TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA ̶ Hrvatska glagoljica

Slika 1. Glagoljično slovo (Krk) (MJ)

Hrvatsku jezičnu baštinu čine tri pisma: glagoljica, ćirilica i latinica te trojezičnost: latinski, staroslavenski, hrvatski. Ovdje je riječ o hrvatskoj glagoljici.

Slika 2. Spomenik glagoljici (slovo az) na vidikovcu Treskavac blizu Baške, rad Ljube De Karine

Glagoljica je staroslavensko pismo kojeg su Hrvati koristili od IX. do XIX. stoljeća. Glagoljica je bila narodno pismo. U liturgiji se glagoljica rabila u krajevima koji su bili pod utjecajem Bizanta, a dijelovi pod utjecajem Rima rabili su latinicu i latinski jezik. O dolasku glagoljice ima više teorija. Najčešće se navodi da su opismenjivanje Hrvata (uporaba glagoljice) provodili Konstantin (Ćiril) i Metodije. Moravski (Češka) knez Rastislav šalje braću Konstantina i Metoda u tadašnje hrvatske krajeve kako bi širili bogoslužje na narodnom jeziku. Naziv dolazi od „glagoljati“ što znači služiti misu na staroslavenskom jeziku te pričati ili govoriti. Postoji preko 40 (43) teorija koje pokušavaju dati odgovor na pitanje na temelju kojih je znakova Ćiril osmislio glagoljicu. Teorije se svrstavaju u 3 skupine: egzogena, endogena i egzogeno-endogena. Budući da počinje slovima az i buki, naziva se azbuka, a ne abeceda, te sadrži 38 znakova.

Slika 3. Bašćanska staza glagoljice (MJ)

Kad su učenici svete braće Ćirila i Metoda protjerani iz Moravske, prodavani su u Mlecima, otkupljeni i poslani na bizantski prostor, u Istru, na Krk i Cres. Tako je na najzapadnijem dijelu današnje Hrvatske zaživjelo slavensko bogoslužje, glagoljica i hrvatski jezik u obredima Zapadne crkve. Od toga vremena možemo pratiti procese hrvatske pisane tradicije, o čemu svjedoče kameni spomenici, napose Bašćanska ploča.

Sveta braća Ćiril i Metod darovali su na početku svoje misije među Slavene tri veličanstvena dara: posebno pismo (glagoljicu), staroslavenski jezik i tekstove – Evanđelje, a zatim i cijelu Bibliju.

 

Glagoljica počinje s a, b, v, g, a svako slovo ima i svoje ime što je u trenutku nastanka glagoljice trebalo omogućiti lakše pamćenje: a je az, b je buky, v je vêdê itd. Prema prva dva slova ovaj se grafemski sustav naziva azbukom. Glagoljična se azbuka sastoji od 38 znakova. Isti znakovi su označavali slova i brojeve, ako je znak imao točku sa svake strane ili ligaturu iznad, označavao je broj.

Najveći poznavatelj glagoljice u Hrvata, fra Marko Japundžić, bio je pristaša teorije da je glagoljica starija od vremena sv. Ćirila i Metoda. Veliki poznavatelji glagoljice bili su: Vatroslav Jagić, Isaac Taylor Nikolaj Trubeckoj, Leopold Geitler, Klement Grubišić, Josip Hamm.

Poznato je da postoje dva osnovna tipa glagoljice – obla i uglata. Oblu glagoljicu poznavao je sav slavenski svijet, uglatu samo Hrvati (13. – 16. st.). Glagoljicu od početka 12. stoljeća počinje zamjenjivati ćirilica u mnogim područjima. Trokutasta glagoljica od 9. do 10. st. (najstariji tip glagoljice); istraživanje hrvatske znanstvenice Marice Čunčić.

Jedan od centara glagoljaštva bio je grad Senj. Tamo je u 13. stoljeću služio biskup Filip koji je zatražio od pape da dopusti svećenicima vršenje bogoslužja na narodnom jeziku, što je bilo protivno crkvenim propisima. Papa je pozitivno odgovorio i odobrio (29. 3. 1248.) da se bogoslužje vrši na narodnom jeziku i zapisuje glagoljicom.

Najbrojniji su hrvatsko-glagoljički epigrafski spomenici sačuvani u Istri i na Kvarneru, potom na zadarskome području, ali i drugdje gdje je bilo prisutno slavensko bogoslužje. Najznačajniji spomenici: Plominski natpis, Valunska ploča i Krčki natpis, Konavoski natpis, Natpis iz Župe dubrovačke, zatim kronološki dolaze: Bašćanska ploča i Jurandvorski ulomci, Senjska ploča, Grdoselski ulomak, Humski grafit, dvopismeni, ćirilično-glagoljični Supetarski ulomak i Ročki glagoljski abecedarij te Plastovski i Kninski ulomak (gdje se očituje interferiranje glagoljice i ćirilice). Kroz naredna stoljeća nastaje gotovo tisuću novih hrvatsko-glagoljičkih natpisa i grafita.

Najstariji sačuvani glagoljaški spomenik je Bašćanska ploča, nastala oko 1100. godine. U 14. i 15. stoljeću glagoljice se proširila od Istre do Splita te obuhvatila Liku, Krbavu, Pounje i Pokuplje. Prva hrvatska knjiga tiskana je na glagoljici pod nazivom Misal po zakonu rimskoga dvora (Missale Romanum Glagolitice), iz godine 1483. Tiskan je u Kosinju u Licu te se popularno naziva i Kosinjski misal. Tiskanje je dovršeno 22. veljače 1483. godine pa su time Hrvati dobili svoju inkunabulu i to samo 28 godina nakon Gutenbergova izuma. Riječ je o prvom misalu u Europi koji nije napisan na latinskom jeziku. Posljednja knjiga na glagoljici tiskana je 1893., a radi se o trećem izdanju Parčićeva misala. Međutim, glagoljica se održala još mnogo dulje jer mnogi svećenici nisu htjeli prihvatiti misal na latinici koji je tiskan tek 1927. godine.

Slika 4. Postav u senjskom muzeju (MJ)

U Hrvatskoj se razvio specifičan tip glagoljskog pisma (13. stoljeće) –  uglata ili hrvatska glagoljica. Misal po zakonu rimskoga dvora iz godine 1483. pisan je uglatom glagoljicom koja je postala simbol hrvatskog kulturnog identiteta.

 

Slika 5 i 6. Muzej u Senju (MJ)

Najpoznatiji hrvatski glagoljaški spomenik – Bašćanska ploča pisan je prijelaznim tipom glagoljice, pokazuje umjerenu oblost. Uglata je glagoljica najčešća u primorskim krajevima:  Istra, Hrvatsko primorje, Dalmacija, zadarski i kvarnerski otoci, prije svega Krk, Cres i Lošinj), ali se nalazi i u unutrašnjosti Like i Krbave, sve do Kupe, čak do Međimurja i slovenskih krajeva. Istraživanja su pokazala da je glagoljica bila u uporabi i u Slavoniji.

Hrvatske listine

Najstarija poznata hrvatska listina, pisana glagoljskim kurzivom, potječe iz 1380. godine. Sve poznate hrvatske listine objedinio je Ivan Kukuljević Sakcinski u zbirci Acta Croatica te se u njoj najbolje vidi društveni i pravni ugled glagoljice. Iako ima i listina pisanih hrvatskom ćirilicom i latinicom, glagoljica prevladava. Ferdo Šišić za Actu Croaticu tvrdi da ovako opsežne zbirke srednjovjekovnih isprava i listina, pisanih živim, narodnim govorom, ne može pokazati ni jedan drugi slavenski narod. Broj sačuvanih listina je golem: oko 600, a nastale su u razdoblju od XII. pa do kraja XVI. stoljeća. Najvažniji, a vjerojatno i najpoznatiji dokumenti iz Acte croatice pisani glagoljicom su Vinodolski zakonik i Istarski razvod.

Istarski razvod

Istarski razvod može se smatrati najstarijim sačuvanim međunarodnim pravnim dokumentom u hrvatskoj povijesti. Nastao je postupno u razdoblju između 1275. i 1395. godine, a predstavlja zapis razgraničenja (razvod) između triju gospodara Istre: Akvilejske patrijaršije, goričko-pazinskoga kneza i Venecije. Prvobitno su razvod zapisivala tri notara: na hrvatskom – glagoljaška inačica, latinskom i njemačkom (što svjedoči o ravnopravnom odnosu svih triju jezika. No, latinski i njemački zapisi nisu sačuvani, a hrvatski je poznat iz prijepisa pisanog glagoljicom u XVI. stoljeću). Važan dokument koji svjedoči o postojanju Hrvata u Istri.

Vinodolski zakonik

Vinodolski zakonik potječe iz 1288. godine. Napisan je glagoljaškim pismom. Pisan je na 17 stranica u ukupno 75 članaka. Čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i predstavlja pisani popis običajnog prava. Njegova važnost je, osim što je pisan hrvatskim pismom (što se u tekstu izrjekom navodi), da ne poznaje mučenja u kaznenom postupku, što je jedinstven slučaj u tadašnjoj Europi, a jedinstven je i po moralnoj zaštiti žene.

 

Slika 7. Klupe sa slovima glagoljice u senjskoj crkvi (MJ)

 

Biseri hrvatske glagoljičke kulture jesu:

Bašćanska ploča , Bečki listići, Istarski razvod, Vinodolski zakon, Illirico 4, Misak kneza Novaka, Reimski evanđelistar, Glagoljički zapisi Jurja iz Slavonije, Istud alphabetum est Chrawaticum, Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Misal po zakonu Rimskog dvora iz 1483. i drugi.

Akademik Branko Fučić je od tisuću glagoljskih natpisa i grafita polovicu otkrio sam, a obradio je glagoljske natpise od 11. do kraja 18. stoljeća. Njegovo najznačajnije djelo je: Glagoljski natpisi (Zagreb, JAZU, Razred za filologiju i Razred za likovne umjetnosti, 1982.).

Postoje statuti nekoliko hrvatskih gradova pisani glagoljicom: Vrbnički statut (otok Krk), napisan 1388., Kastavski statut (1490.) – sačuvan na latinici – preveden s glagoljice, Mošćenički statut (~1501.,) -sačuvan na latinskom pismu – preveden s glagoljice, Veprinački statut (1507.) – sačuvan na glagoljici. U biskupiji Krk bilo je nekoliko župa sa zaglavljima gradića pisanim glagoljicom: Baška, Dobrinj, Omišalj, i Vrbnik (na otoku Krku), te Beli, Lubenice, Valun (na otoku Cresu). Osim izuzetno bogate sakralne književnosti postoje tisuće drugih dokumenata koji dokazuju da se glagoljaško pismo rabilo i u administraciji i pri privatnoj komunikaciji.

Prema definiciji UNESCO-a glagoljica pripada nematerijalnoj kulturnoj baštini, koja se među ostalim manifestira i u području usmene tradicije, izričaja i jezika, dijalekata, govora i toponimike te usmene književnosti svih vrsta.

Umijeće čitanja, pisanja i tiskanja glagoljice od veljače 2014. godine ima status nematerijalnoga kulturnog dobra Republike Hrvatske. Glagoljaštvo je temelj i prva sastavnica jezičnoga identiteta Hrvatske, a Hrvati su jedini narod u EU čija se književnost nije zasnivala na latinskom, nego na narodnom jeziku. Prva pismenost Hrvata je na glagoljici, a na početku pismenosti, od IX. do XII. stoljeća, i jedinom pismu.

Glagoljaško pismo predstavlja vjerojatno najzanimljiviji spomenik kulture Hrvatske. Naše glagoljaške knjige (pisane i tiskane) raštrkane su po mnogim državnim knjižnicama i muzejima diljem svijeta, u čak 26 država, u otprilike 60 gradova izvan Hrvatske:

Postoje i vrlo davni važni tragovi o kulturnim vezama Čeha i Hrvata, koji sežu unatrag do 10. i 11. stoljeća. Nedaleko od Praga, 60 km od Praga, samostan je u Sazavi gdje se nalazi “Hrvatska soba”, u kojoj se vrlo detaljno opisuje djelovanje hrvatskih glagoljaša u Češkoj.

 Stalna izložba Glagoljica (od 1968.) u Znanstvenoj knjižnici u Rijeci. Poruka je izložbe da je glagoljica, kao izvorno slavensko pismo, snažno prisutna u krajevima Istre i Rijeke i na kvarnerskim otocima te dokaz stoljetne pripadnosti tih krajeva Hrvatskoj. Pripojenje je bilo samo povratak zemlji kojoj je glagoljica domaće pismo.

Na hrvatskom tlu postoji oko 500 sačuvanih glagoljskih natpisa iz razdoblja između X. i XVIII. stoljeća koji su raštrkani na oko 200 mjesta. Pod pojmom glagoljski natpis podrazumijeva se tekst koji je upisan na čvrstom predmetu – u kamenu, na zidu i sl., tako da u glagoljske natpise ne spadaju glagoljske knjige, rukopisi i dokumenti pisani glagoljicom na papirima ili pergamenama (dakle, u spomenutu brojku ne ulaze rukopisi i knjige, kojih je mnogo više).

Hrvatski sabor je 22. veljače proglasio Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva.

Izvori: Branko Fučić, Josip Bratulić, Stjepan Damjanović, A. Bagdasarov/ HKV/ KT,

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Komentari