Domovinski rat: Srpski zločini u Veleprometu 1991. godine
U prostorima (zgrade i 6 limenki) bivšeg skladišta poduzeća Velepromet formiran je u rujnu 1991. godine prihvatni logor za civile i branitelje Vukovara. Logor je zatvoren u ožujku 1992. godine; dolazak snaga UNPROFOR-a. Kroz logor je prošlo oko 10.000 osoba (civila, branitelja, žena i djece). Ubijeno je 800 osoba; u logoru je ubijeno 100 osoba, a još 700 je odvedeno i nestalo (ubijeno). Zatočenici su u logoru Velepromet bili od nekoliko dana do nekoliko mjeseci gdje su ubijani, premlaćivani, a žene silovane. Nakon maltretiranja u Veleprometu zatočenici su prebačeni u logore u Srbiji: Begejci, Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš, VIZ Beograd i drugdje.
Zatočenici su bili zbijeni u limenkama gdje je pod bio od betona, nije bilo vode, grijanja ni WC-a. Logor Velepromet čuvali su pripadnici JNA, teritorijalci – domaći Srbi (četnici), četnici iz Srbije (Šešeljevci) i drugi.
Iz knjige ”Putevima pakla kroz srpske koncentracijske logore 1991… u 21. stoljeće”
VELEPROMET
„U jednoj limenci smješteno je više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega, pod od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se više nije vraćao natrag. Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu bajonetima. Krvnici su to komentirali ovako:
« Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»
U ovom konc. logoru ubijeno je oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200.
Logor je otvoren polovinom 9. mjeseca 1991., a zatvoren u 3. mjesecu 1992.
Zapovjednik logora: Milovan Cv(j)etičanin
„Padom Vukovara prvo nas odvode na Drvenu pijacu, gdje su svi «naši» Srbi na čelu sa Vladom Kovačevićem-Fljatom. Kako su pojedince tukli i odvodili u pekaru Đorđa Rajšića, nismo vidjeli da je itko od njih izašao van iz dvorišta pekare, a dobro smo vidjeli kako je iz dvorišta pekare tekla krv. Nakon dva sata došli su autobusi i odveli nas u Velepromet. U Veleprometu su odvojili žene od muškaraca. Ja sam sa 70 ljudi odveden u hangar broj 4. Kod hangara broj 4 došao je jedan oficir i pitao kako se tko zove i provjeravao u svojoj knjizi, kad je došao do mene pitao me je kako se zovem, upisao ime i prezime u knjigu i rekao «Preradovićeva 4», što sam ja samo mogao potvrditi, na što mi je rekao da izađem iz stroja van u stranu. Isto je bilo sa ocem i dva sina po prezimenu Živković, te nas uvode u hangar broj 4, a ostali odlaze u druge hangare. Tu sam našao Čakalić Emila, Salaja, zatim stari Đuro Menges, mladi Častek, Mato Šaban, Mirko Kovačić-Keve, drugih se ne mogu ni sjetiti. Bilo nas je tu oko 60 zatočenika. Maltretirali su nas, prozivali, izvodili van. Tad su se čuli tupi udarci, jauci, pojedinačni i rafalni hici. Tko je izašao van nije se više vratio. One koji su zatočenike odvodili nismo mogli prepoznati jer su su imali maskirnu kapu preko lica, a u ruci bateriju reflektoricu. Potom su nam donijeli Bibliju da čitamo posmrtne molitve pri svijeći. Dovodili su poslije još ljudi tako da je hangar bio dupke pun.
U neko doba noći došli su vojnici s uzvicima «izlazi, izlazi brzo», utovarili su nas u autobuse i krenuli smo u smjeru Negoslavaca. Kod ulaska u autobuse ponovno su nas popisivali. Kad je došao do mene rekao sam mu ime i prezime, našto me je pitao da li je moja kćerka medicinska sestra. Rekao sam da mi je to snaja, te da imam sina, unuku i unuka. Tada me je pitao kako se zove sin. Rekao sam Tomislav, a on kaže da je on dobar snajperista. Ja sam na to rekao da ne znam ni gdje je ni što je, na što mi je rekao da ne lažem da ne znam jer tamo gdje idemo sve znaju pa mi je bolje da sve kažem. U autobusu su nas tukli ne birajući ni mjesto ni način. Tukli su me po rukama, nogama, glavi, skoro sam izgubio svijest. U autobus su ulazili vojnici, oficiri, četnici i tukli sve odreda, mlađe, starije ne birajući, svi smo mi za njih bili Ustaše.
U neko doba noći dolazimo u Sremsku Mitrovicu i tamo sam dobio batina zbog cipela. Tukli su nas pendrecima, kundacima, palicama i čizmama i nije mi jasno kako smo mogli sve to izdržati. Tako je bilo sve do popodneva kada smo krenuli dalje autobusima, nismo znali kamo. Došli smo tako do nekakvog poljoprivrednog dobra,za koje tada nismo znali da se zove Stajićevo. Izlazeći iz autobusa morali smo proći kroz špalir policajaca…“
Svjedočanstva zatočenice/ka:
Vukovarka Ružica Barbarić tijekom zatočeništva u Veleprometu bila je silovana, tučena i maltretirana. “Dva dana i dvije noći bila sam ovdje zarobljena, silovana i prošla torture. Tukli su me. Nisam mogla zamisliti da čovjek može drugog čovjeka toliko mrziti. Radili su nam što su htjeli. Jako mi je žao što za to nitko nije odgovarao”, kazala je novinarima. Dodala je kako je svojim mučiteljima oprostila ali, rekla je, zanima je – nakon svega što su joj učinili, spavaju li mirno.
Snimatelj HRT-a Srećko Baćun preživio je strahote Veleprometa. Opisao je kako je to izgledalo (dio opisa):
„Velepromet je bio mjesto totalnog, apsurdnog nasilja koje se ne može opisati. Da mi je bilo tko takvo nešto pričao, ne bih vjerovao. Iz bolnice je za transport do Veleprometa bila zadužena JNA. U principu, pripadnici JNA su vozili kamione do Veleprometa. Velepromet je udaljen samo 1000 metara od bolnice, ali u Veleprometu su nas dočekivali četnici. Nije bilo pripadnika JNA, bili su četnici, i četnici su radili selekciju – “Srbi levo, Hrvati desno”. I tako je počelo. Nažalost, mene su čim sam došao u prvom valu identificirali kao snimatelja Hrvatske televizije. Imali su zapovjednike punktova, ali snimatelja Hrvatske televizije su imali samo jednog. Oni su bili presretni što su uhvatili snimatelja Hrvatske televizije i konačno su se mogli obračunati. Tukli su me kasnije dan i noć, ali taj prvi doticaj s njima je bio toliko brutalan i toliko zvjerski, ja ga proživljavam svaki dan, prisjeća se.
Osobno je svjedočio likvidacijama ljudi u Veleprometu:
„Za početak, mene kad su uhvatili, prvo su me prebili tako da su mi slomili vilicu, nekoliko rebara, izboli su me bajonetama po nogama da ne bih pobjegao, pucali su mi u nogu iz “škorpiona”… Ne znam što me spasilo u tom trenutku, zaista, jer sam bio u polusvijesti. Zatim su me odveli u onaj poznati hangar smrti u kojem se čitala Biblija i dali su mi da čitam “Molitvu za mrtve”. Rekli su mi da će me izvesti van i zaklati. Nakon 10-ak minuta, dok sam dolazio k sebi i čitao uz svijeću tu “Molitvu za mrtve” uz druge ljude, došli su po mene i izveli me van da mi pokažu što će raditi sa mnom, rekli su da će za mene još nešto bolje smisliti. Odveli su me iza tih hangara, tamo su bile drvene palete. Na tim drvenim paletama je bio razapet, potpuno gol, jedan branitelj. Oko njega je bilo nekoliko četnika, igrali su se s bajonetama. On je bio potpuno pretučen, krvav, jedva pri svijesti…Čovjek nije ni znao za sebe, nije ni mogao govoriti… Jedan četnik prišao mu je s bajonetom i kastrirao ga. Čovjek je vrištao, oni su se svi smijali. Pola ih je bilo pijano od rakije, pola od hrvatske krvi, to je bilo nešto nevjerojatno.
To su slike strahovitog mučenja, strahovite nepravde, strahovitog zločina za koji nitko nije odgovarao. To je nešto za što svi čekamo nekakvu pravdu. Pitam se kako netko može živjeti s tim što je učinio?“ , kaže Srećko Baćun.“
„Jako puno Vukovaraca pita se kako to da nitko o nalogodavaca ovih zločina nije odgovarao, dodaje. I dalje postoje tisuće svjedoka koji su to sve gledali, koji poznaju te ljude. Ja ne poznajem te lokalne četnike, ali većina ljudi ih je prepoznala, to su ljudi s imenom i prezimenom, neki čak i s adresama u Vukovaru, ljudi koje svaki dan mogu vidjeti na cesti, govori Baćun o izvršiteljima zločina. Što se nalogodavaca tiče, kaže da se takvo nešto mora vidjeti, jer da se takve strahote ne mogu narediti niti osmisliti.“
Poznata su imena mučitelja u logoru:
Cv(j)etičanin Milovan – Komadant Logora
Bekić Vladimir, Jovica Radan – Jedan, Čedomir Sučević – Braco, Radivoj Jakovljević – Frižider, Inka Stanković, Milan Skendžić – Mićo, Mihajlo Katalina – Pahulj, M. Držajić, Nenad Žigić – Komadant, Dr, Milorad Marić, Zorić, Stanislav Avramović, Lazo Stanković, Jezdimir Stanković, Ilija Vojnović, Đoko Klipa, Bogdan Klipa, Zorica Eseš, Željko Karan, Boro Krstić, Boro Latinović, Rajko Latinović, Vladimir Mitrović, Slobodan Tišov, Đuka Kradijan, Ljubiša Stojanović – Ispitivać, Igor Jovanović, Đorđe Jovanović, Drago Crnogorac, Đuro Gvojić, Vlado Kovačević, Krsto Pavlović, Milica Gvojić, Krsto Pavlović, Đorđe Rajšić, Ivnka Savić, Mirko Stanković, Miloš Vojnović, Jovica Vojvodić, .Dane Vojvodić, Miroslav Keravica, Dane Kovčin, Milan Milić – Komadant TO, Vojnović Dragan, Vojnović Dragoljub, Dragan Jagetić, Branko Bingulac.“
Potresna su svjedočanstva logoraša srpskih koncentracijskih logora o događajima i osobnim doživljajima u logoru Velepromet i u srbijanskim logorima. Za navedene zločine odgovaralo je nekoliko zločinaca (osuđeni su u odsutnosti!). Praktično, srbijanski ratni zločini ostali su nekažnjeni.
Zbog ratnog zločina počinjenog u krugu poduzeća Velepromet pravomoćno su osuđeni Radivoj Jakovljević zvani Frižider, Stevan Curnić, Damir Sireta, Nenad Žigić, Simo Samardžija, Boro Latinović, Slađana Korda, Mihajlo Katalina, Milan Ikač I Goran Mungoša. U odsutnosti su im izrečene kazne od sedam do 20 godina zatvora.
Prema optužnici, koja je podignuta još 1996., oni su u krugu poduzeća Velepromet, nakon oružane agresije i okupacije grada Vukovara, odvajali nesrpsko stanovništvo, oduzeli im sav novac i vrijedne stvari, psihički i fizički ih zlostavljali, te nakon toga veći broj usmrtili. Ostale zarobljenike odvezli su u logore u Srbiji….
Izvori: ”Putevima pakla kroz srpske koncentracijske logore 1991…u 21. stoljeće”, svjedočanstva logoraša srbijasnskih koncentracijskih logora, Wikipedija. http://hdlskl.hr/svjedočanstva
Dr. Marko Jukić
