U našim životnim borbama kako preživjeti mjesec i kod mnogih kako prehraniti djecu, na koji način početi smanjivati minuse na karticama,

kako se osloboditi straha od sutra, kako ponovno steći uz Božju pomoć nadu u bolje sutra, ne daju nam mira. Svakodnevno nas političari šokiraju s novim nepromišljenim izjavama, jer narod mora svoju energijuovcara trošiti u polemike i razgovore koji ne vode ničemu. Ali uz to nam ne daju recept kako preživjeti s minimalcem i u podstanarskom stanu.

Povlačenje hrvatske tužbe

Na koji način oprostiti agresoru i povući tužbu protiv njih za genocid i nagovoriti agresora na isti postupak? Predsjednik Josipović i ministrica vanjskih poslova od agresora traže: da nam vrate pokradeno kulturno dobro, da nas upoznaju s podatkom gdje je još uvijek preko tisuću nestalih i da se procesuiraju osumnjičeni ili optuženi za ratni zločin. Sve to što oni traže je najmanje što bi se u civiliziranim međudržavnim odnosima trebalo ispuniti i to bez ucjenjivanja.

Veoma lukavo govore samo o povlačenju tužbe za genocid, kojeg je teško dokazati, a naknadu za ratnu štetu uopće ne spominju. Dakle s povlačenjem tužbe odustalo bi se i od traženja naknade za ratnu štetu. Nema niti spomena o tome da bi se tužba mogla revidirati i eventualno odustati samo od dijela tužbe za genocid. Tko i na koji način će zadovoljiti traženje Dijane Pleština da se poveća naknada pirotehničarima za razminiranje koja sada iznosi 2,50 kn/m2? Primaju isto kolika je naknada za čišćenje okućnica.

Prema knjizi Ante Nazora „Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih“ izravne ratne štete iznose 56,6 milijarde i neizravne 85,5 milijarde US dolara. Brojke govore sve. I ova vlada je zaduživanjem povećala vanjski dug kojeg nam je natovarila na leđa neoluja samo nama već i svim našim potomcima.

Kakp hrvatska vlast razmišlja o Oluji?

Slavi se dan Oluje i pobjede. Govore da su ovogodišnje slavlje oslobodili od politike i prepustili braniteljima. Političari su ipak i tu navodno umanjenu govoranciju i te kako iskoristili za slanje svojih poruka.

Predsjednik države hvali pobjedu ali nas podučava da moramo pružiti ruku pomirbe Srbima u Hrvatskoj, a sve za bolje sutra. Samo se ne vidi da Srbi

uopće pružaju svoju ruku na pomirbu, pa i prema kratkim izjavama Džakule.

Premijer je nabrojio mnoge pohvale o Oluji pa se moramo upitati zbog čega je zapovjednik Oluje general Gotovina u Haagu, je li on zapovijedao nekim paravojnim jedinicama?

Zbog čega se njegovo ime ne smije javno izgovoriti i koji branitelji su pristali na takovu proslavu? Valjda se ne smije povrijediti osjećaje časnog gosta Džakule.

Ministar branitelja nas ući da je Zakon o amnestiji oslobodio krivice sve srpske „vojnike“ krivnje ali ne i ratne zločince. Zbog čega bar on „najpravedniji“ dosadašnji ministar ne napravi evidenciju koliko optužnica leži u Državnom odvjetništvu neprocesuirano i da se založi da se po njima postupi? Je li sramota da za žrtve Dalja nitko nije optužen i kažnjen, a pogotovo da se zlostavljene žene i danas ponižavaju i da se njima ne vjeruje. Na koji način vodi brigu o osuđenom branitelju Mariću u Srbiji? Možda se i brine ali javnost to ne zna.

Je li bar neki Srbin koji živi u Hrvatskoj prijavio svog sunarodnjaka za ratni zločin nad Hrvatima? Gradonačelnica Knina je rekla da kada smo oprostili, prema kršćansko nauku, možemo i… ne znam što točno.

Šokovi u svezi granice s BiH.

Svaki dan druga mišljenja i izjave. Najšokantniji je ipak postupak premijera i ministrice vanjskih poslova s prijedlogom da će dati sporazum Tuđman-Izetbegović u Hrvatski sabor na ratifikaciju, premda je tada ratifikaciju u HS-u Tuđman zaustavio. Kao mladi novi školovani premijer, da ima bar malo skromnosti a i mudrosti, mogao je najprije zatražiti stručna mišljenja i vidjeti što je najpovoljnije za RH-u. Možda bi bilo najpametnije granice rješavati od početka prema stanju pod SRH-om i Badinterovom mišljenju uz konačno vračanje vlasnicima sve pod komunizmom ukradene nekretnine. Pa da dobijemo trajno rješenje. I arbitraža sa Slovenijom je bila dogovorena bez javnog mišljenja, a odluka Međunarodnog suda bi bila mjerodavnija.

Kao napredan demokraciji predani premijer bi mogao u Sabor dati prijedlog izmjene Zakona o održavanju referenduma, n.pr. prema onom u Švicarskoj, pa bi imao za neke svoje velike odluke podršku građana, a za neke i ne. O tome možemo samo sanjati jer vladajućima odgovara sadašnje stanje, narod neka samo šuti i sluša.

Joško Paro je sudjelovao na izradi sporazuma Tuđman-Izetbegović, isto tako je bio glavni operativac i pri potpisivanju sramnog Račanovog parafa s Drnovšekom a i pri potpisivanju graničnog sporazuma s Crnom Gorom, najgoreg od svih graničnih sporazuma. (Sve prema članku Tihomira Dujmovića u Večernjem listu.)
Za svoj uspješan rad Joško Paro je nagrađen odlaskom za veleposlanika u SAD.

Rasprodaja hrvatskog zlata

Što očekivati kada 1. potpredsjednik vlade RH Čačić izjavljuje da je država najlošiji gospodar i da će autoceste u koncesiju. Točka i nema više o tome razgovora. Prije koncesije će racionalizirati rad i otpustiti višak djelatnika, možda i privilegirane branitelje, i sređene autoceste dati u koncesiju. Bolje minimalan iznos odmah nego redoviti dugogodišnji prihod. Na isti način su rasprodali i banke. Skupo sanirali i jeftino prodali. Ovo su samo naša zapažanja. Trebalo bi točne proračune za i protiv također dati na odluku građanima, da se izjasne na referendumu. Sve su financirali građani svojim davanjima. Ako je država najgori gospodar onda on u tom duhu donosi i danas 1. potpredsjednik svoje odluke. A i njegovi ministri diletantski pregovaraju sa sindikatima, jer uopće ne znaju za postojeće potpisane dogovore,

Uništava se i duh devedesetih

Sanader se odmara i dok ne postoje pravomoćne presude za gospodarski kriminal, nemamo pravo na osudu. Nitko ne navodi njegovo političko, skoro izdajničko upravljanje državom. Valjda svi i dalje podržavaju njegov sporazum između HDZ-a i SDSS-a sklopljen u Zagrebu 10. siječnja 2008. na štetu većinskog naroda i ostalih manjina. U ime HDZ-a je potpisao samo Sanader, dok su za SDSS potpisali Pupovac, Stanimirović i Gajica.

Moramo li i sada kao devedesete vjerovati i nadati se pobjedi razuma, poštenja, znanja i tako spasu Hrvatske i svim njezinim građanima? Teško. Od 2000. nijedna vlada nije uspjela u miru udružiti i koristiti energiju, znanje i marljivost svih građana i to za dobrobit i napredak domovine. Uništavanjem nacionalne svijesti i ponosa se to ne može postići. Ova lutanja vladajućih, popraćena načinom vladavine kao u komunizmu vode u propast. Sva snaga domoljublja koju iskazuju posjetitelji iz svih dijelova Hrvatske i inozemstva na proslavi Oluje u Čavoglavama se nažalost na putu do kuće rasplini. Zar to mnoštvo ne plaši vladajuće? Jesu li sigurni u pozitivno djelovanje svih svojih represija koje provode prema građanima drugih razmišljanja? Smatraju li da se tu ne radi o pravoj kulturi. Dio njihove „prave“ kulture nam prezentira možda kazališni cirkus na Brijunima i to samo za „elitne“ gledatelje, na teret proračuna uz podršku svih ministara kulture.

Mira Ivanišević

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save