DOMOVINSKI RAT: Zašto su otišli?
Slika 1. Ostaci kolone srpskih izbjeglica koje su pregazili srpski tenkovi prilikom povlačenja (foto Patrik Macek, preslik)
Oni hoće da zaboravimo! Ne smijemo zaboraviti!
Zašto su otišli?
Srbi nisu mogli prihvatiti da će živjeti u hrvatskoj državi, da će gledati hrvatsku zastavu i grb, da će plaćati hrvatskom kunom. Njihova mržnja prema Hrvatima i hrvatskoj državi je bila neizmjerna, a ona je rezultat dugogodišnjih srpskih laži i mitova o Drugom svjetskom ratu. Oni su željeli živjeti samo u velikoj Srbiji („svi Srbi u jednoj državi“) i ništa drugo nije dolazilo u obzir. Zbog navedenog su otišli, nisu protjerani već su samovoljno otišli. Sretan im put! Mnogobrojni ratni zločinci su otišli da ih ne dohvati ruka pravde!
U prilog navedenom ide i podatak da je hrvatsko Podunavlje tijekom mirne reintegracije napustio dio Srba, prije uspostave hrvatske vlasti.
Isto se dogodila u Bosni i Hercegovini, Srbi su masovno napustili područja koja su pripala Federaciji BiH jer nisu željeli živjeti pod vlašću koja nije srpska.
Izjava srpskog izbjeglice iz Hrvatske, N. Drače 23. srpnja 1998., („Vojna operacija „Oluja“ i poslije“, HHO Zagreb 2001.): „Za bježanje ljudi je obavijestilo naše rukovodstvo. Narodu je dat veliki strah od Hrvatske vojske, pa smo morali izbjeći. Mi koji nismo bježali, strogo smo se sakrili, da ne znaju da ostajemo, jer bismo morali ili bježati ili bi nas ubili Srbi…Išli se po kućama i provjeravali da li ljudi idu…“
Još od 1993. Srbi su imali planove za evakuaciju u slučaju napada hrvatskih snaga. Dana 4. kolovoza 1995. u 16,45 sati „Vrhovni savet odbrane“ Republike srpske Krajine donio je Odluku (broj: 2-3113-1/95) o planskoj evakuaciji stanovništva iz opština Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac. Odluku je potpisao Milan Martić, ovjerio ju je Glavni štab Srpske vojske Krajine u 17,20 sati 4. kolovoza 1995.
Zapovjednik krajiških snaga general Mrkšić piše (6. 8. 1995.): “Naknadnim prikupljanjem podataka saznao sam da do 16.00 časova niti u Kninu, niti u bilo kom mestu 04. 08. 1995. godine niko nije ni pomišljao na evakuaciju naroda sve dok nije potpisan AKT VELEIZDAJE od predsednika Martića. Kad su saznali za odluku oko 18.00 časova, Kninjani koji su se u borbi pokazali kao velike kukavice, skidaju uniforme, oblače civilna odela i počinju da beže”.
Također: “u Martin Brodu sustižem ogromnu kolonu Kninjana sa skupocenim automobilima. U čekanju da pređemo granični prijelaz na reci Uni saznajem da su oni dobili naredbu da evakuišu žene i decu i da su u toku dana u gradu imali 4 mrtva i oko 25 ranjenih, što je zanemarljivo u odnosu na broj ispaljenih granata. U koloni su bili svi vojno sposobni muškarci koji su pobegli sa fronta”.
Slika 2. Odbačeno oružje krajiških Srba (foto Patrik Macek, preslik)
“Da će agresija početi 4.08. u 5,00 Glavni štab je saznao u 14 časova 3.08. O vremenu agresije upoznati su svi komandanti i komandiri jedinica. (…) Nepripremljenost i nespremnost građana da na organizovan način podnesu dejstva artiljerijske vatre bio je očigledan. Ni jedna služba na području Dalmacije nije funkcionisala”.
Evakuaciju srpskog stanovništva može se gledati i kao dio plana Slobodana Miloševića koji je računao da će međunarodna zajednica zaustaviti Hrvatsku pri oslobađanju okupiranih područja i vratiti stanje prije oslobodilačke operacije „Oluja“. Milošević je 3. kolovoza 1995., u Beogradu, Babiću kazao „samo mirno“. Postojao je plan kako vojni poraz pretvoriti u pobjedu za zelenim stolom. To se nije dogodilo jer je operacija „Oluja“ završila za 4 dana pa međunarodna zajednica (Velika Britanija, Francuska, Rusija itd.) nije stigla optužiti Hrvatsku za etničko čišćenje i navodne zločine.
Također je postojao plan „Drina“ (zadnja inačica plana iz studenog 1993. bio je plan „Gvozd“ iz 1995.) kojim je predviđeno djelovanje Vojske Jugoslavije nakon nekoliko dana. Oluja je prebrzo završila pa je otpao plan „Drina“ („Gvozd“).
Mrkšić kaže da je prema “planu obrane” da vojska Krajine “izvodi borbena dejstva u trajanju 6 do 8 dana” i kako su računali “da bi za 6 do 8 dana došlo do reakcije međunarodnih faktora pa i eventualne intervencije” Vojske Republike Srpske i SR Jugoslavije….
“Procjena da se trebalo održati 6 do 8 dana nije “bez vraga”. Naime, nakon početka Oluje, tadašnji generalni sekretar NATO-a, belgijski političar Willem Claesz hrvatskom je veleposlaniku Janku Vranyczanyju-Dobrinoviću također kazao da sve treba “odraditi u par dana” jer ako se akcija oduži, međunarodna zajednica morat će reagirati.”
“U svom dopisu od 6. kolovoza Štab krajinske vojske, koja se povlači prema BiH, piše kako je “započeo egzodus s prostora Korduna”. General Mrkšić i Novaković stupaju u vezu s francuskim generalom Javierom Solanom kako bi se uspostavio, kako pišu, “humanitarni koridor” da se dozvoli izvlačenje civila, s tim što bi krenuli civili pa vojska”. Srpska strana prijeti i ucjenjuje UNPROFOR da “ako to ne prihvatite, tuči ćemo sustavom Orkan 16 sa Petrove gore” hrvatske gradove. General Mrkšić nadalje piše kako “Srpska vojska Krajine smatrala se i smatra delom Vojske Jugoslavije”, čime potvrđuje izravnu umiješanost tadašnje Srbije u rat u Hrvatskoj.
Miloševićevo „samo mirno“ Babiću bilo je dio Miloševićeve strategije kako poraz pretvoriti u pobjedu uz pomoć međunarodne zajednice, ali Hrvatska vojska i Policija završile su oslobađanje brzo i čisto za 4 dana.
Hrvatska vojska je ostavila slobodne koridore za izvlačenje civil preko Donjeg Lapca, Srba i Dvora na Uni pa je time postignuta najviša razina brige za civile. Te koridore je koristila i krajiška vojska koja je pri bježanju gazile srpske civile i nihov imovinu (vidi sliku Patrica Maceka). Tim koridorom se izvukao Banijski i dio Kordunaškog korpusa.
Udar hrvatskih snaga bio je silovit, precizan, s minimalnim koleteralnim žrtvama, učinkovit udar na kraju kojeg su okupatori položili oružje i priznali poraz. Mnogo puta su neprijatelji, zahvaljujući međunarodnoj zajednici ili nekim moćnim državama relativizirali poraz za zelenim stolom pa i danas pokušavaju izokrenuti činjenicu da su Srbija i Crna Gora izvršili agresiju na Republiku Hrvatsku i da su napravili mnogobrojna zlodjela koja su dokumentirana. Četnici i danas pored svih dokaza, odluka međunarodnih sudova lažu i izvrću činjenice. Uporno ponavljaju laži kao što su činili tijekom cijelog jednog stoljeća (od 1918. do današnjih dana).
Nakon predaje Kordunaškog korpusa 8. kolovoza 1995. Hrvatska je osigurala da pripadnici srpskog kordunaškog korpusa mirno napuste Hrvatsku (od 15 sati 9. kolovoza do 16,15 sati 12. kolovoza 1995.). Skupina je brojala 16 kolona s 1600 osobnih vozila, 129 teretnih vozila, 30 autobusa, 143 traktora i oko 13.000 osoba.
Dakle, nije bilo etničkog čišćenja o kojem i danas četnička Srbija tambura. Otišli su svojevoljno da žive u jednoj državi. Haški sud je već u prvostupanjskom postupku oslobodio hrvatske generale optužnice po pitanju etničkog čišćenja.
Izvori: Davor Marijan Oluja; Ante Nazor: Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih; Davor Marijan: Domovinski rat; Stjepan Šterc, internet i drugi
Dr. Marko Jukić
