Na četničkom derneku u Srbu SNV slavi ubijanje Hrvata

Utorak, 26 srpanj 2022 7:39
Written by: Michael Jukic

Svake godine se 27. srpnja u Srbu slavi početak genocida „pucanje prve puške“ nad nedužnim Hrvatima Like i Kninske krajine. Od uspostave NDH (10. travnja 1941.) na području Srba, Lapca, Boričevca, Brotnje, Grahova, Drvara nije bilo ustaša niti su tamo počinjeni ustaški zločini. Četnički ustanak bio je reakcija na novonastalu Nezavisnu državu Hrvatsku (NDH) jer su oni bili protiv obnove bilo kakve hrvatske države. Vasa Čubrilović je 1939. napisao kako se Srbi trebaju ponašati: „Srpska nacionalna manjina u hrvatskim zemljama mora uvijek predano raditi na sprječavanju nastanka bilo kakve Hrvatske države, a ako se to uslijed povijesnih okolnost i dogodi pa Hrvatska dobije državu dužnost im je aktivno raditi na dekonsolidaciji takve države“!

Četnički ustanak 27. srpnja 1941. godine u Lici nije bio osveta za ustaške zločine u Lici jer se tamo nije dogodio nijedan ustaški zločin prije podizanja ustanka. Četničko-partizanska pobuna u Srbu 27. srpnja 1941. godine početak je masovnih likvidacija, protjerivanja Hrvata i etničkog čišćenja Hrvata iz Like i Korduna s ciljem stvaranja etnički čistog prostora u Velikoj Srbiji. Zločini započeti 27. srpnja 1941. na području istočne Like bili su planirani, osnovana je četnička brigada koja je imala više od 1000 naoružanih četnika. Četničku brigadu vodili su četnici Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i drugi, ali i zapovjednik partizanskoga odreda i komunistički lički vođa Đoko Jovanić.

Takozvani „ustanak naroda Like i Korduna“ 27. srpnja 1941. godine počeo je pokoljem nedužnog stanovništva u Brotnju, zaselku između Donjeg Lapca i Srba. Četničko-komunistički ustanici ušli su u Brotnju te okrutno pobili sve članove 6 obitelji Ivezić, ukupno 37 osoba, među kojima je bilo 12-ero djece u dobi od tri do 14 godina.

Imena žrtava objavljena su u knjizi Josipa Pavičića „Dossier Boričevac“: Ika Ivezić r. 1876., Marija Ivezić r. 1914., Jelena Ivezić r. 1937., Dane Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. Markovinovć r. 1906., Marija Ivezić r. 1933., Manda Ivezić r. 1936., Jure Ivezić r. 1938., Luk Ivezić r. 1859., Mara Ivezić r. 1899., Boja Ivezić r. Beronjić r. 1862., Dane Ivezić r. 1909., Boja Ivezić r. 1898., Jelka Ivezić r. 1923., Jure Ivezić r. 1929., Ana Ivezić r. 1923., Ika Ivezić r. 1934., Mara Ivezić r. 1923., Jela Ivezić r. 1927., Lukica Ivezić r. 1929. Kaja Ivezić r. 1932., Ana Ivezić r. 1934., Ika Ivezić r. 1865., Mićo Ivezić r. 1926., Stjepan Ivezić r. 1929., Pero Ivezić r. 1932., Luka Ivezić r. 1935., Jakov Ivezić r. 1938., Nikola Nino Ivezić r. 1915., Marko Ivezić r. 1904., Josip Ivezić r. 1898., Mile Ivezić r. 1901., Ika Ivezić r. 1899., Mrko Ivezić r. 1866., Jure Ivezić r. 1898., Milan Ivezić Crni r. 1913. (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).

Od gornjih žrtava, 19 ih je u 6. svibnju 2014. ekshumirano iz jame na Dabinom vrhu. Posmrtni ostatci žrtava četničkog terora sahranjeni su 27. srpnja 2017. godine u Boričevcu u blizini obnovljene crkve. Posmrtni ostatci žrtava pokopani su uz molitvu i državne počasti. Podignut je spomenik žrtvama četničkog terora. Kameni blok s natpisom “U spomen na 24 civilne žrtve roda Ivezić koje su ubili srpski ustanici 27.07. 1941.” Republika Hrvatska, 2017.

Za posmrtnim ostatcima ostalih Ivezića još se traga.

Proslavu takozvanog ustanka u Srbu, proslavu zločina nad Hrvatima, organiziraju Srpsko narodno vijeće (SNV) i Savez antifašističkih boraca i antifašista (SABA) novcima poreznih obveznika Republike Hrvatske. Sramotno je na dan 27. srpnja slaviti četničke zločine nad Hrvatima samo zato jer su bili Hrvati i katolici. Neshvatljivo je, nemoralno je, da su hrvatski porezni obveznici i ove godine izdvojili 70.000,00 kuna za slavljenje genocida (ubijanje i progon Hrvata).

Za vrijeme postojanja bivše države (SFRJ) komunističko-četnička vlast je dan 27. srpnja slavila kao dan ustanka naroda Hrvatske. U bivšoj državi se nije smjelo govoriti o četničko-komunističkim zločinima koji su počinjeni 27. srpnja 1941. godine. U Srbu je podignut spomenik u znak sjećanja na četnički ustanak, na pokolj i progon Hrvata. Budući da je dokazano da se 27. srpnja 1941. dogodio gnjusan zločin četnika u selu Brotnja spomenik je srušen devedesetih godina.

Za vrijeme vlade Ive Sanadera spomenik je obnovljen. Porezni obveznici su izradu spomenika platili 3,2 milijuna kuna. Samo u Hrvatskoj moguće je da se podiže spomenik četnicima koji su izvršili zločin nad nevinim civilima, Hrvatima Brotnje, Boričevca, Kulen Vakufa, Daruvara i drugih mjesta. Podignut je spomenik ubojicama obitelji Ivezić, spomenik ubojicama trogodišnjeg Jure Ivezića, spomenik ubojicama 82- godišnjeg guslara Luke.

Nakon četničkog zločina u Brotnji žitelji Boričevaca, njih 2000, su izbjegli noću pod vodstvom boričevačkog župnika Vladimira Stuparića u Kulen Vakuf. Ostalo je 55 osoba starije dobi koje su četnici pobili, a selo opljačkali i zapalili. Nakon zločina u Brotnji i Boričevcu etničko čišćenje (tijekom mjeseca kolovoza) su četnici nastavili i u Zapadnoj Bosni (Kulen Vakufu; Drvaru, 300 ubijenih; Bosanskom Grahovu, 62 ubijenih; u Krnjeuši, 130 ubijenih Hrvata i drugdje. Sve u sklopu plana stvaranja etnički čiste velike Srbije.

Poznata je sudbina hodočasnika ubijenih (njih 300) kod Drvara na povratku s blagdana sv. Ane, zajedno s njihovim svećenikom Waldemarom Maximilianom Nestorom, kada su četnici iz kompozicije vlaka u postaji Vaganj izveli sve katolike uključujući i svećenika Nestora, pobili ih i bacili u jamu Golubnjaču kod Drvara.

Četnička svirepost očituje se u ubojstvu velečasnog Valdemara Maksimilijana Nestora i hodočasnika koji su izvučeni iz vlaka i ubijeni. Nadalje, župnika Jurja Gospodnetića su nabili na ražanj i ispekli i to oni nazivaju antifašističkim ustankom.

O stradanju Hrvata u Boričevcu objavljena je knjiga Josipa Pavičića Dossier Boričevac, urednika i jednog od autora. Prvi put javnosti je predstavljena 27. srpnja 2012., u 12.00 h, u Novinarskom domu u Zagrebu.

O razmjerima genocida nad Hrvatima tijekom srpsko-komunističkog ustanka, govore i podaci o stanovništvu: Prije 2. svjetskog rata postojao je Udbinski dekanat, koji su sačinjavale župe Bunić, Boričevac, Gračac, Lovinac, Palanka, Podlapac, Ričice, Rudopolje, Sveti Rok i Udbina. Tu je živjelo nešto više od 16 tisuća katolika.

Tijekom 1941. ili najkasnije 1942., Udbinski dekanat je dobrim dijelom izbrisan te je poslije rata u njemu živjelo manje od dvije tisuće katolika. Potpuno su uništene i ugašene župe Boričevac (1905 župljana), Bunić, Udbina (1575 župljana), Palanka, Rudopolje i Gračac (1108 župljana), te župa Korenica (1200 župljana). Nad Hrvatima katolicima počinjen je zločin koji nikada nije kažnjen.

Nakon završetka II. Svjetskog rata tragedija Boričevca nastavlja se jer je komunističko-četnička vlast zabranila povratak Hrvata u Boričevac. Imovina im je oduzeta, sela uništena, a toponimi mjesta izbrisani.

Budući da su poznate činjenice vrijeme je da se četnički zločin prestane obilježavati kao antifašistički ustanak naroda jer to nije. Radi se o planiranom četničkom zločinu i etničkom čišćenje s ciljem stvaranja etnički čiste velike Srbije. Sve dugo je neistina i podla laž.

Godine 1971. upravo u Srbu nastavlja se četnička antihrvatska politika. Na velikom velikosrpskom četničkom mitingu 1971. u kooperaciji s komunistima uz prisustvo tadašnjega srbijanskog političkog čelnika Draže Markovića stvorena je platforma borbe protiv hrvatske samostalnosti i slobode i za buduće događaje.

Sličan scenarij ponovio se 1990. godine. Srb je 1990. godine ponovno bio mjesto srpske pobune. U Srbu je 25. srpnja 1990. održan miting domaćih i pridošlih Srba (iz Srbije i drugih krajeva Jugoslavije). Na mitingu su se čule slijedeće parole: „Živio Milošević“, „Ovo je Srbija“, „Ne bojmo se ustaša“, „Zaklat ćemo Tuđmana“…

Miting pobunjenih Srba 25. srpnja 1990. u Srbu održan je na dan kada se održavala sjednica Hrvatskog sabora na kojoj su usvojeni amandmani na još uvijek važeći Ustav iz 1974. godine. Saborski zastupnici Srpske demokratske stranke Jovana Raškovića su umjesto u Zagreb, na sjednicu Sabora, otišli u Srb gdje su obznanili „Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj“ . Deklaracija je u pobunjenički program unijela dva glavna cilja: dvojni suverenitet i poseban teritorij.

Ponovno su četnici tjerali Hrvate s njihovih ognjišta i ubijali ih. Događaji 1990-91. također pokazuju da se nije radilo o antifašističkom ustanku već o planiranom zločinu i etničkom čišćenju s ciljem stvaranja velike Srbije.

Od 1991. do 1995. Boričevac je ponovno okupiran od četnika.

Srb predstavlja simbol protuhrvatske i četničke politike od 1941. do današnjih dana. Cilj pobune bio je kristalno jasan – stvaranje velike Srbije prema projektu „Velike homogene Srbije“ četničkog ideologa Stevana Moljevića koji je nastao netom prije pobune te iste 1941. godine.

Sramotno je da je Republika Hrvatska, unatoč poznatih činjenica, obnovila spomenik u Srbu 2010. godine. Obnovom spomenika političari su nastavili podupirati komunističko-četničke laži o antifašističkom ustanku što je neprihvatljivo jer se radilo o genocidu, zločinu nad Hrvatima. Obnovom spomenika pokazalo se da Hrvatskom vladaju stari zločinački kadrovi koji ne žele da se sazna istina o izvršenom genocidu.

Nada Prkačin napravila je dokumentarni film „Nikad se nisu vratili“ (premijera je bila 16. rujna 2014. godine u Zagrebu u kinu Europa). Krajnje vrijeme je da se prestane s komunističko-četničkim lažima i s veličanjem četničkog zločina nad nedužnim Hrvatima.

Vrijeme je da se prekine s četničkim dernecima, vrijeme je da se prestane s lažima i da se događaj nazove pravim imenom a to je četnički zločin nad hrvatskim narodom. Ozbiljni povjesničari i istraživači su dokazali da se radilo o četničkom zločinu i etničkom čišćenju Hrvata i Muslimana iz Like i Zapadne Bosne. To što je među četnicima bio i pokoji Srbin komunist ili simpatizer komunističke partije ne mijenja karakter događaja. Krajem Drugog svjetskog rata, kada je ishod rata bio poznat, četnici su prešli u partizane i zločin prikazali kao ustanak, temeljem kojeg su dobili Spomenice, penzije i ostale povlastice od komunističke vlasti.