Tajne atentata na Stjepana Radića – dr.sc. Tihomir Rajčić
Većina današnjih hrvatskih medija bi Stjepana Radića (1871.-1928.) posmrtno osudila kao velikohrvatskoga šovena (fr. chauvin, reg. šovinist) zato što je inzistirao na činjenici da su Hrvatska i BIH prirodna cjelina. Ipak, nitko od tih kritičara ne zna da je isto mislilo i britansko ministarstvo vanjskih poslova koje je 1915. u jednoj svojoj analizi konstatiralo kako Hrvatska i Bosna i Hercegovina čine logičnu cjelinu.
Stjepan Radić i Hrvatska seljačka stranka (HSS) su u mjesecima prije atentata u beogradskoj skupštini 20 lipnja 1928. godine sudjelovali u intenzivnim preslagivanjima u kojima su čak dobili priliku sastaviti vladu. U tim pregovorima Radić je htio dobiti poluge vlasti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te u Crnoj Gori koju je Srbija 1918. godine faktički okupirala. No, od svega nije bilo ništa zbog otpora svemoćne Narodne radikalne stranke. U čitavoj stvari je zanimljivo što beogradska elita nikako nije mogla mogao oprostiti srpskom političaru iz Hrvatske Svetozaru Pribićeviću što se udružio sa Stjepanom Radićem.
Svetozar Pribićević, Proleksis enciklopedija online
Naime, Svetozar Pribićević (1875.-1936.) je shvatio da elita u Beogradu ne misli stvarati Jugoslaviju i jugoslavenski narod nego da želi Veliku Srbiju u kojoj bi Srbija živjela na račun „oslobođenih“ južnoslavenskih krajeva. Zato se on sa svojom Demokratskom strankom koja je u znatnoj mjeri predstavljala Srbe u Hrvatskoj udružio sa Stjepanom Radićem u Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK) koja je bila realna ugroza svemoći Radikalne stranke.
U ovakvoj situaciji u pozadini atentata na Stjepana Radića stajao je fenomen četništva.
Četnici u Narodnoj skupštini
Nakon stvaranja prve Jugoslavije 1918. godine četnici od tajne terorističke organizacije beogradske vlade postali otvoreni teroristički čuvari nove države koji su na Kosovare i Makedonce.
Iz ovakvog ozračja došao je Puniša Račić (1886.-1944.) i skupina parlamentaraca Radikalne stranke koji su u Narodnoj skupštini u Beogradu prijetili šakama i mahali pištoljima. Jedan četnik je u fizičkom obračunu s hrvatskim zastupnikom zaradio krvavi nos pa je iz džepa izvadio pištolj koji nije stigao upotrijebiti.
Puniša Račić je tada jednom hrvatskom zastupniku doviknuo:
„Šuti jer ću te ubiti!“
Obračunavajući se s četnicima jedan im je hrvatski zastupnik podrugljivo doviknuo:
„Vi ste navodni junaci koji su klali goloruke ljude. Vi ste šumski junaci.“
U takvome ozračju ne čudi što je skupina zastupnika Radikalne stranke fizički napala hrvatskoga zastupnika Alberta Bazalu istaknutog akademika jer je koristio hrvatski izraz „zastupnici“ umjesto službenog „poslanici”. Dakle, u Beogradu je i hrvatski jezik smatran opasnim.
U ovoj priči je vrlo važno ruralno balkansko podrijetlo Puniše Račića koji je bio beogradski egzekutor.
Beogradski egzekutor
Širenje Crne Gore u 19. stoljeću dovelo je do političko-etničkog dvojstva koja postoji i danas. Naime dio Crnogoraca se osjećao kao Crnogorci-Srbi koji su gledali prema Beogradu, a ne prema Cetinju i Podgorici.
Takav je bio i Račić, rođeni Crnogorac koji je bio kućni sluga srbijanskoga premijera Nikole Pašića. Nakon I. svjetskog rata Račić je napravio blistavu karijeru kao četnik i postao jedan od glavnih egzekutora „neposlušnih“ Makedonaca koji se nisu htjeli srbizirati i Kosovara koje su htjeli etnički očistiti.
U ovakvome ozračju Stjepan Radić, koji je bio francuski đak, teško je podnosio beogradsku korupciju i nedostatak demokracije.
Radić protiv balkanske korupcije
„Ako vi prezirete parlament i parlamentarizam jer u parlament dolazite samo glasovati po zapovijedi onda ste kao stoka. Ako želite biti stoka budite, ali onda ne dolazite u parlament.“ – Stjepan Radić
Tim riječima je Stjepan Radić u Narodnoj skupštini kritizirao Radikalnu stranku. Ova gruba reakcija bila je uvjetovana činjenicom da su parlamentarni zastupnici Radikalne stranke glasovali po zapovijedi i da su nerijetko bančili u skupštinskome kafiću. Za nekoga tko je pobornik liberalne demokracije takva balkanska logika poslušnosti velikome stranačkome vođi bila je duboko uvredljiva.
Posebno je bilo napeto kada je beogradska politika 1928. s većinom iz Radikalne stranke odobrila velike gospodarske ustupke Italiji na hrvatskoj obali Jadrana. To je hrvatske zastupnike jako razljutilo.
Ovdje treba reći da je Jugoslavija Italiji već bila prepustila Istru, Rijeku, Zadar i neke otoke hrvatskoga Jadrana. To se danas u javnome diskursu namjerno zaboravlja jer se želi sačuvati isključivo pozitivna slika jugoslavenstva.
U stvarnosti se ondašnji Beograd bojao Mussolinijeva fašističkog režima, te je u određenoj mjeri bio spreman trgovati hrvatskim interesima na Jadranu. Strateški gledano Mussolini nije imao ništa protiv Velike Srbije sve dok ona ne ometa njegovu ideju o talijanskom imperiju na hrvatskoj obali Jadrana.
Iako potpuno neobrazovan Puniša Račić je u jednome svojemu govoru razotkrio temeljno strateško razmišljanje tadašnjeg službenog Beograda.
„Ima nekoliko godina od kad je trebalo, da se naša država konsolidira, kad je trebao naš narod da iskoristi, što je stekao u ratu svojim junaštvom i vjernošću svojim saveznicima. Ipak, jedan dio našeg naroda upotrebljava klevete i ometa sređivanje unutarnjih prilika. To je izdaja našega naroda i ove države.“ – Puniša Račić
Ove riječi izražavaju pragmatičnu računicu službenog Beograda koji je ratovanje na strani Antante (saveza Rusije, Francuske i Velike Britanije) u Prvome svjetskome ratu svjesno koristio kao diplomatsko oružje za srbizaciju susjednih naroda koje je Srbija navodno oslobodila. Poanta čitave stvari je stvaranje Velike Srbije za što je Jugoslavija je bila samo krinka.
Koliko je to istina svjedoče sjećanja hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića koji je zabilježio kako je srbijansko-jugoslavenski upravitelj Splita bojnik Stojan Trnokopović nakon atentata na Stjepana Radića rekao:
„Oh, majku mu staru, kako je to slabo gađao. Morat će se iznova pucati.“
Trnokopović je uz rekao da treba ubiti Antu Trumbića, Ivana Meštrovića i sve viđenije Hrvate. Meštrović bilježi kako su naivni Splićani Trnokopoviću posvetili čak i jednu ulicu.
Isto kao i Trnokopović je rekao šibenski pravoslavni eparh rekavši:
„Jao, Stipica nije mrtav. To znači da ćemo se još jednom morati brukati.“
U Rimu je u to doba Meštrovića neljubazno dočekao jugoslavenski veleposlanik koji je mislio da je je proglašenje Velike Srbije i odvajanje malene Hrvatske gotova stvar, te se spremao na poslanstvo izvjesiti srpsku zastavu i srpski grb.
Naime, jedno vrijeme se beogradski vrh bavio mišlju odvojiti umanjenu Hrvatsku i od ostataka Jugoslavije napraviti Veliku Srbiju. Takvu ideju je s govornice narodne skupštine iznio Puniša Račić za kojega je jedino pravo rješenje jugoslavenske krize bilo državu preimenovati u Veliku Srbiju.
Kada se znade sve ovo i danas nam valja vrlo pažljivo i vrlo pragmatično motriti Beograd gdje vizija Velike Srbije ili srpskoga svijeta neće tako skoro nestati. Zato Hrvatska mora biti spremna diplomatski, ali i vojno.
Za ozračje tadanjeg Beograda karakteristično je malomišćansko ozračje u kojemu se politički tračevi šire brzinom svjetlosti.
Atentat i beogradski tračevi
Naime trač o planu Puniše Račića da ubije Stjepana Radića izašao je iz jednog beogradskog frizerskog salona u kojemu je talijanska glumica koja je tada ljubovala sa Račićem frizeru prepričala njegove namjere. To su čule druge gošće salona pa je čitava priča ubrzo završila u novinama. Frizerski salon je kasnije bio uključen u policijsku istragu.
Sve u svemu Beograd je bio nešto kao malomišćanski grad u kojemu su se tračevi širili brzinom munje.
Takve stvari su se u Beogradu događale i prije. Kada je u tajnosti osnivana „Crna ruka“ njezini osnivači su se morali suočiti s činjenicom da je njihovu tajnu za nekoliko dana znao čitav grad. Isto je bilo i 1903. kada su srbijanski zavjerenici spremali ubili svoga kralja. Beograd je danima brujao o tome da se priprema atentat.
Zato ne treba čuditi što je Stjepan Radić unaprijed znao da ide u smrt.
Stjepan Radić, reljef Rudolfa Valdeca iz 1928., Muzej za umjetnost i obrt /https://repozitorij.muo.hr/?pr=i&id=67130
Radić je znao da ide u smrt
Naime Radić je 22 sata prije atentata doznao za opasnost jer je o tome pisalo jedno glasilo beogradske vlade. U jutarnjim satima prije atentata 20 lipnja 1928. Stjepan Radić je odbio molbe svojih suradnika da ne ide u skupštinu. Svoju odluku je obrazložio sljedećim riječima:
„Oni me možda i mogu ubiti, ali neće uništiti našu ideju, koja nakon toga što je osvojila čitavu Hrvatsku, već prodire duboko izvan njenih granica.“
Ovo je prava državnička rečenica čiji je duh kasnije baštinio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Čitava stvar se svodi na to da je državnik važan samo u mjeri u kojoj služi interesima države i naroda.
Atentat na hrvatske zastupnike
Prvi hitac Puniša Račić ispalio je u 11.25. Pucao je vrlo sabrano i smireno. Kada je izvršio svoje zlodjelo Račić je na tren zastao i rekao:
„Ja sam ljagu oprao, i tu sam, pa mi sad sudite po zakonima.“
Dakle, u njegovoj glavi je bio ruralni mentalitet krvne osvete koji i danas postoji u nekim dijelovima Balkana. Ono što je za nas važno ovakvog razmišljanja ima i danas pa u Beogradu mnogi vjeruju kako krvlju trebaju oprati stvarne ili zamišljene uvrede protiv Srba.
Zato ne treba čuditi što je Račić nakon atentata uzviknuo:
„Živjela Srbija. Živjela Velika Srbija“
Ovo razmišljanje se provlačilo kroz razmišljanje kompletne beogradske elite kojoj su Jugoslavija i Velika Srbija bile manje-više isto. Sličan obrazac živ je i danas. Zato ne smijemo zaboraviti da je u vrijeme srpsko-jugoslavenske okupacije Vukovara ulica Stjepana Radića nosila ime Puniše Račića. Poruka je bila jasna Pucat ćemo na vas i ako budemo mogli ubit ćemo vas.
Ipak, u pozadini ovoga pažljivo isplaniranog ubojstva nije bila samo politika nego novac i moć.
Novac, politika i moć
Naime Stjepan Radić i njegov koalicijski partner Svetozar Pribićević oštro su napadali beogradsku korupciju i grabež.
Strašan primjer toga je upravo Puniša Račić koji se fiktivnom sudskom presudom proglasio nasljednikom prvog srednjovjekovnog srpskoga kralja Stefana Prvovjenčanoga i prigrabio velike zemljišne posjede na Kosovu.
U ovakvoj situaciji beogradskoj eliti je smetalo što je Stjepan Radić u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini htio stvoriti određenu autonomiju koja je trebala obuhvaćati financije, školstvo, zdravstvo i gospodarstvo.
Ovakve zamisli ugrožavale su financijske interese lidera Radikalne stranke koji su područja koja je Srbija navodno oslobodila, doslovno pljačkali. Na taj način su gomilali osobno bogatstvo, ali i Beograd činili političko-gospodarskim središtem Balkana.
Koliko je to istina svjedoči legendarni Ante Trumbić koji je nedugo prije smrti u razgovoru za jedne britanske novine rekao kako Beograd Jugoslaviju vidi kao svojevrsnu zlatnu koku za pljačkanje.
Kada se danas pogleda unazad pravo je čudo što beogradski vrh Radića nije ubio puno prije jer je njihovo demokratsko hrvatsko državotvorstvo bilo opasno za tadašnju Srbo-Jugoslaviju.
Zato su nam danas vrlo poučne riječi velikoga hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića koji, iako je bio pristalica Jugoslavije, bio svjestan da je pucanj u Radića bio pucanj u sve Hrvate.
Iza Stjepana Radića je ostao široki narodni pokret za obnovu hrvatske državnosti koji je 1938. izborio Banovinu Hrvatsku. No, u tragediji II. svjetskoga rata i poraća jugoslavenski komunisti nasiljem uništiti Radićev pokret.
Ipak, u doba propasti komunizma i komunističke Jugoslavije prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman je posegnuo za Radićevim receptom i stvorio svenarodni državotvorni pokret zahvaljujući kojemu smo pobijedili srbijansku agresiju.
Pogled u budućnost
Za one koji su u Hrvatskoj još uvijek uronjeni u srbofilstvo i jugoslavizam otrježnjujuće djeluju riječi Miroslava Krleže na sprovodu Stjepanu Radiću.
„Mi svi osjećamo, a naročito su svjesni toga ovdašnji Srbi, da su Hrvati u zajedničku državu donijeli svoju historijsku državnost, i to je razlog više i to je jedan razlog jači da se tako urede odnošaji u našoj državi, da se zajamči potpuna jednakost i ravnopravnost ovima, koji su vjekovima znali sačuvati svoju državu.”
Gledano iz današnje perspektive svi mi u Hrvatskoj bez obzira na naše međusobne razlike moramo na umu imati Izvorišne osnove Hrvatskoga ustava i zajedno se okrenuti prema Europi i zapadnom svijetu. A sve da bi našu zemlju modernizirali i unaprijedili. To bi, uvjeren sam, htio i Stipica Radić koji je kao francuski đak bio pristalica liberalne demokracije koja prevladava u svim europskim zemljama.
Ukradeni Tesla
Iako je Seljačko demokratska koalicija u Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića bila pozitivna za Hrvatsku u njezinoj se pozadini krije vrlo kontroverzna priča. Naime, u toj je koaliciji djelovao Sava Kosanović, srpski političar iz Hrvatske koji je kasnije sudjelovao u donošenju jedne odluke koja je i danas protivna hrvatskim nacionalnim interesima.
Naime, Kosanović, kojega naši ljevičarski povjesničari od milja nazivaju Titov izvan-partijac, je bio nećak našega svjetski poznatoga sugrađanina Nikole Tesle. Koristeći tu činjenicu, ali i potporu jugoslavenskoga partizanskoga vođe Josipa Broza, Kosanović je pred američkim sudom dobio obavještajnu službu FBI i prisilio je da mu prepusti ostavštinu Nikole Tesle. Nakon toga su Kosanović i Josip Broz devet tona Tesline znanstvene ostavštine smjestili u Beograd. S obzirom da Tesla nije imao nikakve veze sa Srbijom i da je rođenjem i obrazovanjem bio hrvatski građanin, ovaj postupak Kosanovića i Broza je nelogičan i duboko protivan interesima Republike Hrvatske.
Beogradsko četništvo
Već skoro čitavo desetljeće hrvatski mediji i hrvatska politika se ne prestaju isčuđavati nad oživljavanjem četništva koje se u današnjoj Srbiji smatra nacionalno-oslobodilačkim pokretom. Umjesto da se suoče sa ovom stvarnošću hrvatski promatrači su još uvijek zatvoreni u okvire Titove Jugoslavije pa ne mogu ili ne žele vidjeti činjenicu da je četnikovanje u Srbiji nastavak barem 110 godina stare prakse beogradskoga tajnog državnoga terorizma. Naime, najmanje od 1905. beogradska vlada iz tajnih fondova je plaćala četnike koji su ubijali po Balkanu. Taj je beogradski državni terorizam odgovoran za I. svjetski rat jer su Sarajevski atentat organizirali četnici teroristi koji su bili na državnoj plaći beogradske vlade. No, ova je priča još uvijek sakrivena, posebno pred Hrvatima koji četnike vežu isključivo uz II. svjetski rat.
Umjesto da se suoči sa realnošću Hrvatska na beogradsko četnikovanje gleda manje-više šutljivo skrivajući se iza jugoslavensko-komunističkoga antifašizma.
Dr.sc. Tihomir Rajčić
Slika s naslovnice: Nikolaj V. Haritonov, portret Stjepana Radića, 1921., Hrvatski povijesni muzej/Proleksis enciklopedija online
