su počinjeni!

OPROSTITI DA, ALI NIKADA NE ZABORAVITI!

Slika 1. Naslovnica knjige Putevima pakla (mj)

Komentari