Početak je 1993. godine. Bitkom za Vukovar Hrvatska je uspjela zaustaviti stratešku inicijativu protivnika, nakon toga stabilizirati bojišnicu i osigurati vrijeme za izgradnju hrvatske vojne sile i uzvratni udarac. Neprijatelj u svojim nakanama komadanja Hrvatske nije uspio, iako je srušio most u području Novskoga ždrila, promet između sjevera i juga Hrvatske nije prekinut, odvijao se otežano preko otoka Paga.

Trajekti zbog nevremena često nisu mogli prometovati, a i Paškim mostom (Pag-kopno) zbog oštećenja u višestrukim napadima JNA prometovalo se samo jednim prometnim trakom. Tom cestom života između Dalmacije i kontinentalnoga dijela Hrvatske, koja je bila jedini mogući put za dopremu pomoći, hrane i naoružanja, prolazili su brojni vojnici, prognanici i izbjeglice.

Strategija realne prijetnje neprijatelja

Prema strategiji realne prijetnje, prednost materijalnoga čimbenika srpskih snaga i Vojske Jugoslavije iskazana je kao mogućnost ‘učinkovitih vatrenih udara’ po ‘najvitalnijim objektima Hrvatske’ i to po Zagrebu kao glavnome gradu i industrijskome središtu, jedinoj kopnenoj vezi s južnom Hrvatskom prometnici Karlovac – Rijeka i samom Karlovcu, području oko Gospića, gradovima Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik te po području oko Novskoga ždrila i mjesta Maslenice. Takav teški geostrateški položaj Hrvatske još uvijek je omogućavao srpskome agresoru da stavljanjem pod vatrenu kontrolu najosjetljivijih objekata paralizira ili ponovo pokuša iskomadati Hrvatsku.

S druge strane, hrvatski strateški cilj na početku 1993. bio je oslobađanje komunikacija i stvaranje pretpostavki za oblikovanje jedinstvene operacijske osnovice za provedbu strateškoga manevra snaga za buduće operacije, te pomicanje crte bojišnice što dalje od velikih gradova i izvan dometa vatre taktičkih postrojbi.

U vremenu ‘primirja’ tijekom cijele 1992. godine, Hrvatska će na čelu s predsjednikom Tuđmanom strategijom posrednoga prilaženja izolirati neprijatelja politički i ekonomski, a vojno će pod kontrolu vraćati dio po dio hrvatskoga teritorija. Dok su Srbi osokoljeni početnim pobjedama i naoružanjem donosili deklaracije od Prijedora preko Banje Luke do Beograda o ‘ujedinjenju svih srpskih zemalja’, predsjednik Tuđman Hrvatskoj je priskrbio međunarodno priznanje i članstvo u UN-u, a već u lipnju 1992. hrvatska je vojska izvela operaciju ‘Miljevci’ u šibenskome zaleđu, odmah nakon toga (lipanj-srpanj 1992.) uslijedilo je niz manjih operacija HV i HVO na ‘Južnome bojištu’ koje su rezultirale deblokadom Dubrovnika i oslobađanjem cijeloga juga Hrvatske.

Sada kada je Dubrovnik s jugom Hrvatske bio osiguran, a brojni pregovori, potpisani sporazumi i primirja s pobunjenim Srbima nisu davali nikakva rezultata, dok su međunarodne snage UN-a nijemo promatrale kako Srbi nastavljaju maltretirati, pljačkati, protjerivati i ubijati preostale Hrvate, hrvatsko državno vodstvo odlučilo je pokrenuti operaciju ‘GUSAR’ u području Novskoga ždrila i zadarskoga zaleđa.

Ta operacija u medijima je nazvana ‘Maslenica’. Predsjednik Tuđman s tom je odlukom upoznao načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske 5. siječnja. General Janko Bobetko, uz pomoć najbližih suradnika, osobno preuzima planiranje i provođenje operacije, a neposrednu organizaciju, pripreme i zapovijedanje postrojbama dodjeljuje Zapovjedništvu 6. operativne zone Split pod zapovjedništvom brigadira Ante Gotovine.

Operacijom Maslenica hrvatska je vojska dobila zadatak odbaciti pobunjene srpske snage iz Rovanjske, s Novskog ždrila i Maslenice pod Velebitom, te protjerati okupacijske snage s južne strane Novigradskoga mora, Novigrada i okolnih sela, osloboditi Zračnu luku Zemunik i selo Škabrnju s ciljem da se stvore uvjeti za nesmetano prometovanje Jadranskom magistralom i Zračnom lukom Zemunik.

Hrvatska vojska – nova znanja za nove pobjede

Hrvatska vojska u operaciji Maslenica primijenila je nova vojna znanja stečena u prvoj fazi rata kroz manje operacije. Prvi put angažirane su kopnene, pomorske i zračne snage u zajedničkome napadu. Novu taktiku hrvatske vojske krasila je brzina manevara glavnine snaga nositelja glavnog udara koji je obavljao isključivo profesionalni sastav u području neke operacije, namjensko oblikovanje snaga, namjensko oblikovanje zapovjedništava na svim razinama, logistička potpora strjeljivom i sredstvima svake operacije zasebno na razini GS OS (Glavnog stožera Oružanih snaga), dok je provedba obrambenih djelovanja povjerena pričuvnim brigadama i domobranskim pukovnijama.

Tako su u operaciji Maslenica sudjelovali dijelovi profesionalnih gardijskih brigada (4.,3.,9.,2. i 1. gardijske brigade), specijalne postrojbe OS, dijelovi pristožernih postrojbi GS HV-a, Središnjica ED-a Split (elektroničko ratovanje i izviđanje), specijalna policija MUP-a, eskadrila helikoptera HRZ-a, pomorske snage HRM-a (MOMP Ugljan, Odred kopneno-pomorskih diverzanata, 53. bMDP, brodovi) taktičke i borbene grupe čiji su nositelji bili pričuvne postrojbe 112. zadarska brigada, 113. šibenska brigada, 126. sinjska brigada, 7. domobranska pukovnija, domobranske bojne Obrovac, Benkovac i Biograd, dijelovi topničkih i PZO postrojbi te ostale pridružene postrojbe.

Sve pripreme za akciju odvijale su se u najvećoj tajnosti. Tih je dana Bill Clinton prvi put dobio izbore i promoviran je u 42. predsjednika SAD-a. Dok je svijet bio zaokupljen praćenjem američkih izbora i promocijom novoga predsjednika, hrvatska vojska u tri smjera iznenadno je, 22. 1. 1993., napala srpske okupacijske snage u području Novskoga ždrila i zadarskoga zaleđa.

Još u kolovozu u operaciji ‘POSKOK’ specijalne jedinice policije izišle su na Velebit. Tog prvoga dana operacije specijalne postrojbe MUP-a presjekle su komunikaciju Obrovac-Gračac preko Velebita. Odmah po saznanju o napadu hrvatske vojske u Ravnim kotarima, pripadnici srpske vojske tzv. plavoga bataljuna iz Gračaca preko Velebita krenuli su prema Obrovcu, upali su zasjedu, a u borbi s hrvatskim specijalcima poginula su 22 pripadnika tzv. VRSK. Iznenađenje je bilo potpuno, ovaj udar specijalne policije ozbiljno je poljuljao moral srpske vojske. Na Velebitu je specijalna policija preuzela nadzor na širem području Velike i Male Bobije, Tulovih greda i Malog Alana s kojih su se mogli kontrolirati Gračac i Obrovac.

Šušak: U napadu samo je jedna prva, a to je 4 GB

Nakon uspješne kampanje na ‘Južnom bojištu’, 4. gardijska brigada nije imala puno odmora. General Bobetko drugi pravac napada i centralni dio bojišta povjerio je elementima 4. gardijske brigade s pridodanim postrojbama i to smjerom Zeleni Hrast, Islam Grčki, Islam latinski prema Kašiću. Otpor neprijatelja bio je velik, vodila se borba kuću po kuću. Osim pravca prema Kašiću, 4. gardijska brigada napadala je prema Novigradu, no prije njega trebalo je ovladati Gradinom gdje je neprijatelj bio utvrđen, a s toga položaja kontrolirao je Novsko ždrilo i Novigrad.

Istodobno s napadom prema Kašiću počeo je i napad na sjevernome dijelu bojišta smjerom Rovanjska, Novsko ždrilo, Maslenica s taktičkom skupinom čiju je okosnicu činila 112. zadarska brigada. Na ovome smjeru napad je predvodila satnija specijalnih postrojba OS iz bojne Frankopan.

Protuoklopnim oružjem uništavani su bunkeri neprijatelja. Kada je došlo do zastoja u napadu, oko 16. sati dovedeni su elementi 9. gardijske brigade s dvama tenkovima, nakon toga osvojena je kota Kula Dračevac s koje je neprijatelj kontrolirao bojišnicu. Južnom padinom Velebita hrvatske snage sručile su se prema Jesenicama, a srpska vojska povukla se u rasulu.

Zbog loše koordinacije postrojba, u središnjem dijelu bojišta prema Paljuvu hrvatska je vojska ušla u klin 6 kilometara, to je ostavilo mogućnost srpskim snagama da napadnu s bokova pa je oko 14 sati uslijedio žestoki srpski kontranapad i hrvatske snage morale su se povući prema Podgradini.

Unatoč povlačenju, drugi krak napada 4. brigade prema Kašiću nastavljen je nesmanjenom žestinom. Važnost Kašića bila je u dominantom položaju nad cijelim položajem Ravnih kotara. Hrvatsko topništvo uništavalo je bunkere i utvrđena mjesta pa je na kraju pješačka borba vođena iz blizine za svaku kuću. Srpska vojska počela je bježati u panici prema Benkovcu.

Osim prostora Maslenice, Novigrada i Kašića, oslobođen je Babin Dub i Zemunik, također su oslobođena mjesta Murvica, Crno i Smoković. S druge strane bojišta, bojna Zrinski oslobodila je Ražovljevu glavu ponad Škabrnje. Opasnost od mina bila je velika, vojska nije mogla čekati deminere nego je napredovala kroz minsko polje. Hrvatske su postrojbe u samo 72 sata operacije postigle sve zadane vojne ciljeve.

Vojska Jugoslavije prijeti, vagon pun eksploziva poslan na Zadar

Načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general Života Panić 24.1.1993. zatražio je od UN-a da izvrši pritisak na Hrvatsku i naredi povlačenje hrvatske vojske iz Ravnih kotara, jer da će u protivnom SR Jugoslavija uputiti u tzv. RS Krajinu svu moguću vojnu pomoć. Pomoć je već uputio Milošević tajno šaljući postrojbe kojima je upravljao RDB (Resor državne bezbednosti Srbije) Arkanove tigrove iz Srbije i Vukove s Vučjaka iz tzv. Republike Srpske. U okviru međunarodnih pritisaka na Hrvatsku, 25. 1. 1993. Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je Rezoluciju 802 kojom se ‘osuđuje’ Hrvatska zbog napada i kojom se traži povlačenje HV-a na položaje od prije početka akcije.

Nakon što su krajem siječnja pristigli Miloševićevi psi rata, Arkanovi tigrovi i Vukovi s Vučjaka iz Prnjavora, oporavljajući se od početnoga iznenađenja i poraza, srpska vojska pripremala je protunapad pod kodnim nazivom ‘Čelik’. Nikada tijekom postojanja te srpske paradržave na tom pravcu Srbi nisu koncentrirali tako velike snage.

Zbog zamora ljudstva, 4. gardijska brigada izvlači se s položaja na odmor, a njezine položaje preuzimaju pripadnici 3. gardijske brigade. Slavonci nisu navikli na krš. U eksploziji granata u Dalmaciji ako te ne ubije geler, ubije te kamen, teren je nepoznat, ukopavanje otežano, nisko dalmatinsko raslinje omogućava lako skrivanje vojske i minskih polja. U trenutku preuzimanja položaja uslijedio je 1. veljače najžešći srpski protunapad u predjelu Kašića, oko 16 sati srpske snage probile su obranu tenkovima, u napadu je 16 srpskih tenkova protiv samo četiri hrvatska tenka.

Dok se hrvatski vojnici grčevito bore prsa o prsa u Kašiću, postrojbe za elektroničko ratovanje Središnjice ED Split i Specijalnih postrojba Glavnoga stožera nastoje ometanjem radio veza između srpskih tenkova pomoći obrani. Topništvo HV-a gađa srpske položaje, a topništvo srpske vojske gađa hrvatske položaje, tuku naizmjence po Kašiću. Koliki je to bio pakao, potvrđuje činjenica da smo toga dana u Kašiću izgubili 28 heroja, uglavnom iz 3. gardijske brigade hrvatske vojske.

Isto tako pokazat će se da su gubitci srpske vojske bili još veći. U pokušaju da uđe u Kašić poginuo je i zapovjednik 92. motorizirane brigade tzv. ‘VRSK’, pukovnik Momčilo Bogunović. Oko 17 sati toga dana postrojbe za elektroničko izviđanje, prateći radio veze između srpskih tenkova, čule su poruku koja je najavljivala srpski poraz u Kašiću. ‘Čigra 11 uništena posada kontuzovana’ – značilo je da je hrvatska vojska potpuno uništila jedan srpski tenk i njegovu posadu. Nakon toga ostali srpski tenkovi počeli su komunicirati u rasulu prijavljujući kojekakve kvarove samo da bi se izvukli iz pakla Kašića.

Nakon što su se tenkovi povukli, jedan dio specijalne postrojbe Vukova s Vučjaka ostao je u okruženju. Tijekom noći oni su radio vezom od svojih tražili da im pucaju u zrak svjetlećim mecima da vide kuda se trebaju izvući. Tu poruku ‘Upali, bre, koju svetleću da vidim gde sam’ presrelo je elektroničko izviđanje hrvatske vojske i odmah proslijedilo zapovjednicima postrojbi koje su držale vukove u okruženju. Hrvatski zapovjednici naredili su svojim vojnicima da i oni pucaju svjetlećim mecima tako da ‘vukovi’ zapravo nisu mogli znati na koju se stranu trebaju izvlačiti.

Pred jutro kod Cvitića hrvatska je vojska u borbi pobila ‘Vukove s Vučjaka’. Samo nekoliko dana poslije 4. veljače 1993. njihov zapovjednik Veljko Milanković ranjen je gelerom u prsni koš te je nakon 10 dana preminuo na VMA u Beogradu. U trenutku njegova ranjavanja on je nastojao impresionirati TV ekipu televizije Beograd koja je snimala prilog o ‘srpskim junacima na frontu’ u blizini Benkovca, kako je jedna jedina hrvatska granata pogodila glavnog vuka, ostat će tajna još neko vrijeme.

Nakon neuspjeha u Kašiću Srbi su krenuli u protunapad u smjeru Novigrada. Taj napad odbili su pripadnici bojne Frankopan i vojnici 2. gardijske brigade koji su u to područje desantirali s helikopterima ratnoga zrakoplovstva. Nakon toga hrvatska je vojska svaku minutu koristila za ukopavanje i učvršćivanje položaja za obranu. Velike žrtve srpske vojske, a poglavito Vukova i Arkanovaca, zaustavile su volju za novim kontranapadima.

Za odmazdu 2. veljače prema Zadru srpski pobunjenici uputili su željeznički vagon pun eksploziva u nakani razaranja grada. Srećom pruga je bila zapriječena pred tunelom u mjestu Debeljak. Eksplozija je potresla cijeli kraj, no žrtava na hrvatskoj strani nije bilo.

U drugom poluvremenu, nakon hrvatske operacije ‘Maslenica’, u zadarskome zaleđu vodit će se najduža, a možda i najžešća i najkrvavija bitka Domovinskog rata. Srpska će vojska pod svaku cijenu htjeti povratiti dio izgubljenih položaja. U tim malim borbenim duelima, kršenjima primirja i izmjenama topničke vatre do 31.3. 1993. poginut će 127 hrvatskih vojnika.

Uspjehom operacije ‘Maslenica’ uspostavljen je kopneni promet između sjevera i juga Hrvatske. Nakon što su Srbi potopili trajekte, napravljen je pontonski most koji je pušten u promet u srpnju 1993. Ova operacija je bila ključna za obranu i daljnja vojna djelovanja Hrvatske vojske.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save