Tko je Robert William Seton-Watson (1879.-1951.) – pravi otac Jugoslavije?

Seton-Watson se rodio u Londonu u škotskoj obitelji, od oca Williama Livingstone Watsona, trgovca čajem u Calcuti i majke Elizabeth Lindsay Seton. Njegovo naslijeđeno bogatstvo u Indiji omogučilo mu je visoki položaj u aristokrackom društvu. Školovao se u Winchesteru i Oxfordu i diplomirao 1902. godine. Na sveučilištu u Oxfordu tajna elitistička masonska organizacija Milner Group, upravljana iz Velike lože Engleske, ga unovačuje po principu „provjerenog podrijetla, rodbinskih veza i depotizma“ u sastav svoji mladih jurišnika, popularno zvanih Milner“s Kindergarten. Milnerova grupa će se od 1909. godine preoblikovati u britanski judeo-masonski „trust mozgova“ zvani Okrugli stol.

Ta masonska „crkva“ služeći se teorijom kako samo britanske elitne nadrase mogu vladati svijetom postala je temeljac za sve kasnije osnovane elitističke asocijacije. Sukladno Protokolima sionskih mudraca postavila si je tri cilja: preuzetu apsolutnu kontrolu nad politikom, odgojem i novinarstvom, za početak na britanskom govornom području, a potom i nad cijelim svijetom; za taj posao regrutirati odabrane studente iz oxfordskog sveučilišta; i ostati daleko od očiju javnosti.

Godine 1905. Seton-Watson došao je u Beč s željom da napiše povijest Austrije od stupanja na prijestolje Marije Terezije. Zanimljivo je da u svom početnom razdoblju boravka u Austrougarskoj Monarhiji Seton-Watson zastupao tezu o potrebi austro-ugarsko-britanskog političkog približavanja, baš kao i nekada kad su te dvije zemlje bile saveznica u mnogim ratovima. Smatrao je da Dunav daje zemljopisno jedinstvo Monarhiji, a da joj povijesnu sankciju daje slijed događaja od kada su Turci stekli uporište u Europi. To se kosilo s mnogim britanskim masonskim ideolozima koji su težili potpunoj destrukciji Monarhije, što je najzornije iskazao masonski okultist i engleski ministar George Canning u engleskom parlamentu 1828. godine: „Bacit ću revolucionarne baklje na kontinent, podići sve narode na poklić „Živjela sloboda“ i srušiti sve stare monarhije“.

Steton-Watson je u višenacionalnoj Monarhiji vidio branik pangermanizma, i njenim nestankom bi se otvorio put velikonjemačkom ekspanionizmu i njenom prodoru na jugoistok Europe. Mora se napomenuti da se englesko masonstvo stoljećima hranilo pomalo benignim strahom od buduće uloge ujedinjene Njemačke u svijetu, od njenog strateškog predvodništva u Europi. Isto takvu pogibelj uočio je u Rusiji i mogućem rastućem panslavizmu, ukoliko Rusija okupi slavenske narode na istoku Europe. Rješenje južnoslavenskog pitanja vidio je u udruživanju svih južnoslavenskih naroda, uz dvojbu, da li treba to riješiti unutar Austrougarske Monarhije ili izvan nje.

Vrlo brzo taj proengleski Škot pod utjecajem Milnerove grupe iz temelja mijenja svoju politiku prema slavenskim narodima, kao i prema ostalim narodima u Monarhiji. Djelomični razlog je i to, što se u Beču sprijateljio s dopisnikom Timesa, poznatim okultistom Henry Wickham Steedom, i češkim filozofom i političarom Tomašom Masarykom. Obojica ove masonske braće bili su za bezuvjetnu razgradnju Austrougarske Monarhije, jer prema njima, Austrougarska je oduvijek bila u službi pangermanizma i nikako ne može biti brana njemačkom hegemonizmu. Osnovni razlog Seton-Watsonovog zaokreta je bio osmišljeni program Milnerove grupe o potpunoj restauraciji starog svijeta kojime će iza kulise zavladati anglosaksonske i judejske masonske elite, i u kojoj nije bilo mjesta za katoličku dinastiju Habsburga i pravoslavnu Romanovih.

Carski dvor Romanovih su početkom 20. stoljeća počeli planski opsjedati najpoznatiji okultisti i ezoterici, magi i kabalisti, rozenkrojceri i martinisti. Judeo – masonstvo je plelo svoju mrežu oko carskog dvora i razradilo detaljan plan o uništenju carizma u Rusiji. Po predlošku „znanstvenog socijalizma“ Karla Marxa to će revolucijama 1905. i 1917. godine i potvrditi. Austrougarsku Monarhiju kao veliku katoličku državu u kojoj je njen monarh nosio naziv „apostolski“ rasklopiti će se drugom metodom, općesvjetskim ratom.

Seton-Watson, kao buldog Milnerove grupe, postao je tvorac potpunog uništenja Monarhije i arhitekt novih slavenskih država Čehoslovačke i Kraljevine SHS. Na narode u Monarhiji i izvan nje počeo je gledati svojim osebujnim mjerilom. Na Mađare koji su rušili Austriju je gledao kao na vrlo dragi narod sklon Britancima. Češki narod je smatrao kao slavensku naciju koja također ima snažnu protestantsku tradiciju, odnosno podjednako intelektualno iskustvo kao zapadne nacije i zbog toga njoj su namijenjena vrata izmijenjenoj Rusiji prema zapadnom svijetu. Česi su stoga pogodni za stvaranje mosta između Zapada i Istoka, odnosno između Velike Britanije i Rusije. Želio je novu Rusiju preko Češke dovesti u Europu kako bi se uništio opasan raskol između slavenskog i bizantskog istoka i latinskog i teutonskog zapada. Učinivši kod sebe radikalni misaoni obrat Seton-Watson zastupao je tezu kako Rusi i ostale slavenske nacije mogu uspostaviti ravnotežu europskih sila protiv militantne Njemačke.

Na Hrvate, kao također slavenski narod, Seton-Watson gledao je sasvim drugačije, kao na katolički narod koji je 1848. spasio Monarhiju, kao na vječnog Njemačkog saveznika, kao na korov kojega se treba uništiti i nikada mu ne dozvoliti samostalnu državu. Jer eventualnim stvaranjem hrvatske katoličke države presjekla bi se britanska žila kucavica koja preko hrvatskog Jadrana vodi na Daleki istok.

Opredijelivši se za potpunu demontažu Austrougarske Monarhije, glede južnoslavenskog pitanja Seton-Watson postupno se okreće Kraljevini Srbiji i srpskom narodu kojega je nekada smatrao divljačkim i okrutnim. U Srbiji prepoznaje masonske saveznike Britanskog imperija, te toj maloj državici namjenjuje teritorijalnu ekspanziju na račun austro-hrvatskih katoličkih zemalja. Srbija je za Veliku Britaniju postala „najveća karta za igru“, tako da je Seton-Watson smatrao pravednim dati Srbiji izlaz na more. Čak je nakon Balkanskih ratova, kada se Srbija znatno proširila na Balkanu, „ukorio“ srpskog ministra Nikolu Pašića, da oči Srbije trebaju biti uprete više prema zapadu, nego prema Balkanskom poluotoku. Bilo je doba kada je u anglosaksonskom masonstvu postojala još dvojba, je li bolje u potpunosti rasklopiti Austrougarsku Monarhiju ili ju eventualno ostaviti krnjeg teritorija kao bedem njemačkom hegemonizmu. U kontekstu toga ponudio je Pašiću zapadnu granicu Srbije na relaciji Virovitica –Karlovac – Karlobag. Ovo je važno imati na umu, jer granica Virovitica – Karlovac – Karlobag nije velikosrpski projekt četničkog vojvode Vojislava Šešelja, već je ona osmišljena gotovo stoljeće ranije u Velikoj loži Engleske. Ta granica se u budućoj Srboslaviji (Kraljevini SHS) još više pomaknula k zapadu.

Nužno se podsjetiti da su Srbi već u 19. stoljeću prošli kroz proces potpune nacionalne homogenizacije kada potpomognuti Rusijom, kao i već izrazito snažnim masonstvom u Velikoj Britaniji i Francuskoj, stvaraju vlastitu državu. Znakovito je to da su svi vođe srpskog ustanaka bili slobodni zidari. Kod Srpskih ustanaka prvi puta u povijesti može upotrijebiti pojam „etničkog čišćenja“ pošto su stotine tisuća albanskih, turskih i bosanskih muslimana zvjerski izmrcvareni ili protjerani iz nastale kneževine. Ostalo stanovništvo je posrbljeno. Utjecajni ministar Kneževine Srbije Ilija Garašanin donio je 1844. godine ekspanzionistički program daljnjeg širenja srpske dominacije na područja koja Srbi uopće nisu nastanjivali, ili su predstavljali neznatan broj pučanstva, pod nazivom Načertanije.

Srpska nacionalna samosvijest Balkanskim ratovima pretvara se u masovnu psihologiju dominantnog naroda, naroda koji prije svega zna što je to vlast i što je to država, državotvornog naroda s izrazitim smislom za vladanje. Balkanskim ratovima Srbija pripaja Kosovo, Makedoniju, dijelove Bugarske, dobiva moćne zapadne saveznike u Velikoj Britaniji i Francuskoj kojima su također uzmičuće Osmanlijsko carstvo i konzervativna Austrougarska Monarhija bili politički neprijatelji. Masonstvo na velika vrata ulazi u Srbiju kao vodilja srpskim nacionalistima u stvaranju Velike Srbije, prelasku Srbije preko tisućljetne granice svjetova (Arkadijeve linije) u hrvatske zemlje i uništenje hrvatskog nacionalnog bića. Kreator te politike bio je upravo Robert William Seton-Watson.

Trebalo je još samo srušiti katoličku dinastiju Habsburg, inscenirati rat i posložiti karte. Taj zadatak je Milnerova grupa (Okrugli stol) povjerila, sada već strastvenim srboljupcima, Robertu Williamu Seton-Watsonu i Henryju Wickhamu Steedu, koji su kao advocati diaboli skrojili gorku sudbinu Hrvatske. Čuvena dvojka je osnovala u Srbiji središnju masonsku ložu Ujedinjenje, koja je uskoro preuzela patronat nad četničkom organizacijom Ujedinjenje ili smrt, osnovane 1909. godine, poznatije pod imenom Crna ruka. Crna ruka je u Bosni i Hercegovimi formirala svoju ispostavu, revolucionarnu organizaciju Mlada Bosna kojoj su pristupili mladi srpski nacionalisti (među njima i jedan Hrvat, nobelovac Ivo Andrić), mahom masoni ili masonski kandidati. Sve pretpostavke su izvršene za ubojstvo katoličkog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, i rat je mogao početi.

Početkom Prvog svjetskog rata Seton Watson sa masonskom braćom Arthurom Evansom i Bertramom Christianom osnovao je 23. rujna 1914. godine u Londonu, moćnu organizaciju za promicanje srpskih ciljeva Serbian Relief Fund. Utemeljitelji Fonda osnivaju 1916. godine Kossovo Day Committee sa zadaćom širenja spoznaje o Srbiji i učvršćivanju srpsko-engleskih veza. London opsjedaju srpski masonski emisari stvarajući koncept Velike Srbije, među kojima je svakako najimpozantniji bio vladika (kasnije episkop) Srpske pravoslavne crkve Nikolaj Velimirović. On je diljem Londona održavao Svete mise za britanske i srpske vojnike, u crkvi Sv. Margarite u Westminsteru, kapelici Kuće Milosrđa, u katedrali Sv. Pavla, itd. Velimirović je naglašavao kako su Srbi stoljećima trpjeli strašne represije i da joj se konačno mora dopustiti neometan razvoj. Cijelu povijest Srbije stavio je u konteks borbe između svetaca i grješnika (jasno tko su bili sveci). Cijeli London je tijekom rata bio oblijepljen plakatima na kojima je pisalo: Mislimo na Srbiju, Molimo za Srbiju, Obnovimo Srbiju, i sl. Posvuda se čitala Seton-Watsonova prosrpska brošura Serbia Yesterday, Today, and Tomorrow, britanska su djeca u školama pisali eseje o bitki na Kosovu, o srpskom junaštvu i dr.

Koristeći se svojim razgranatim mrežama u Češkoj (Tomaš Masaryk i Edvard Beneš), kao i među južnim Slavenima (Pašićeva vlada i hrvatski smušenjaci iz Jugoslavenskog odbora koji su u srbo-hrvatstvu naivno vidjeli pragmatično sredstvo za izlaz iz austro-ugarske potlačenosti) Seton-Watson u Londonu 1915. godine u brošuri What is at Stake in the War oblikuje matricu nove Europe. Sva tri carstva, Austrougarsko, Njemačko i Tursko nužno će biti baciti na koljena i na njihovim ruševinama stvoriti novu Europu. S obzirom da je talijansko masonstvo, na čelu s Židovima, Velikim majstorom Ernestom Nathanom i ministrom vanjskih poslova Sidney Sonninom, u svojoj zemlji izvršilo politički prevrat i Italiju dovelo u krug zemalja Atante, Seton-Watson aktivno arbitrira u razgraničenju dviju država, Italije i buduće Kraljevine SHS. U svakom slučaju Britanskom Imperiju je zajamčena mediteranska žila kucavica koja preko Jadrana vodi na Bliski i Daleki istok.

Članovi Jugaslavenskog odbora, u kojemu su većina bili masoni (Meštrović, Hinković, Potočnjak, Trinajstić, Županić, Vošnjak, Stojanović, Srškić, Petrović i dr.) i koji su često obitavali u Londonu, za Seton-Watsona su bilo obične „lutke na koncu“. Za njega nije postojala nikakva Hrvatska, nikakav problem talijanskog posezanja za Istrom i Dalmacijom, već isključivo samo Srbija i srpsko-talijanski sporazum o graničnom području.

Najosebujniji odnos je Seton-Watson imao s hrvatskim izdajničkim političarom Franom Supilom. To je vrlo zanimljivo, ako znamo da je Supilo osim moralnog defekta imao i simptome luesa kao posljedice sifiličnog meningitisa, a bolest se razvija godinama i trajno je oštetila mozak. Supilo je umro 1917. u Londonu, a njegova medicinska dokumentacija do danas je nedostupna. Siptomatično, ali čovjeku pomračena uma, a koji je odlučivao o sudbini Hrvatske, Seton-Watson je prigodom smrti napisao nekrolog: Frano Supilo: A Southern Slav Patriot, The New Europe.

Evolucija britanskih odnosa s neponovljivom svjetskopovijesnom Monarhijom u kojoj se ispreplelo multikulturalno i multikonfeksionalno društvo raznih naroda, kultura, povijesti i običaja, od sredine19. stoljeća do 1918. godine je završena. Politički i znanstveni arhitekt Robetrt William Seton-Watson, izvršavajući program anglosaksonske masonske darwinističke nadrase okupljene u Okruglom stolu, odradio je svoju zadaću. Preskočena je još jedna stuba u stvaranu Novog svjetskog poretka.

Između dva svjetska rata Seton-Watson se slavi diljem istočne Europe, u Čehoslovačkoj, Mađarskoj, u Rumunjskoj zbog dobivanja Transilvanije postaje počasni građanin, u Jugoslaviji, koje li ironije, dobiva počasnu diplomu doktora na Sveučilištu u Zagrebu itd. Svojedobno je dezorijentirani Stjepan Radić, uvidjevši sramotnu obmanu hrvatskog naroda u zloglasnoj Karađorđevićevoj Kraljevini, zatražio od Seton-Watsona pomoć u Londonu. Ovaj ga je podrugljivo poslao kući pošto ni u kom slučaju nije htio čuti za hrvatski separatizam. Pritom je „dobronamjerno“ savjetovao Radiću da svoj problem riješi u Beogradu, da u Narodnoj skupštini poradi na rješenju „hrvatskog pitanja“ te da se sporazumi s „poštenim Srbijancima“, istaknutom masonskom braćom, Ljubom Davidovićem, Jocom Jovanovićem Pižonom i dr. Poznato je kako je Radić završio u toj skupštini!

Seton-Watsona Drugi svjetski rat zatekao je na mjestu šefa sekcije za Jugoistočnu Europu u novinskoj istraživačkoj službi Foreigin Officea. Od listopada 1941. godine premješten je u Political Warfare Executive (Glavni stožer za politički rat), gdje pomno prati događaje u Jugoslaviji, i vrlo rano iz pragmatičnih razloga daje prednost Titovim partizanima u odnosu na Mihajlovićeve četnike. Budući da je „teror“ metoda rada u britanskoj tajnoj službi pomoću kojega su Britanci djelovali u sastavu četnika i partizana, a pošto samo teror može dovesti do masovnog ustanka Seton-Watson po nalogu svog mentora Winstona Churchila organizira oko osamdesetak terorističkih misija kod partizana (terorističke akcije i zločini koje su partizani. izvodili u tuđim odorama pripisivani su suprotnoj strani). Osim toga on učestvuje i u organizaciji kolektivnog „brijanja brade“, kada je krajem 1944. godine preko 100 000 četnika preko noći došlo u sustav partizanskih jedinica. Ne treba posebice ni naglašavati da je ponovo taj „stručnjak“ upleten u novo poslijeratno razgraničenje Italije i Jugoslavije.

Britansko masonstvo nikada se nije odreklo niti skrbništva nad srpskim četništvom smatrajući ga kompatibilnim s jugoslavenskim partizanima. Poznato je da je 1941. godine sklonilo srpskog kralja i političko vodstvo u London i ondje je osnovalo izbjegličku vladu. Slijedom te sveze, krunskom kraljeviću Aleksandru Karađorđeviću, sinu izbjegličkog jugoslavenskog kralja Petra II., koji se rodio 1945. godine u Hotelu Claridge u apartmanu koji je britanska vlada proglasila jugoslavenskim ozemljem, krsna kuma je bila sadašnja britanska kraljica Elizabeta II. Kraljeviću je nakon školovanja na Britanskoj kraljevskoj vojnoj akademiji uslijedila karijera u britanskoj vojsci. Kasnije se Aleksandar Karađorđević s osobitim kraljičinim vezama posvetio poslovnoj karijeri, tako da danas obitelj Karađorđević pripada masonskom nadzirućem Komitetu 300, udruženju tri stotina najbogatijih obitelji na svijetu koje kontrolira rad svih službenih i elitističkih svjetskih organizacija.

Svoju plodonosnu karijeru Seton-Watson završio je na mjestu predsjednika čehoslovačkog studija na Oxfordu i predsjednika Kraljevskog povijesnog društva. Ostavio je povijesni neizbrisivi trag u sistematskoj destrukciji hrvatskog nacionalnog bića, njegovog minoriziranja, izoliranja i uklanjanja.

Sveza britanskog i srpskog masonstva, ponajviše zaslugom našeg „junaka“ Roberta Williama Seton-Watsona, nakon Drugog svjetskog rata postajala je svakim danom sve čvršća, Srpski masonski lobi u Britaniji u mirnodopskom razdoblju srastao je kao prst i nokat s britanskim teokratskim sustavom kao i sveza između obje Jugoslavije i Velike Britanije. Pošto je u obje Jugoslavije časnički, obavještajni i diplomatski kor bio pretežito srpski, stvorila se kultura bliskosti između Engleza i Srba. To visokopozicionirano srpsko masonstvo stoga je vrlo lako u središtu europske masonerije, u Londonu, stvorilo neslomljivu percepciju o Srbima kao narodu koji je u oba svjetska rata bio na savezničkoj strani, naspram genocidnim Hrvatima koji su čvrsto stajali uz Austrijske i Njemačke osvajače.

Danas je u Velikoj Britaniji između 50 i 70 tisuća Srba, uključujući i njihove potomke, naspram manje od 10 tisuća osoba drugih naroda s prostora bivše Jugoslavije (pretežito Bošnjaka). Najveća emigracija zabilježena je poslije Drugog svjetskog rata. Naime, Britanci su pod svojim nadzorom poslije Drugog svjetskog rata imali u logoru u Eboliju, u južnoj Italiji, preko 20.000 četnika. Premda su četnici službeno svrstani u neprijateljsko osoblje, na njih se gledalo kao na probritansko orijentirane ljude. Jasno je da niti jedan nije izručen Titovim egzekutorima kao što su izručene stotine tisuće Hrvata u Bleiburgu. Više od 8.000 njih nakon kratkog plandovanja u Eboliju je potražilo utočište u Britaniji.

Svi ti bilingvalni Srbi gotovo su srasli s donjim domom Britanskog parlamenta, s britanskim torijevcima, laburistima, a poglavito s medijima. U sprezi s britanskim masonstvom koje je jedina velevlast u Velikoj Britaniji, dočekali su raspad Jugoslavije, Domovinski rat, rat u Bosni i Hercegovini, slanje mirovnih snaga na okupirana područja i sl. Konzervativni prvak i osobni tajnik princa Michaela od Kenta, John Kennedy (rođen kao Radoje Gvozdenović); John (Jovan) Zametica s Međunarodnog instituta za strateška pitanja, inače predavač na Westminsterskom sveučilištu; časnik Mike Stanley (Miloš Stanković), sin četničkog izbjeglice, kao glavni časnik za vezu između UN-a i bosanskih Srba i mnogi drugi srpski lobisti švrljali su zajedno s britanskim lordovima Carringtonom i Owenom, političarima, ministrima i „mirotvorcima“, i ostalim masonskim službenicima po prostorima bivše Jugoslavije, obilato novčano nagrađivani od Miloševićevog i Karađićevog zločinačkog režima. Kako se rat razbuktavao, postajalo je sve teže razlikovati politička stajališta britanskih političkih misionara od apologeta režima u Kninu i na Palama.

Britanska mediteranska žila kucavica na kratko je prekinuta dolaskom na vlast u Hrvatskoj dr. Franje Tuđmana koji je usprkos silnom otporu anglosaksonskog masonstva stvorio suverenu hrvatsku državu. Hrvatska država se u masonskom svijetu doživljavala kao neželjeno čedo, crni čir koji se čim prije mora ukloniti. Kao što je samostalna Hrvatska izazvala surovu sablazan u tom svijetu, njen predsjednik dr. Tuđman doživljavan je kao mračna avet prošlosti. Slijedio je zastrašujući teror pritiska i izolacionizma na Hrvatsku o čemu je autor ovog teksta puno pisao u svojim knjigama.

A danas? Seton – Watsonovo sjeme je obilno urodilo plodom. Ovi naši sadašnji vodeći hrvatski političari, među kojima zasigurno Diogen sa svijećom ne bi našao vjernika, postali su jadni slugani londonskog „Velikog oka“. Baš kao pravi „mali od palube“ za svaki politički savjet hitaju k krsnoj kumi kraljevića Karađorđevića i njenim emisarima među kojima se posebice ističe „uskrsli Vladimir Velebit“, odnosno stanoviti Dejan Jović.

Stoga nikoga ne treba čuditi to novo naprasito srpsko – hrvatsko bratstvo i jedinstvo te na medijski pompozno poticanu neraskidivu ljubav naroda „regiona“ (jasno da se pod pojmom „region“ nikada ne misli na Mađarsku, Austriju i Sloveniju, pa ča niti na Bosnu i Hercegovinu, Kosovo i Makedoniju, već isključivo na Srbiju). Promotrimo samo tko su ti što su na vlasti u Srbiji i Hrvatskoj. U Srbiji se ništa nije izmijenilo u više od sto godina. Vladaju Pašićevci i četnici. Čak su četnici službeno tretirani kao antifašisti i saveznici u Drugom svjetskom ratu. Niti jedan ozbiljniji srpski političar nije nikada pokazao niti najmanji žal za stravične zločine Srbije pod vodstvom svog vožda Miloševića nad hrvatskim narodom. Kod njih postoji žal na Miloševića, ali onaj što Milošević nije osigurao Seton – Watsonovu granicu Virovitica – Karlovac – Karlobag!

A u Hrvatskoj? Ili su na vlasti negdašnji mladi skojevci ili partizanski sinovi ili pak oni koji su u najmanju ruku potiho koketirali sa zloglasnom UDBA-om. Zato nas taj ljubavni zanos između hrvatskih i srpskih političara ne treba čuditi. Pa zar partizani i četnici nisu u mnogo čemu „kompatibilni“, zar nisu tijesno surađivali u Drugom svjetskom ratu, što javno, što tajno, što izravno, što posredno… Pa što se ustvari slavi 27. srpnja 1941 u Srbu?

 

Korišteni dijelovi iz knjiga Masoni i okultisti i Masoni protiv Hrvatske

 

Mladen Lojkić/hrsvijet.net

Odgovori

Skip to content