Porez na zrak ministrice Mrak
Među aktualnim ministrima postoji velika konkurencija glede izmišljanja mjera, bilo ekonomskih bilo svetonazorskih, kojima će do ludila dovesti pučanstvo. Kao da se samoprozvana “elita” natječe u tome. Najnoviji je primjer porez na CO2 ministrice Mrak.
Još se nije valjano razjasnila ni obveza energetskog certificiranja nekretnina – ne prođe dan da javnost ne zapljusne neko najnovije tumačenje trebaju li oni koji oglašavaju prodaju kuće ili stana strahovati od kazni što to čine bez toga dokumenta – kadli se popularna ministrica Mrak pobjednički oglasila s najavom nove svijetle daće: svaki vlasnik stambenoga prostora ubrzo će, povrh energetskoga, biti dužan ishoditi i CO2 certifikat.
Dozvola za ispuštanje ugljikova dioksida u atmosferu može se doslovno protumačiti kao porez na zrak ministrice Mrak, još jedan alanfordovski termin u operativnoj dnevnoj upotrebi.
Vlastodržačka oholost pokrivena je, naravno, i ovaj put navodnim visokim autoritetom Europske unije. Ta, neće valjda visoka Vladina dužnosnica reći da svim tim suludim mjerama valja tek osigurati dovoljno posla i prihoda prijateljskim i stranački bliskim certifikatorima, a sve siromašnije građane tko, da prostite, šljivi?
Već na prvi pogled najnoviji ministričini potezi djeluju destruktivno iz više aspekata: tržište nekretnina ionako je gotovo posve statično i mrtvo, a građanstvo dekintirano i najčešće posve izluđeno normativnim ofenzivama svih dosadašnjih Vlada.
U srži ovakvih postupaka vlasti je stalno produciranje osjećaja krivnje zbog vlasništva nad stambenim prostorom, pa makar on bio i s hipotekom, nad svakom naslijeđenom nekretninom, a naposljetku i zbog pukog postojanja. Premda još ni približno nije iscrpljen sav njezin potencijal, resorna politika ministrice Anke Mrak Taritaš već sad se može rutinski okrstiti slavnim imenom “Staljinovih orgulja” s zaštitnim plaštom od plave zastave i žutih zvjezdica.
Udri po sirotinji
Onako kako su kaćuše u završnici Drugog svjetskog rata višecijevno zasipale neprijateljski teritorij neprekidnom baražnom vatrom, orući pred sobom svaki pedalj zemlje, razarajući moral i ne dajući iscrpljenom protivniku u povlačenju ni trenutka predaha, tako i Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja od prvoga dana aktualnoga mandata pristupa iznurenom hrvatskom građanstvu s krovom nad glavom: najprije ih je izgranatiralo visokoparnom obvezom legalizacije, porezom koji u najvećoj mjeri kači sirotinju, a u prosjeku premašuje desetak tisuća eura po kući.
Potom ih je zasulo obvezom energetskog certificiranja, koja za stan iznosi 2700 kuna, za kuću najmanje dvostruko, dočim za čitavu stambenu zgradu doseže tek oko šest tisuća kuna, što su vrlo zanimljivi parametri iz diskursa koalicijske stranke koja se vrlo odlučno protivi uvođenju poreza na nekretnine.
Sad je donekle jasnije i za čije babe zdravlje: kako bi se zaštitile velike ribe, a butarga do drače nastavila vaditi sitnim giricama. Vlasniku zgrade ili nebodera tako će vjerojatno u prosjeku biti jeftiniji i ponosno najavljeni CO2 certifikat, svakako povoljniji nego stanovniku potleušice. Ako ni zbog čega drugoga, poznato je da građani s pozamašnijim kapitalom jedu kvalitetniju hranu od sirotinje i da, shodno tome, puno manje prde.
A što se tiče rutinskoga pozivanja na EU i njezine propise u obrani svake političke gluposti kojom se razara egzistencijalna supstancija ovdašnjih građana, ta šarada nije odavno bolje razobličena nego na primjeru sramotnog slučaja ukidanja malog obalnog ribolova, još jedne genijalne mjere iz kataloga krojača naših sudbina koja stupa na snagu za nepunih mjesec dana.
Valja reći da su za nju ponajviše zaslužni političari bivše administracije, mada ne postoji ni najmanja sumnja da bi priča za građane jednako loše završila i da je riječ o aktualnoj. Uglavnom, skidajući bez ikakve potrebe i gaće i kapu pred Bruxellesom, naši slavni pregovarači s EU-om kroz formu europske stečevine ukinuli su višestoljetno pravo na ribolov ispred svoje kuće svim Dalmatincima, otočanima i Mediterancima a da nas o tome nisu na vrijeme ni obavijestili.
Bez parangala i mreže kao dijela dalmatinske tradicije, folklora i kulture, ali i alata kojim je primorski i dalmatinski čovjek generacijama sebi lovio večeru, ostali smo – kako je ovih dana javno otkrio jedan od svojedobnih europskih pregovarača, dr. Alen Soldo – a da se nitko u hrvatskoj ekipi nije usudio ništa ni pitati, a kamoli tražiti izuzeće malog ribolova od tzv. europskih standarda.
Kakva muljaža
Saznali smo naknadno i da ti europski ribarski standardi uopće nisu tako čvrsto zadani i kruti kako ih predstavljaju naši poslovično mutavi eksperti: u najmanje osam država članica EU-a i dalje slobodno egzistira zakonska forma slična našemu malom ribolovu.
Ishodili su je u pregovorima političari koji su vodili računa o opstanku svoje izborne baze, a ne isključivo o tajkunima i bogatunima. Da je riječ o komercijalnoj djelatnosti i izlovu ribe za prodaju veletrgovcima, hladnjačama i restoranima, vjerojatno bi se već i među našim bruxelleskim pregovaračima bio našao neki lajaviji primjerak njihovih lobista.
Oni čiji se posao uglavnom svodi na svakodnevno smišljanje novih ograničenja, restrikcija i certifikata kojima se otežava ionako neizdrživa egzistencijalna situacija najširemu puku ne bi se trebali čuditi ako naposljetku sami ostanu bez prava na politički ribolov ili bez izbornoga certifikata.
Bez obzira na sve svoje nedostatke i na njihove laži, Europska unija sama po sebi još uvijek nas češće brani od samovolje i ishitrenosti naših domaćih vođa nego što nam loše mjere nameće silom. Najnoviji slučaj s bruxelleskim odbijanjem Linićeva plana da proračunski deficit rutinski zakrpa štednjom građana iz drugog mirovinskog stupa živ je primjer.
DAVOR KRILE/slobodnadalmacija.hr
