TwitterFacebookPinterestGoogle+

DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Osma nedjelja kroz godinu

  • Written by:

OSMA NEDJELJA KROZ GODINU

I danas na osmu nedjelju kroz crkvenu godinu nastavljamo slušati Gospodinov Govor na gori. Čuli smo tako suvremeno i tako aktualno Gospodinovo upozorenje o temeljnom životnom izboru između Boga i bogatstva: Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu (Mt 6, 24). A upravo to na što nas Gospodin upozorava kao da je postala normalna, svakodnevna situacija većine ljudi, kako vjernika tako i nevjernika. Stanje duha suvremenog čovjeka u odnosu prema bogatstvu, odnosno prema novcu lijepo ocrtava jedna rečenica irskog pisca Oscara Wilde-a, autora romana „Slika Doriana Graya“: Kad sam bio mlad, reče on, mislio sam da je novac najvažnija stvar na svijetu. Kad sam ostario uvjerio sam se da je to doista tako.

I vrlo površnu promatraču društvenih zbivanja nije teško složiti se s Wildeovom dosjetkom. Možda bi brojnim vjernicima bilo teško riječima priznati da ona i za njih vrijedi, ali i oni praktičnim životom pokazuju da u izboru između Boga i novca radije biraju novac. Za Boga ionako ima vremena. On je negdje gore, daleko. A mi smo tu, na zemlji gdje moramo rješavati svoje zemaljske probleme, a oni se najbolje i najbrže rješavaju novcem. Tako se lako dogodi, pa i dobrim i uvjerenim vjernicima, da novac i u njihovu životu poprimi značenje i mjesto koje ne zaslužuje. Novac polako postane bog, nekad mali a nekad i veliki. Ne smijemo zaboraviti da je naš bog ono što najviše volimo i cijenimo, ono čemu služimo, ono čemu posvećujemo svoj život.

No, upravo se tu kriju istinske zamke i problemi u životu tolikih osoba. Posvećeni novcu, trci za bogaćenjem ili za preživljavanjem, svejedno, njihova središnja životna preokupacija, njihov san, postaje novac. U potrazi za novcem, za zaradom, i ne primjećuju kako im iz života polako, ali neumitno klize i odlaze vrijednosti koje su iznad novca i koje novac ne može kupiti. Ne primjećuju, primjerice, kako slabi obiteljska povezanost; kako članovi obitelji sve manje imaju vremena jedno za drugo; kako roditelji postaju nestrpljivi prema djeci, a djeca prema roditeljima; kako troše zdravlje da zarade novac, a potom troše novac kako bi povratili zdravlje; kako su izgubili dobre prijatelje jer nisu imali vremena za njih; kako je, jednom riječju, novac postao njihov bog kojemu žrtvuju vlastito vrijeme i vlastite živote.

Ovo Gospodinovo upozorenje na opasnost novca ne odnosi se samo na bogate, nego i na one koji to žele postati, na one koji zavide bogatima jer i sami nisu bogati. Ta tako bi rado s njima zamijenili živote i životne uloge. Danas, u vrijeme sveopće krize, osobito financijske, koja nas potresa i kad toliko ljudi jedva spajaju kraj s krajem, kad tolikima prijeti siromaštvo, može se činiti licemjerno govoriti o nekakvoj potrazi za bogatstvom, za novcem. Doista, u vrijeme praznih džepova i lisnica, nije li suvišno i promašeno govoriti o opasnosti novca i bogatstva?

Osobno, držim da nije. I Gospodinovi slušatelji su bili uglavnom sirotinja, i to ona obespravljena, a ipak im je govorio o opasnosti novca i bogatstva. Naime, svatko ma koliko siromašan ili bogat bio nalazi se u trajnoj napasti da nešto drugo što nije Bog postane njegovim bogom. Evanđeoski ideal nije siromaštvo kao takvo, nego nenavezanost na ništa izvan Boga. Gospodin Isus blaženima proglašava siromahe duhom, a ne njihovo siromaštvo. Siromaštvo, oskudica, prijetnja smrti od gladi ili žeđi nisu nešto što Bog želi za svoju djecu. Isus nas hrabri da imamo više vjere, više povjerenja i pouzdanja u Božju milosrdnu ljubav. U oskudici i krizi na ispitu je naša vjera u Božju providnost. Isus nas uvjerava kako zna naš Otac nebeski što nam je potrebno, te nas potiče da tražimo najprije Kraljevstvo i njegovu pravednost a sve ostalo će nam se nadodati (Mt 6, 32-33). Evo rješenja koje Gospodin nudi. Tražiti kraljevstvo Božje i njegovu pravednost nije drugo doli u središte vlastita života dovesti Boga; nije drugo doli početi živjeti život od vertikale, od osobne životne osi koja spaja moju zemlju s Božjim nebom; podložiti se Bogu i njegovim zahtjevima znači istodobno prepoznati i drugoga kao od Boga ljubljena, kao brata i sestru. Tražiti pravednost Božjeg kraljevstva znači biti spreman na diobu dobara koja su mi na raspolaganju, koja mi u konačnici dolaze od Boga, koja su mi darovana. To je put obnove ljudske zajednice koja ima jednog te istog Oca nebeskog i u kojoj smo svi braća i sestre. Vjera u Boga nije drugo doli pouzdanje i povjerenje kako Bog zna što je najbolje za mene i da mi je spreman to i udijeliti. Doista i jest spreman i voljan udijeliti nam sve što nam je potrebno za život, tjelesni i duhovni, ali mi smo pred njim zatvorili svoje oči i uši pa ga ne prepoznajemo i ne čujemo; zatvorili smo svoja srca i ruke pa ne možemo primiti darove koje nam stavlja na raspolaganje. Isus nas upozorava da ne budemo zabrinuti za sutra. Sutra će se brinuti samo za se. Dosta je svakom danu zla njegova (Mt 6, 34). Kolika ljepota pred našim očima ostane nezamijećena jer mi gledamo na sutra; gledamo unaprijed. Iz zabrinutosti za sutra ne uspijevamo i ne znamo živjeti vlastiti danas. Tako nam se događa da u biti istinski i ne živimo nego životarimo. Život, sa svojim darovima, prolazi pored nas, a mi te darove koji su nam ponuđeni očekujemo od sutra. I kad svane novi dan mi opet očekujemo novi sutra i tako svaki dan iznova.

Daruj nam Gospodine oči i uši za prepoznati tvoje pohođenje našim životima te nam daruj otvoreno srce i ruke za primiti tvoje darove koje nam danas želiš darovati. Udijeli nam milost da darove radosti, mira i ljubavi koje polažeš u naša srca, dijelimo sa svima koje stavljaš na naše životne putove.

Don Mladen Parlov

Komentari