„ Svim narodima svijeta samo poštenje i mir. Ali za istinski mir treba i uvjet, pravedan uvjet. Za narode u BiH moj apel je: Uistinu, neka se otkrije sva istina, jer i negdje zakopane kosti vape da budu dostojno pokopane. Oni koji znaju istinu, vječno će tražiti svoj mir ako je ne kažu. Apeliram na srca svih naroda ove države da otkriju istinu. Toliko zla je posijano, a jedino nas istina može povezati i stvoriti uvjete za pravedan mir i budućnost naše djece. To je moja poruka Bosni i Hecegovini“.

UVOD

S vremena na vrijeme ovu staru hrvatsku župu u centru Chicaga posjete ljudi koji ostave snažne pečate na vjeri, životu i svagdašnjici naših ljudi. Tako upravo bijaše kada Župu posjeti vlč. Zlatko Sudac, svećenik, karizmatik, stigmatist i iscijelitelj koji je iz Domovine došao održati trodevni seminar

Duhovna karizma ovog zanimljivog, mladog svećenika nastavila se tako širiti i među hrvatskim i američkim vjernicima na ovim prostorima. Vlč. Sudac je predvodio trodnevni seminar koji je podijeljen po dijelovima zahvaćajući sudionike sve dublje i dublje u samu bit njihove osobnosti, vjere i opredjeljenja. Razmatranja koja je on predvodio temelje se na razumijevanju ljubavi i zapreka za ljubav; navezanosti, želje, pohlepe i razne uvjetovanosti, te kako se čovjek može toga osloboditi te postići uvid u sebe, postići ljubav. Njegova razmatranja oslobađala su ljude, te dovodila do spoznaje da je za pronalaženje Istine potrebno Srce koje je lišeno svake uvjetovanosti, svake sebičnosti, srce koje nema što zaštiti i ne teži ni za čim, te je zbog toga neustrašivo i slobodno. Seminar je dakle bitno bio određen nakanom da se dublje zaviri u tajnu ljubavi. Vlč. Sudac je uz razmatranja imao i molitvu, klanjanje pred Presvetim, slavljenje Euharistije, predanje života i polaganje ruku. Posebice je bilo dirljivo slavlje svete Mise za bolesnike, te molitve za darove Duha. Sudac je na kraju seminara pozvao sudionike i ostale pohoditelje da otvoreno svjedoče o svom ozdravljenju, bilo osobno, bilo liječničkim potvrdama, jer time pružaju autentičnu podršku njegovu radu i bude nadu u onima koji su je izgubili. Tom je prilikom i objasnio kako mu prilikom zajedničke molitve spontano dolaze misli o bolestima pojedinih pacijenata koje, kako tvrdi, Bog trenutno liječi. Ova iscjeljenja on slikovito tumači kao da Bog silazi u čovjekovo srce i tako ga ozdravljuje.

   >>> Vlč. Sudac – bilokacija – svjedočanstvo

U pogledu fenomena koji se vezuju uza nj, treba spomenuti da je u povijesti kršćanstva i Katoličke Crkve zabilježen velik broj nadnaravnih pojava poput levitacije ili lebdenja u prostoru, telekineze ili nefizičkog pomicanja predmeta, telepatije ili misaonog komuniciranja, zatim iscjeljivanja slijepih, gluhonijemih, gubavih, molitvom i polaganjem ruku. Glede crkvenog učenja, poznato je da Crkva pozorno prati takve pojave i svoj sud donosi nakon dugog i strpljivog razmatranja. U slučaju svećenika Sudca već su obavljene temeljite pretrage u rimskoj klinici Gemelli, koje su pokazale da je riječ o psihofizički zdravoj i stabilnoj osobi, a da je stigma u obliku križa na njegovu čelu rezultat zaista natprirodne pojave, neobjašnjive prirodnim zakonima dostupnim suvremenoj znanosti. U svakom slučaju, njegov boravak u Župi sv. Jeronima bio je uistinu iscijeliteljski, obnoviteljski i dar Duha. Prenapučena Crkva, gužve na Princeton Aveniji, ostanak u Crkvi do poslije ponoći te iskrena zainteresiranost ljudi za dublje upoznavanje Boga Isusa Krista, dokazuje kako je ovaj izvanredni događaj i taj izvanredni čovjek bio uistinu dar.

Nakon dvije godine, vlč. Zlatko Sudac je održao još jedan seminar u ovoj Župi, u veljači 2001, te slavio nedjeljnu sv. Misu. Seminar je bio jako dobro posjećen. Njegov govor o Kristu, Ljubavi, obitelji, sakramentima, svećeništvu, bolesti, Zlu, itd. ostavio je na slušateljima trajni usklik radosti. Govor o sakramentima, posebice o braku i svećeništvu bio je iznad svega jako nadahnut te mnogima natjerao suze na oči, osvježio sjećanja, te povratio snagu. Osim ove hrvatske župe, on je održao seminar u organizaciji “Medjugorje Magazina” u južnom predjelu Chicaga, u dvorani koja je primila više od dvije tisuće ljudi. Potražnja je bila jako velika a zbog ograničenosti prostora tisuće ljudi su morale ostati uskraćene ovog predivnog događaja. Organizacija je bila vrlo uspješna, od prijenosa na velikom televizijskom ekranu do pozornosti slušatelja koja je graničila s mističnim iskustvom. Vlč. Zlatko je govorio jednostavnim, a velikim riječima. Njegove teme govora doticale su sve uzraste, sve nazočne, sve znatiželjne koji postadoše vjernici i sve one kojima je život dobio novi smisao. Posebice je bio zamjetan veliki broj mladih koji su došli na seminare, a koji nakon seminara traže susrete, molitvu, klanjanje, produžetak iskustva koji ih je dotakao. Nazočna bijaše Amerika u malom. Tako ljudi stigoše iz Californije, Floride, New Yorka, New Jerseya, Kansasa, Ohioa, Wisconsina, Michigana, te čak iz Kanade, Filipina i Australije. Ljudi svih rasa, nacija i jezika našli su se okupljeni snagom Kristove poruke koja vrijedi za sve i dotiče sve. Lijepi broj svećenika također je sudjelovao na seminarima. Sve ove seminare na engleski jezik divno je prevodila gospođica Ana Vučić.

Fra Jozo Grbeš: Štovani slušatelji, radostan sam da jutros ove subote u našem studiju, našeg hrvatskog katoličkog radija Glasa hrvatske Župe svetog Jeronima iz Chicaga, mogu pozdraviti velečasnog Sudca iz domovine. Velečasni Zlatko, dobro došli.

Vlč. Zlatko Sudac: Još bolje vas našao. Hvaljen Isus i Marija i srdačan pozdrav svima.

Fra Grbeš: Hvala lijepa. Evo, odmah na početku našeg razgovora, kaži nam nešto o sebi. Ja znam da ljudi znaju puno, znaju dosta, možda znaju jako malo… Čuli su, vidjeli su te ovdje kod nas. Evo, kaži nam nešto o sebi.

Zlatko Sudac: Pa, moje je ime Zlatko Sudac. Star sam točno 30 godina, rođen sam 24. 1. 1971. godine. Svećenik sam krčke biskupije, rođen sam u Rijeci, a moji roditelji žive, i jedno vrijeme sam živio i ja, u Vrbniku. Doživljavam to malo mjesto kao svoju rodnu župu. Moja biskupija je relativno mala, sastoji se od 4 otoka. Školovanje sam završio u Krku, zatim nastavio rad u Vrbniku kao strojarski tehničar, a onda sam uz rad upisao teologiju u Rijeci, filozofiju i psihologiju, krenuo za svećenika. To je bio jedan prijelomni trenutak u mome životu i studij teologije, dogmatike i prava završio sam u Zagrebu, gdje sam i diplomirao. Svećenik sam evo već skoro punu treću godinu.

Poziv Isusa Krista u moj život bio je jedan od najjačih zahvata. Nije to došlo preko noći. Uz dugo razmišljanja i molitve jednostavno sam prekinuo sa starim životom i krenuo da se odazovem tom porivu u svom srcu. Moja silna potreba za traženjem istine, za ljubavlju, za slobodom, sve sam to našao objedinjeno u jednoj osobi, u osobi Isusa Krista. Ne bih svoj život mijenjao ni za jedan drugi. I što se više čovjek stapa s Bogom, to više postaje sličniji Bogu i tu vidim svu snagu i svu puninu svećeništva i ljudskog života općenito. Sada radim i živim na Malom Lošinju, to je jedan otok, u malom mjestu Ćunskom, gdje imamo kuću za duhovne obnove naše krčke biskupije. Intenzivno radim s ljudima, sa grupama, sa mladima, sa mladima koji su u drozi, sa bračnim parovima, sa molitvenim zajednicama, raznim skupinama ljudi iz raznih župa naše biskupije. Održavam seminare uz dopuštenje svoga oca biskupa. Učio sam jezike, tako da sam i bio ovdje u Chicagu na učenju engleskog jezika. Tako sam isto učio i talijanski jezik u Italiji i boravio sam tamo 3 puta, u 3 navrata po jedno mjesec i pol, dva.

Stigmata

Fenomeni koji su se dogodili u mom životu su jednostavno moje svećeništvo i moj put usmjerili ka nečemu što će samo dragi Bog pokazati jednog dana. To je napravilo skroz jedan drugačiji pogled na moj život i na moje svećeništvo. Križ je došao neposredno nakon beatifikacije Padra Pija.

Fra Grbeš: To je bilo kada?

Zlatko Sudac: To je bilo u 5. mjesecu 1999., kada sam ja još bio kapelan u Novalji. A stigme sam dobio prošle godine na blagdan sv. Franje u Lugano di Cuomo, u Lombardiji, u Italiji.

Fra Grbeš: Pa mnogi ljudi će vjerojatno misliti da je to Fatheru Sudcu došlo odjednom, da se to dogodilo ovako ili onako. To je posljedica jednog života, jednog zajedništva s Bogom. Kako bi to opisao?

Zlatko Sudac: Isus Krist je dao najljepšu usporedbu koju je mogao dati, a to je da je on trs, a da smo mi loze. A loza i trs su jedna te ista biljka. A što je više mladica, tj. loza na trsu spojena sa trsom, to će bolje kroz nju teći sokovi, životni sokovi toga trsa. Grožđe ne raste na trsu, nego na mladicama. Dakle, plodovi koji rastu na našim životima su božji plodovi. I što je čovjek više u Bogu, to će njegov život i sve što život rađa biti božji plod i božji rod. Tu vidim jedan veliki misterij, da je čovjek uistinu pobožanstvenjen osobom Isusa Krista. Čovjek više nije isti pojavkom Isusa Krista i njegovim dolaskom na ovaj svijet. Njegovo uskrsnuće je zauvijek, za svu vječnost upečatilo sudbinu ljudske egzistencije. Biti u Bogu znači živjeti, maknuti se od Boga znači umrijeti.

Fra Grbeš: Kaži mi, naša hrvatska javnost vjerojatno i ne zna o ovim stigmama, kao što kažeš, koje su se dogodile 4. listopada prošle godine. Da li si ti u sebi osjećao da bi se to moglo dogoditi nakon svega što se događalo s križem, nakon pojave križa?

Zlatko Sudac: Ne, niti sam mogao predvidjeti nešto takvo kao što je križ, niti sam razmišljao o tome da bi možda moglo ići dalje, da dragi Bog neće stati samo na tome. I ne znam da li je stao i ne znam kamo sve ovo vodi još dalje. Ja se jednostavno prepuštam. Prepuštam se i vodstvu crkvenih poglavara, pogotovo svog biskupa, jer sam duboko uvjeren da ako dragi Bog želi nešto od mene, neće nikada to učiniti mimo crkvenih vlasti, dakle mimo moga biskupa, koga jako cijenim i znam da su poslušnost i kreposti koje čovjek izgrađuje život, to je ono na što Crkva gleda i ono što Bog smatra važnim. Svi ostali fenomeni i darovi su kao nus-produkt jednog poslušnog, predanog, radosnog, življenja u ljubavi s Bogom i s ljudima. To je ono što je važno za život.

Fra Jozo: Kaži mi u tom kontekstu očito da tu postoji snaga znakova ili snaga datuma, da ne kažem. Križ si dobio neposredno nakon beatifikacije Padra Pija, a stigme na blagdan sv. Franje. Dakle, riječ je o dvojici ljudi koji su bili izuzetno povezani s Kristom. Kako bi to protumačio?

Zlatko Sudac: Onako kao što sam i rekao malo prije, ja se molim i tim svecima i molim se mnogim drugim svecima. Ne znam, to je za mene misterij, ja u to ne ulazim, niti se osjećam dostojnim uspoređivati se sa takvim velikanima duha. Ja sam čovjek koji još treba puno učiti o životu i imam osjećaj da živim još tri ovakva života, ne bih naučio sve ono što se o životu može naučiti. Jednostavno želim biti otvoren. I što znači biti svet? A što je svetost? Ti su ljudi bili ljudi od krvi i mesa. Oni su živjeli u našoj sredini. Ti su ljudi bili rođeni od jedne majke i jednog oca. Bili su tu na zemlji. Nije im bila strana ni ljudska slabost, ni grešnost, ni bol, ni tuga, ni radost, ni sreća. Prolazili su apsolutno sve što i svaki drugi čovjek. Možda mi kršćani previše doživljavamo svetost kao neki nedostižan cilj, a Isus sam kaže: “Vi ste sveti. Vi ste kraljevstvo, svećenstvo, sveti puk, narod izabran”. Imamo jednog oca, jedna smo obitelj, imamo jednu majku. Treba se izdići, uistinu izdići iznad stvarnosti ovoga života i pogledati kroz nju u dubinu postojanja ljudske egzistencije, u misterij rađanja i umiranja. Život je kao rijeka koja se mijenja i na tom putu mijenjanja pozvani smo da se preobrazujemo u Krista i da budemo sveti. Svetost je najljepši, najradosniji poziv svakom čovjeku, a pogotovo kršćaninu.

Fra Grbeš: Da zaključimo taj dio o fenomenima. Mnogim ljudima si ti ostao zapamćen po novinama, televiziji, po tome što nosiš bijelo stalno, većinom si u bijelome. Zašto?

Zlatko Sudac: Pa ovako, moji službeni nastupi, ako nije to alba koja je inače liturgijski bijela boja, ja nosim crno. Po onome što mi je moj biskup rekao zadnje, jest da trebam nositi kolar, svećeničku oznaku na sebi i crninu. Ja se toga strogo pridržavam kada su to službeni nastupi. Seminari koje sam vodio u našoj župi, vodio sam ih u albi. Dakle, zato jer je to jedan crkveni prostor i tako je bilo puno praktičnije i odmah nakon toga imali smo liturgiju i Presveto je izloženo, a svećenik kad izlaže Presveto poželjno je i red je da bude obučen u liturgijsko ruho. To je liturgijsko ruho bijele boje. Ono što ja oblačim u svom privatnom životu to je moja privatna stvar. Ja uživam u svijetloj boji, u bijeloj boji, u čistoći. Ta boja mi je jednostavno prirasla srcu. I kao dijete oblačili su me u bijelu boju. Može to netko gledati kao čudno, ali meni je to lijepo. Odgovara mi bijela boja.

O Kristu i ljubavi

Fra Grbeš: Sjajno. Idemo korak dalje. Kaži nam nešto o Kristu. Kako doživljavaš Krista, Tvoj odnos s njim? Kako bi govorio o Kristu?

Zlatko Sudac: Pa Krist je nešto najljepše što se može dogoditi svakom čovjeku. Kažem može dogoditi, ako se Krist dogodio, pa ću reći Krist je nešto najljepše što se dogodilo čovječanstvu i čovjeku. Nisu svi ljudi prihvatili Krista, ali prihvatili oni Krista ili ne, Krist je snažno utjecao na osobu čovjeka. Ne znam što bih govorio o njemu. Toliko nadilazi njegova osoba i pojava, ono što je učinio za nas kroz povijest…. On je stvarna osoba. Događaji vezani uz Isusa su stvarni, on je uistinu povijesna osoba. Pa on je jedini koji je probio misterij života i smrti i vratio se. On je jedini koji nam je rekao kako treba živjeti. Rekao je apsolutno sve. Ne treba o Kristu umovati, nego ga uzeti srcem, živjeti ga. Njegove riječi su jasne, njegova poruka je kristalno jasna. Tu ne treba filozofirati, tu ne treba umovati, treba jednostavno živjeti. O Kristu se ne može govoriti, Krista se živi. Kao što se ni o životu ne može govoriti, život se živi. Ljubav se ljubi. Tako je i Bog, Bog je duboko u nama i mi smo dio njega, možemo ga samo disati, živjeti, micati se u njemu. Kao što kaže sveti Pavao: “U Kristu uistinu mičemo se, živimo i jesmo.”, i tako je.

Fra Grbeš: Velika tema svih tvojih seminara je govor o ljubavi i o toj ljubavi ti govoriš svim svojim bićem, bilo da govoriš o ljudima, bilo o tvom odnosu prema Bogu, ili bilo kojem drugom kontekstu.

Zlatko Sudac: Govorim o ljubavi zato jer sam se uvjerio da ljudi zapravo ne znaju što je stvarna ljubav. Usuđujem se tako govoriti. Netko mi može reći: “Pa ti imaš tek 30 godina, što misliš da si ti upoznao što je stvarna ljubav?”. I s pravom ću prihvatiti svaku takvu kritiku. Ne, nisam ni ja upoznao što je stvarna ljubav, niti ćemo za života do kraja ikada upoznati, jer je ljubav Bog i njega se upoznaje čitav život. U Boga se jednostavno ponire i raste u nedogled. To je to stanje vječnosti, trenutka bez kraja. Ljubav je najosnovnija pokretačka snaga i stvarna energija u našim srcima i to nije nešto apstraktno. Ja sam rekao pojam “energija”, ali to je osoba Isusa Krista, to nije ideja, to je stvarna osoba, božanska osoba. Istinski ljubiti možemo ljubiti samo kroz njega. On je predfilter kroz koji mi ljubimo. Ljubiti bez Boga znači biti rob, biti rob požude, strasti i onda to nazivati ljubavlju. Čovjek koji ljubi kroz Boga taj je apsolutno otvoren za žrtvu, za umiranje, za predanje, za nestajanje da bi ljubav rasla.

Fra Grbeš: I potpuno slobodan…

Zlatko Sudac: Apsolutno! Sloboda se rađa isključivo u ljubavi.

Fra Grbeš: U tom kontekstu govora o ljubavi i govora o Kristu svakako trebamo spomenuti onaj govor o svećeništvu. Što to tebi znači?

Zlatko Sudac: Svećenik bi trebao biti čovjek ljubavi, tj. čovjek koji istinski nosi Krista drugim ljudima. Isus treba naše ruke i naše tijelo i naš glas i naše noge, on nas jednostavno treba. Jasno je dao poruke svećenicima što im je činiti. Nije rekao “Idite i gradite bazilike i crkve”. Nije rekao “Idite i održavajte karitativne ustanove i bolnice”. Apostoli su rekli “Nađimo nekoliko muževa na dobrom glasu, pa neka se oni bave tim stvarima. Jer to su potrebne i dobre stvari, a mi se posvetimo onome to je prvotna zadaća svećenika apostola, navještaj riječi božje, radosne riječi spasenja, Kristova života i uskrsnuća”. Krstiti u ime Isusa Krista, dijeliti sakramente, liječiti bolesne, oslobađati ih od zla. Ništa više od toga nije Isus spomenuo da bi trebali raditi do li to. I ako ima koji važniji posao, pogotovo za svećenika, onda su to sakramenti. Ne smije zapustiti sakramente ni jedan svećenik na uštrb nekakvih socijalnih i ekonomskih programa i struktura u svojoj župi. To je posao laika i drugih ljudi. On neka se posveti navještaju riječi i služenju Bogu. Biti svećenik i tako doživljavati svećeništvo je jako teško i zahtjevno, a pogotovo u naše moderno sekularizirano, materijalizirano vrijeme. Ali ujedno ovo vrijeme, ako za ičim vapi, onda to vapi za ljudima svećenicima koji će biti probuđeni Duhom svetim i raditi za Boga svim srcem svojim. Tako shvaćeno svećeništvo je ono što mene drži u svećeništvu, i jedino to. Ne da budem umjetnik, ni glazbenik. Umoran sam kada gledam na etikete koje se priljepljulju na svećenike, svećenik s naljepnicom – svećenik-glazbenik, svećenik-znanstvenik, svećenik-filozof, svećenik-liječnik, svećenik-umjetnik. Da sam htio biti umjetnik, iako volim slikarstvo, ne bih bio svećenik, bio bih umjetnik. Moje slikanje je moj odmor, moj hobi. To nije moje životno opredjeljenje. Ja želim biti s Bogom, ja želim biti svećenik.

Fra Grbeš: Nažalost, često puta ljudi u životu zamijene te glavne i sporedne stvari. Pomiješaju što bi trebali učiniti, a što živjeti. Puno ljudi koji slušaju ovaj naš program naravno su bračni parovi, muževi i žene. Mnogi od njih žive lijepo, žive dobro, žive u ljubavi, a mnogi od njih žive, da ne kažem u paklu. Kako bi im rekao nešto o braku?

Zlatko Sudac: Brak je kompleksna stvarnost i govoriti o braku je za jednog svećenika zahtjevno zato jer on ne živi u braku. Ja mogu govoriti samo ono što živim i ja mogu govoriti samo iz svog iskustva. Ja nemam ženu i djecu i ni jedno moje dijete nije bolesno, niti se borim za egzistenciju da nahranim svoju djecu, da ih školujem, niti znam kako je to biti u braku. Mogu govoriti samo iz iskustva svoje obitelji, iz iskustva stotine bračnih drugova koji su mi došli na savjet ili su se ispovijedali kod mene ili su otvorili svoju dušu. Brak je veličanstven ako su ljudi veličanstveni u srcu. Brak je prekrasna, ne bih rekao “institucija” kako neki nazivaju, nego prekrasna zajednica ljubavi onih ljudi koji se istinski vole, ali onih ljudi koji su shvatili što je stvarna ljubav, da je to potpuna žrtva za drugoga, potpuno predanje drugome. Danas mnogi brak doživljavaju kao “Idem riješiti svoj status ili svoje životne probleme”. Ulaze u brak radi sebe, a ne radi osobe koju vole, iako misle da ju vole. Jer da ju tako stvarno vole, zbog čega se rastaju, neki čak za par mjeseci, par godina? Zbog čega? Dakle, rastaju se jer nisu naučili najosnovniju životnu pouku, da ljubav nije samo lijepo i da je veličina lijepoga u predanju sebe drugome. Kada meni kao mužu, da imam ženu, treba biti stalo samo do nje, do njezina dobra, do njezine sreće i jednako tako njoj samo do muževe sreće i do muževog dobra. Takva jedna zajednica živi trajno. No, ne u nebu, jer tko je dostojan neba i kraljevstva božjega niti se ženi, niti se udava, nego je kao anđeo sličan, kaže sveto Pismo. Tamo smo svi jedno u Bogu koji je jedan. Zato, ne može se brak živjeti bez Boga. Ne može se ljubiti bez Boga. Ne može se odgajati djecu bez Boga.

Moja poruka svim bračnim drugovima bila bi da više vremena posvete sebi i svojoj djeci, da budu iskreni jedno prema drugome, da ne skrivaju apsolutno ništa, da budu kao otvorena knjiga na stolu. Neka se žrtvuju za svoga bračnog druga, neka ga usrećuju malim stvarima kroz život, neka njeguju svoju ljubav koja treba trajati cijeli život. Neka jednostavno budu normalni radosni ljudi. Uza sve životne probleme i brige, brak je jednak pred Božjim očima ima kao i bilo koji drugi poziv, npr. kao svećeništvo. Brak je svet i veličanstven.

O odgoju djece

Fra Grbeš: Dragi Zlatko, jedan od velikih problema današnjeg društva u domovini i kod nas ovdje u Americi je odgoj djece. Mnogi od njih su otišli u droge, mnogi od njih su otišli u krivo razumijevanje seksa. Mnogi od njih su otišli u sve one nastranosti ljudskog bića. Kako danas odgajati djecu, kako danas imati zdravu obitelj? Kako danas biti sretan u tome?

Zlatko Sudac: Postoje više krivih shvaćanja kod odgoja djece. Interesantno je, kada sam razgovarao s roditeljima čija su djeca u drogi, kako je teško bilo prihvatiti tu činjenicu samim roditeljima. Oni jednostavno žele opravdavati svoje dijete, drugim riječima oni su uvelike krivi što je njihovo dijete i dalje u drogi. Tek kada dođe kraj, tek kada je stvarno očigledno da se to dijete razbolilo od droge ili da je na rubu ludila, onda će roditelji prihvatiti ili zatražiti pomoć, ali tada uglavnom bude kasno. Što hoću reći? Zašto to spominjem? To je u jednom velikom postotku slučajeva upravo tako. To je jedna kriva ljubav u odgoju, jedno krivo shvaćanje odgajanja djece. Ne mogu dijete odgojiti tako što mu apsolutno sve pružam i onda ga još štitim u njegovim pogreškama. Prava ljubav odgaja, a odgoj je bolan i odgoj nije uvijek jednostavan, pogotovo ne u vremenu u kome živimo. Roditelji bi jednostavno trebali shvatiti da im njihovo dijete neće odgajati ni država, ni Crkva, ni jedna druga struktura, nego obitelj. Ako se djeca odgajaju u obitelji koja je prožeta ljubavlju, razumijevanjem, slobodom, ali i odgovornošću, ta djeca se zdravo odgajaju. Odgoj je jako bitan faktor danas u društvu, jako bitan.

Ljudi koji dolaze na vlast, ljudi koji dolaze u bilo koje strukture društva dolaze iz obitelji. Obitelj rađa čovjeka novog vremena i nije svejedno kakav će čovjek izaći iz obitelji. A obitelj je danas najugroženija struktura u društvu, najugroženija. Napadaju je i izjedaju sa svih strana. Odgajati djecu je jako, jako teško, jako, jako teško. Zato jer je to jedan zakon većine, kamo svi tamo i moje dijete. I djeca će reći roditeljima “Svi imaju, to moram imati i ja”. Ili: “Svi idu tamo, moram ići i ja”. I ako ja ne idem u noćne klubove i diskače, a zna se da se tamo ‘dila’ droga, bar govorim o primjeru Hrvatske. Roditelj će imati osjećaj da svome djetetu uskraćuje nekakvu sreću ili nešto što je po njegovoj slobodi ili nešto što bi on stvarno trebao i onda će reći i opravdati to na sto i jedan način, kako ga treba pustiti, kako se dijete treba odgajati za ovaj svijet… I čine to roditelji bez da istinski ragovaraju sa svojom djecom, da im istinski govore o problemima i onome što se stvarno tamo može dogoditi. Ja sam na simpozijima za drogu govorio roditeljima otvoreno: “Zašto se vi kao roditelji ne organizirate, pa ne odete svaki put, svaki vikend neka ode jedan bračni par ili otac ili majka u taj disko?” Odi tamo. Budite roditelji prisutni tamo gdje su vam djeca, pa vidite malo. Ne možeš znati dok ne vidiš, odi na lice mjesta. I kada bi tako bilo, ne bi bilo toliko droge po diskačima. Imam osjećaj da netko sustavno želi uništavati hrvatsku mladež. Zašto? Droga je bijeg od života i nije samo droga pitanje. Pitanje je morala, pitanje predbračnih odnosa, alkohola… Jedan mladić ili djevojka od 16, 17, 18 godina, koja dolazi kući u 3, 4, 5 sati ujutro, ona nije sposobna za normalan život. Ona nije sposobna za obaveze drugoga dana. I jedan mladić od 16, 17, 18 godina ima svoje dužnosti. On ima školu, on ima svoje obaveze. Tako odgajati djecu je vrlo nerazborito.

Ako želimo odgajati mlade za budućnost, govorim o mladima u našoj Domovini, ako ih želimo odgajati za jedan požrtvovni rad, da svojim rukama zarađuju svoj kruh, da budu slobodni ali odgovorni za to što čine, onda ti je ovakav odgoj jako opasan. Jer budućnost Hrvatske, budućnost čovječanstva i svijeta stoji na djeci, na mladosti, a mladi su produkt društva. I zato ako su nam mladi u drogi, onda ti je nešto u društvu bolesno. Jer taj mladi čovjek kupuje drogu od odrasla čovjeka. Odrasli imaju ogroman negativan utjecaj na mladog čovjeka, a mlado srce je otvoreno za život i ono traži. I ono što mu se ponudi, to će uzeti i probati. Zato roditelji budite oprezni prema svojoj djeci, jako oprezni. Nemojte ih ljubiti posesivno. Vi ste lukovi, oni su strijele, a strijelac je dragi Bog. I napnut će vaš luk i opaliti strijelu u daljinu, u budućnost. Neka vaša djeca slobodno polete. Ljubite ih slobodno, ali od njih tražite odgovornost. Zahtijevajte od njih odgovornost, jer je život kompleksna stvarnost i pokažite im svojim primjerom kako se živi. Vraćam se, vraćam se na onu glavnu temu, a to je Bog. Nećete ih moći odgojiti bez vjere i bez Boga.

Fra Grbeš: Da, nažalost danas se često događa da roditelji i odu na Misu, dakle brinu se za svoju duhovnost, a djeca ostaju doma. Ili pak djeci to ostavljaju na nekakvu slobodnu volju. Dakle, njihov primjer je tu upitan.

Zlatko Sudac: Sad si povukao jedno vrlo interesantno pitanje. Ne može se neka žena brinuti za svoju duhovnost, a doma zapostavljati muža i djecu, jer to onda nije duhovnost. To je blasfemija duha, ako mogu tako reći. Ne može roditelj tražiti neki svoj komoditet na uštrb svoga djeteta. Ako si pozvan da budeš otac ili si pozvana da budeš majka, onda ti se tvoja duhovnost ispoljava i živi isključivo kroz tvoju obitelj, kroz tvog muža, kroz tvoju djecu. Dakle, ne zapostavljaj svoju obitelj na uštrb Boga tobože i na uštrb molitve i duhovnosti. Jer to je surogat života i molitve i duha, a ne stvarno ono što Bog od tebe traži.

Fra Grbeš: Točno, ali često puta ljudi imaju ispriku, recimo ako idu jednom tjedno nedjeljom na Misu i onda ih pitate gdje su im djeca. On kaže: “Ma nije se mogao ustati, nije ovo, nije ono”, pa “Ja ne mogu više s njim kontrolirati”, itd.

Zlatko Sudac: Ako jedan roditelj kaže za svoje dijete koje još nije punoljetno, da ne može s njime kontrolirati, onda neka se zapita zaista je li je to alarmantno stanje. Ako jedan roditelj ne može kontrolirati svoje dijete, ne znam što se to stvarno može dogoditi, a da ja ne mogu svoje dijete kontrolirati. On živi pod tvojim krovom i pod tvojim kruhom i dok je pod tvojim krovom slušat će pravila koja ćeš mu ti dati. Ako si odgovoran roditelj i ako ti je srce ispunjeno Bogom koji ljubi, pa ćeš znati u ljubavi i strogo, ali u ljubavi odgojiti svoje dijete za ovaj život. Nemojte ga previše maziti, jer će ga život udariti čim izađe na ulicu. Odgajajte ga otvorenih i budnih očiju, u mudrosti, jer je svijet pokvaren i nisu svi ljudi dobri. Ima vrlo zlih ljudi koji će iskoristiti vašu djecu. Zato ih odgajajte za ovaj život i za ovaj svijet koji nije iluzija, nije bajka, nego je borba za opstanak, u mnogo slučajeva borba za opstanak.

Liječenje bolesnih

Fra Grbeš: Dio tvoga svećeništva, Zlatko, dio tvoje misije je i dar liječenja kojeg Bog po tebi čini. Danas, u naše vrijeme to je izuzetno zanimljiva tema, vjerujem bila je uvijek. Dar liječenja! Što bi nam o toj temi rekao? Ima oko nas puno ljudi bolesnih. Ne samo fizički, duhom bolesnih, mentalno, ljudi koji traže zdravlje, ljudi koji vapiju Bogu za to, koji su nesretni zbog toga.

Zlatko Sudac: Kad govorim o bolesti, onda ti želim reći da je to jedan jako, jako širok pojam. Najgora bolest je bolest duha, potpuni otpad od Boga, nevjera, mržnja, zlo koje se nakalemi ili nalijepi na ljudsko srce i na njegov duh, na njegovo biće. Čovjek koji je strašno nervozan, napet, koji želi činiti nekome zlo, pa takav čovjek ne može ni tjelesno biti zdrav, a kamo li mentalno. Dakle, sva bolest dolazi iz srca. Svo dobro dolazi iz srca. Kad je srce i duh čovječji zdrav, onda ti je čovjek zdrav, pa makar on jednog dana i dobio karcinom, ali on je zdrav. Ljudi moraju tako gledati na stvarnost bolesti i na stvarnost zdravlja. Jer što je u biti bolest i što je u biti zdravlje? Vidio sam tisuće ljudi koji umiru od neizlječivih bolesti, a sjaje jednom srećom, jednim zadovoljstvom i predanjem života Bogu. Dok sam vidio potpuno zdrave ljude koji su nesretni, nezadovoljni, stalno nešto prigovaraju, bez motivacije, ne živi im se. Onda mi je draže biti bolestan i umirati, a imati srce otvoreno za Boga i osjećati onako kako se osjećaju ljudi takvog stanja, nego biti tobože u tijelu zdrav, a zapravo duhovno mrtav. To je jedan pogled na bolesti koji je stvarno gledanje bolesti. No, ono što ljudi gledaju kod bolesti je npr. bolest tijela ili uma i tu mogu reći da je bolest karcinoma danas, ja mislim u takvom postotku da je uvelike nadmašila bolest AIDS-a ili nekih drugih bolesti koje su previše razglašene. Karcinom je gotovo svugdje, svaki drugi je nositelj, a svaki treći obolijeva od njega. To je vrlo neobično u naše vrijeme. Valjda je to zbog zagađenja, zbog načina života, zbog ne znam čega, neka govore medicinari o tome. Uglavnom susrećem ljude koji su bolesni od takvih bolesti. Čak kažu “Ja imam takvu bolest, liječnici misle da je karcinom, a ne zna se što je”. I nema lijeka.

Mentalna bolest današnjeg doba je bolest depresije, depresije koja započinje s jednim osjećajem da te nitko ne voli i da nisi koristan, jednim gubitkom želje za životom. To je zaista umna psihološka bolest modernog vremena. Radim s bolesnicima, da. I volim raditi s ljudima koji su bolesni. Ono prvo što njima treba jest da ih netko zaista čuje, da posluša njihovu muku, da naiđu na nekoga tko će im biti u toj boli malo blizak. Inzistiram na ispovijedi, na sakramentima bolesničkog pomazanja. I ja volim reći, nikada ne liječim ja, nego liječi Isus Krist i to je istina. On liječi kroz mene, on je taj koji liječi. Liječi po sakramentima koje je dao Crkvi i liječi po karizmama, kao karizma ili dar liječenja koje je dao opet svojoj Crkvi. Darovi su različiti, ali darovatelj je jedan, a to je Isus Krist. Ono što bih poručio svim svećenicima, svim ljudima koji vjeruju i koji ljube, pročitajte sveto Pismo, pa ćete vidjeti da Isus kaže: “Polažite ruke jedni na druge i bit će vam dobro”. Što znači položiti ruku na jednog čovjeka? To znači ljubiti ga, fizički kontakt se ne događa bez ljubavi, a jedino ljubav može liječiti, jer je jedino ljubav Bog, a on liječi. Prigrli svoga bolesnika, izliječit ćeš ga. Moli nad njim u dubokoj vjeri i bit će ti. “I što god zatražite od moga oca dat će vam. Jer ja idem k ocu i molit ću za vas”, kaže Isus Krist, “da vam bude ono što ste molili”. Vjeruj, ljubi i čini ono što ti je Isus rekao. Tako treba gledati na bolest. A pogotovo svećenici dužni su tako gledati i tako živjeti.

O Sotoni i zlu

Fra Grbeš: Idemo jedan korak dalje. U današnjem svijetu ima puno zla, puno zla oko nas, puno zla u ljudima. Ljudi danas nažalost ne vjeruju u stvarnost zla, ne vjeruju u postojanje sotone. Ne vjeruju u moć sotone. Kaži nam nešto o tim stvarnostima zloga. Vjerujem da imaš puno iskustava u susretima s ljudima. Kaži nam nešto o zlu, o zlome.

Zlatko Sudac: Ja volim reći da postoje samo dvije stvari na ovome svijetu, samo dvije istine, a to je ljubav i strah. I gotovo ne postoji ni jedno dobro koje se ne može opisati pod pojmom ljubavi i niti jedno zlo koje se ne može opisati pojmom straha. To su dva polariteta, dvije krajnosti i dvije stvarnosti. Postoje dva gledanja na zlo, i jedno i drugo gledanje je krivo. Jedni prenaglašavaju zlo, pa ga gledaju u svemu. Gledaju sotonu apsolutno u svemu i oni ga se boje i o njemu govore. I plaše druge ljude, dakle siju strah. Drugim riječima, oni su menadžeri sotonini, iako tobože protiv njega. Ne volim slušati takve kršćane koji na život gledaju kroz staklo sotoninih očiju. Druga krajnost su oni koji niječu postojanje sotone, koji niječu postojanje sotone kao palog anđela. To je pak druga krajnost. Jer sotona ili želi da se o njemu govori, da ga se boji ili želi da svi misle kako njega nema, pa će on slobodno djelovati. I to nas dovodi do stanja u kome danas živimo, da je teško naći egzorcistu, da je teško naći svećenika koji će uistinu pomagati ljudima koji su zaposjednuti ili opsjednuti sa zlim.

Normalno gledanje je biblijsko gledanje, evanđeosko gledanje. Pogledajte koliko posto izvještaja o Isusovom životu govore upravo o tome gdje on istjeruje zlo iz nekog čovjeka, gdje on govori o zlu i sotoni. Reći da sotona ne postoji, to znači biti heretik i ne može mi ni jedan teolog, ni jedan doktor znanosti, pa može on biti ne znam koliko školovan, kad mi kaže da zlo ne postoji, on je za mene neznalica. Taj čovjek još nije u životu naučio ništa, jer je glavu zabio u knjige i nije mu došao čovjek koji ima takve probleme. I kada mu dođe, onda ih šalje psihijatrima. Ja neću reći da ne postoje psihičke bolesti, ali sam duboko uvjeren i iz iskustva govorim da su mnoge psihičke bolesti i mnoge tjelesne bolesti posljedica demonologije. Bolest duha ili bolest zla ili utjecaj zla na dušu i na čovjeka.

Zlo je stvarnost, ali ono što je važno i kako trebamo gledati na zlo, jest da je sotona nemoćan napakostiti bez Božjeg dopuštenja. Zapravo, ne može nam sotona niti napakostiti, ako je naše srce u Bogu. Ako mi živimo Boga, on se nas boji. Sotona se boji čovjeka koji je vjernik. Vrag bježi od čovjeka koji ljubi, koji je u miru. Jer crno i bijelo ne idu skupa, svijetlo i tama ne idu zajedno. Ako si ti Bogom ispunjen, ti svijetliš. Kako može tama u tvoju svijetlu dušu? Nikako! I ti si pozvan da nosiš svijetlo, kaže Isus Krist. I ti si pozvan da to činiš, da se moliš za ljude. Egzorcizam smiju činiti samo svećenici uz dopuštenje crkvenih vlasti. I to svećenici koji su moralni, koji uistinu žive ukorijenjeni u osobi Isusa Krista i koji su svijesni svojih zadaća i poslanja.

Fra Grbeš: Kakve su najčešće manifestacije zloga u životu ljudi?

Zlatko Sudac: Najčešća manifestacija zla je laž, gluma… U svim strukturama društva, gluma i laž je nešto što je postalo normalno i čak se to propagira kao jedan način na koji mi zajedno možemo živjeti i komunicirati. Pa zato i upadamo u takve probleme. Zato i je Hrvatska u takvim problemima. Svi svakome lažu, glume. Gledaš im u oči, u lice i vidiš da ti laže. A zna se tko je otac laži. Laž, zatim kojekakve nastranosti, proglašavanje normalnim ono što je nenormalno, političke manipulacije, ideološke manipulacije. Pogledajte koliko zla može jedna ideologija kao komunizam učiniti. To je sotonsko trovanje čovjeka. Tu ja vidim najveću opasnost. Nije problem s nekim čovjekom koji ima nekakva zaposjednuća, to je njegov osobni problem i on dođe i ako je svjestan da ima taj problem, Crkva ima načina kako pomoći tom čovjeku. Ali kada je zlo ukorijenjeno u strukturama, u ideologijama, u manipulacijama ljudi, u medijima npr., kroz štampu, e sad treba biti mudar, pa znati čitati među recima.

Fra Grbeš: Kaži mi, mene je uvijek u životu šokiralo kada bih naišao na kršćane koji vjeruju Kristu, koji čak dolaze na mise, primaju sakramente i onda idu, bave se magijom, idu tamo nekim babama koje vračaju, čitaju iz dlanova, vjeruju u horoskope, bave se tom svom negativnom, odnosno zlom stranom života. Što kažeš?

Zlatko Sudac: Takvim ljudima je život očito dosadan, pa onda trebaju malo zabave i razonode, koja može biti nekome vrlo kobna. A nekoga Bog poštedi, ali može puknuti na nekoga sasvim trećeg. Jako je opasno baviti se okultnim praksama, bilo kakvog tipa.

Fra Grbeš: Spiritizmom?

Zlatko Sudac: Apsolutno! Igrati se sa duhovnim stvarnostima, koje su i negativne, vrlo je opasno za čovjeka, pogotovo za onoga koji kaže da je kršćanin, da je vjernik. Što on kaže? Ima Isusa Krista koji ga može izliječiti, ima sakramente Crkve, a on odlazi i nekome plaća da ga on izliječi nekakvim varkama , čarkama, činima, gatanjima. On drugim riječima okreće leđa Isusu Kristu i kaže: “Ti si osoba, Ti si Bog, ja znam da ti postojiš, ali ja ti ne vjerujem da ti mene možeš izliječiti. Ti nemaš moć nada mnom”. Znači nada mnom ima moć netko drugi koji će me izliječiti. A tko može biti drugi do li Bog? I takav čovjek snosi posljedice u svom životu, on to čini svjesno.

Fra Grbeš: Samo još jedna kratka nota u kontekstu ovoga govora, dakle, ima dosta ljudi koji su zaposjednuti ili neki ljudi koji su opsjednuti, ali kako u tom kontekstu govoriti o djeci koja imaju s tim problema?

Zlatko Sudac: Kad govorim o zaposjednuću i opsjednuću, ja nisam toliko vrlo, vrlo stručan u tome, ja nisam završio doktorate,. niti postoji, interesantno ne postoji u Katoličkoj crkvi škola za egzorcistu. Ne postoji, to se uči iz prakse. Interesantna stvar, jedan iskusni egzorcista podučava drugoga. No, ono što se zna, opsjednuće bi bilo kada bi zlo bilo u nekom čovjeku. Takvi primjeri su vrlo, vrlo rijetki. To je kao da tražite djetelinu s četiri lista u snopu sijena. To je vrlo rijetko. Puno su češći slučajevi zaposjednuća, koje se manifestira kod nekih ljudi da jednostavno ne mogu kontrolirati neke svoje reakcije, neke svoje čine i djela. I oni to ne žele, ali neprestano u to upadaju. Neki zbog posljedica svog života, zbog navike u koju su ušli, a neki jednostavno zato jer je nešto drugo utjecalo negativno na njihov život. Npr., zaposjednuta osoba je ona koja jednostavno ne može a da ne bludniči i ne vara svoju ženu ili muža. Po meni je ta osoba, koja ljubi svoju ženu i tvrdi da je voli, a ne može a da je ne prevari, po meni nešto s njom nije u redu. Takvih primjera ima jako puno i ne samo na razini spolnosti, nego na razini mnogih stvari i djelatnosti u ljudskom životu, nekoga prevariti, ukrasti.

Ono interesantno što je znanost u današnje vrijeme donijela je taj gen, ta genetika ljudska, gdje su otkrili gen za maloljetnu delikvenciju, čak i gen za homoseksualizam, gen za ne znam što, sve što u nama postoji, ali pokazat će još vrijeme, ja nekako u sebi osjećam ovo da, tko stvara gene? Ako su geni nešto što se modificira, nije to stalno. Npr., ja tako razmišljam, svojim laičkim pogledom na to jer nisam medicinar, niti se bavim genetikom, samo sam čitao o tome. Da neko dijete odgaja npr. majmunica, jednog dečkića malog i curicu. Ostali su bez roditelja i uze ih majmun da ih odgaja. Oni bi se ponašali kao majmuni. I da to dvoje djece imaju svoje dijete, to je već druga genarcija, i žive i dalje s majmunima, to dijete bi bilo još bliže majmunu. Treća generacija, četvrta, peta, što dobivamo? Imam duboko uvjerenje u sebi da duhovni način života, duhovno ispoljavanje, atmosfera, ono što živimo, naše navike, strašno utječu apsolutno na sve, jer je duh iznad materije, a genetika je na razini materije. Dakle, duh je kadar mijenjati materiju. Iako danas imamo veliki postotak homoseksualizma, iako imamo čak i homoseksualne brakove, iako dopuštamo da homoseksualci odgajaju svoju djecu, mi utječemo i na genetiku. Duboko sam uvjeren da mi stvaramo genetiku. I tko će koga uništiti? Bog ne uništava čovjeka. Mi ćemo sami sebe uništiti, ako nam srca ne budu s Bogom. Jer istinski zdrav pogled na život može probuditi samo Bog.

Fra Grbeš: Tema koja vjerojatno zanima dosta ljudi je i tema prokletstva, u kontekstu govora o zlu.

Zlatko Sudac: Prokletstvo je kad npr. neki čovjek toliko nekog drugog čovjeka mrzi i onda riječima izrazi tu mržnju u nekakvom obliku prokletstva. Tog trenutka on recimo kaže neku ružnu stvar za nekoga i za čitav njegov rod ili ne znam što. To se obično događa na selima, ali ima toga i u gradovima, gdje se ljudi svađaju radi imanja, zemlje, radi ne znam čega. Meni ne može prokletstvo ništa. Onom čovjeku koji želi ljubiti i koji ljubi, koji je otvoren Bogu nikakvo zlo ne može ništa. Kada prokletstvo ima utjecaj na čovjeka? Tada kada je taj sam čovjek u srcu otvoren za prokletstvo. Drugim riječima, ovaj je izrekao prokletstvo, a ja sam ga primio, jer skoro pa sam ga i ja izrekao. Dakle, tama se lijepi na tamu i ne možemo reći da, ako me netko prokleo da je to jače od ljubavi Božje. To je nemoguće! Job, za njega su rekli, da je ono sve što mu je Bog dopustio, sve one kušnje koje su mu se dogodile i srušile kuću i nastradala djeca i obolio i žena mu kaže “Prokuni Boga”, i on uza sve to kaže “Bog dao, Bog oduzeo”. Možemo li reći da je u životu tog čovjeka bilo prokletstvo na djelu? Ne! Bog kuša čovjeka, Bog dopušta kušnje da ga teše, da ga izgrađuje, da ga odljepljuje od ovoga svijeta, jer nismo od ovoga svijeta. U tom vidu ja gledam i prokletstvo.

Svako zlo uzimam koje mi dođe u životu, svaka teškoća u životu kao način da se izgrađujem, kao način da upoznajem život u svoj njegovoj veličini. To je čitava paleta od lijepih do ružnih stvari. Kako bi čovjek znao što je zdravlje ako ne zna što je bolest. Da li bismo ga uopće cijenili? Ne, mnogi počnu cijeniti zdravlje tek kad obole. I tu vidim veliku ulogu. Sotona je glup. On uopće ne zna da ga Bog koristi za mnoge pod navodnike “dobre stvari”. I on je u službi Boga. Ne može on bez Boga ništa. I boji ga se.

Fra Grbeš: Kaži mi, vjera odgovara na sve te stvarnosti. Kako je najlakše o njoj kazati pet rečenica?

Zlatko Sudac: Vjera, ljubav, mir, sloboda, blaženstvo, neki kažu prosvijetljenje, obraćenje, radost, to je sve jedno te isto. Po meni je to sve jedno te isto. No, ako ćemo baš ono strogo o vjeri, onda bih rekao da uzmemo primjer velikih svetaca i ljudi, a jedan najljepši primjer je Blažena Djevica Marija, koja je uzor vjere, kaže Crkva. U trenutku kad joj je anđeo Gabrijel navijestio da će roditi sina, ona je čak pitala “Kako će to biti, jer ja ne poznajem svoga muža?”. Ta žena nije znala ništa što će je zadesiti u životu, ona je jednostavno živjela život. I ona je to mogla tako živjeti zato jer je ljubila, a mogla je ljubiti zato jer je imala široko srce za Boga. Vjera se rađa iz ljubavi i onda možemo govoriti o povjerenju, o povjerenju osobi Isusa Krista. Ako ja ljubim osobu Isusa Krista, ja joj dajem povjerenje. Ja idem u nepoznato, ja idem u život. Ja ne znam što će biti. Ali zato, Bože, jer te ljubim, znam da one koje ljubiš, za njih sve okrećeš na dobro. To je vjera. Zapravo, to je povjerenje u ljubavi, u ljubljenu osobu, u ljubav, u samoga Boga. Vjera nije sigurnost. Mnogi ljudi žele vjeru radi sigurnosti, da im bude sigurna budućnost. Ali ne, baš suprotno, vjera je nesigurnost. Ti zakoračiš na Božji plan i prepuštaš se njegovu vodstvu. On te vodi kroz život. A takav iskorak iz sebe samoga u nepoznato čovjek može učiniti samo ako ljubi Boga i to je jedina početna točka i polazište za vjeru – ljubav.

O seminarima i radu za Boga

Fra Grbeš: Kaži mi Zlatko nešto o svojim seminarima koje si Ti održao ovdje kod nas u Chicagu, u New Yorku, doma to činiš stalno u Betaniji. Kaži nam nešto o njima, njihovom sadržaju, kako je to sve krenulo? Nešto što ljudi hoće znati, iako su mnogi od njih bili ovdje kod nas u Chicagu, to doživjeli, vidjeli.

Zlatko Sudac: Seminare koje počinjem održavati i koje sam do sad održavao su razni. Ima raznih oblika i vidim da se to sve događa, da je to sve u jednom nastajanju. To nije jedna forma i sad se nje strogo držim. Oni prvi seminari koji su bili, mnogi ljudi su dolazili jer je to ‘puklo’ u javnost da imam križ i to sve skupa. Čuli su za te fenomene i onda su došli da vide ‘toga s križem’. Imao sam osjećaj da dolaze radi senzacije, ali su ipak ostajali. I nije im više bio važan križ kada su čuli poruku. To je ono što je bitno, što ja želim govoriti na seminarima, dati ljudima poruku, poruku osobe Isusa Krista, ne svoju mudrost. Jer nema ljudske mudrosti bez Božje, nego dati ljudima Boga. Ovdje u Americi prilagođen je seminar mentalitetu Amerikanaca, duhu koji ovdje vlada. To je puno otvoreniji duh, raspoloženiji. Tu su pjesme, veselije je, tu ljudi zaplješću, tu su ljudi nasmijani. U Hrvatskoj je jedan drugačiji mentalitet, u Hrvatskoj su ljudi zatvoreniji. To je takav mentalitet. Pitanje je što je duhovnije, netko tko plješće i smije se ili netko tko je duboko u sebi sabran u molitvi i šutnji. To neka dragi Bog procijeni.

Kad u Hrvatskoj imam seminare, prilagođavam ih prostoru, ambijentu, ljudima, mentalitetu, no ono što je bitno, poruka ostaje ista, a to je osoba Isusa Krista. Ja govorim o temama: o vjeri, o sakramentima, o ljubavi, o braku, o zajedništvu, o svećeništvu, o Euharistiji, o ispovijedi i o bolesničkom pomazanju. Molimo za bolesnike, izložimo Presveto, bude tu predanje života Isusu Kristu, bolesničko pomazanje se dijeli svim teškim bolesnicima, ispovijeda ih se. Dakle, ta dva ili tri dana koliko seminar traje, to je jedno intenzivno duhovno događanje koje plane u ljudskom srcu potrebu da se živi Boga. E, sada ga treba živjeti polako kroz život i ići dalje. Ljudi se trebaju okupljati, organizirati na molitvu, dolaziti u svoje župe, razgovarati, podržavati se, razvijati ono što je posijano na jednom seminaru.

Fra Grbeš: Kaži mi, na tom seminaru, ja sam bio već tri puta, ti govoriš tako jednostavnim riječima, riječima koje ljudi kao da znaju. Jer riječi koje oni ne mogu ponoviti, ne mogu citirati, ne mogu se čak ni sjetiti mnogih od njih, ali te su riječi jednostavno pogodile negdje duboko, duboko u njihovu dušu i to ostavlja velike pečate. Ovih dana si svjedok kad su dolazili ovdje mladi ljudi i plaču, hoće te zagrliti. Samo kažu da im je to promijenilo život i ne samo to, nego oni po tome mijenjaju druge pokušavaju svima o tome reći, jednostavno ne žele to zadržati za sebe.

Zlatko Sudac: Ma neka ide sva slava dragom Bogu. Uvijek sam govorio, volim reći i sada ti kažem: “Nisam ja, nego dragi Bog. Ne činim to ja, nego dragi Bog”. I zato mi je najteže kada se plješće, kada me se hvali, kada se te stvari tako govore. Neka svu hvalu i slavu dadu dragome Bogu. Sve ide Bogu, sve. Ja sam jedan najobičniji čovjek koji trebam u životu učiti još jako puno, jako, jako puno. A sve lijepo što se dogodi, dogodilo se samo zato jer su njihova srca bila otvorena i samo zato jer ih je Bog ljubio. Moja zadaća je pustiti sve Bogu i govoriti ono što jedino i želim raditi, raditi za Boga i govoriti o Bogu, a sve ostalo pripada njemu, jer on je taj koji daje da raste. Ja samo bacam sjeme, a Bog je taj koji će dati da sjeme nikne i da raste.

O Hrvatskoj

Fra Grbeš: Ima jedna zanimljiva tema koja zanima mnoge slušatelje našeg radija, a to je tema naše domovine. Hrvatska prije, za vrijeme rata i sada. Kako ti to sve vidiš? Kuda sve to ide?

Zlatko Sudac: Ma Hrvatska je sveta gruda! To je zemlja koja je natopljena krvlju i to krvlju naših pređa, naših djedova i baka. Od stoljeća do stoljeća ona je dobro istesana. Kad gledam samo zemljopisnu kartu, to je kao ogrizak od jabuke, nagrizana sa svih strana.

Fra Grbeš: Hrvatska je zagrižena jabuka, Bosna i Hercegovina je u kaosu, podijeljena i iscjepana, puna krvi…

Zlatko Sudac: Hrvatska je potrebita naše molitve, potrebita je ljubavi, razumijevanja, tolerancije i mira. Kad govorimo o Hrvatskoj, onda to nije apstraktni pojam. Što je Hrvatska? To su ljudi! Jednu državu čine ljudi. Jedna država je ono što su ljudi u toj državi. Trebamo još puno, puno toga naučiti, ali ne bojim se zato jer je Hrvatska u srcima mnogih dobrih duša i ima puno ljudi koji žele raditi. Samo je malo onih koji mogu voditi.

Fra Grbeš: Kaži mi, stalno idemo kroz nekakve katarze, je li možda što smo bliže Bogu kao narod ili kao država, sve više smo pod utjecajem i udarom drugih i onih kojima je možda Sotona na prvom mjestu? Jednostavno dobijem dojam kao što naš svijet kaže “Ne možemo na zelenu granu!”, kao da nas stalno netko pritišće, kao da je taj križ sve teži.

Zlatko Sudac: Jednostavno trebamo početi raditi i gotovo. Zasuči rukave i raditi. Neka pekar gurne glavu u svoje tijesto i neka radi kruh, neka profesori i učitelji odgajaju svoju djecu, a ne da im se djeca drogiraju na ulaznim vratima u srednjoškolske centre i roditelji dolaze po njih zato jer se boje, jer znaju da je tamo droga. A oni će onda štrajkati za veće plaće. Neka ljudi konačno rade ono što trebaju raditi, neka svatko radi svoj posao. Hrvatska je najpolitiziranija država u svijetu. Svi se bave politikom, a od politike ni ‘p’. Neka ljudi konačno počnu raditi. Žele ekonomsko blagostanje, žele napredak, a kako? Bez posla? Bez rada? Imamo tolike tisuće hektara neobrađene zemlje, teško nam je raditi. Imamo more, imamo prirodna blaga, bogatstva, imamo šume, sve imamo, sve. I čak nekakav sistem koji želi i privatno vlasništvo. Počnimo raditi! Počnimo raditi i neka svećenici rade svoje, neka ne guraju nos u politiku. Zato ne volim o tome ni govoriti previše. Radimo i bit će nam. Stisnimo svojim rukama, pa ćemo znati cijeniti. Bilo je i drugih zemalja u većem kaosu nego što je sada Hrvatska, Njemačka na primjer, zemlje porušene do kraja. Nas je zahvatio rat u nekim dijelovima, ali ne čitavu državu.

Fra Grbeš: Kakvo je danas stanje duha, duha u domovini?

Zlatko Sudac: Danas je stanje duha u domovini malo probuđenije, rekao bih. Sve ono što se u zadnje vrijeme dogodilo pokazalo je da Hrvatska ipak ima svoje dostojanstvo i da ima snagu za reći. Da se taj narod ipak ne da manipulirati, nego da će narod reći ono što mu je na srcu, jer ozdravljenje dolazi od naroda, od srca, iznutra. Nitko nam neće pomoći ako si sami ne pomognemo. I tko god dolazi k nama, da nam pomaže, a ako nas ne pozna i ne voli nas, taj nam ne pomaže nego odmaže. I ne tražimo pomoć sa strane, zasučimo rukave i nađimo je u sebi. Jer nije pomoći nekome dati mu milijune dolara, nego naučiti ga raditi i naučiti ga cijeniti ono što ima. Hrvat kao da se srami reći da je Hrvat. Mi trebamo biti itekako ponosni na ono što je Hrvatska bila kroz povijest i na zadaću koju će ona tek odigrati u budućnosti ovoga svijeta. Hrvatska je jedan biser. Mali narodi su začini čovječanstva. Moramo sačuvati taj ponos i biti skupa. Ne dopustiti da se cijepamo, biti jedno tkivo, i to zdravo tkivo ukalamljeno na Bogu i tada će Hrvatska živjeti.

Fra Grbeš: Završit ćemo ovaj razgovor, kaži mi, svi smo mi radosni da si ovdje bio s nama dva mjeseca. Kako ti je bilo sve skupa s ljudima? Kako si doživio Chicago, naše ljude, mentalitete, susrete? Ili kako god ti to želiš kazati?

Zlatko Sudac: Bilo mi je prekrasno. Puno sam naučio, puno vidio, upoznao puno ljudi koji znaju ljubiti i voliti, koji su predani svome životu. Vi fratri ste prirasli i meni k srcu, pogotovo neki od vas. Vaš duh je veličanstven duh. Gajite ga, njegujte ga i čuvajte ga. Jednostavno sam zavolio vas fratre i kroz vas sve one ljude do kojih sam došao i sve obitelji koje sam posjetio. Neka Bog vama i svim onima koji ljube za Boga i kroz Boga, taj isti Bog vrati stostruko kada dođemo pred njegovo sveto lice, kad budemo svi jedno u Bogu koji je jedan.

Fra Grbeš: Hvala ti iz duše na kraju, hvala ti za dolazak. Hvala ti što si bio s nama dva mjeseca. Hvala Ti što smo po Tebi, velikim Božjim darom, ponovno mogli doživljavati Evanđelje uživo. Hvala ti za ljubav, hvala ti za sve što si učinio za naše ljude, za sve one koji su pokucali na naša vrata, sve one koje si vidio, sve one kojima si došao i za sve one za koje se moliš i za koje ćeš se moliti.

Zlatko Sudac: Molit ću se. To obećajem javno i preko ovog etera. Molit ću se za sve vas koji me slušate, pa makar vam i ne znam imena. Dolazim pred Boga i nosim sve ljude u svom srcu, a Bog je apsolutan, on poznaje vaše duše, vaše potrebe. Ja ću se za vas moliti, a preporučam i sebe u vaše molitve. Molite se za mene, pa će Bog dati još puno, puno, puno dobra. I neka mu je vječna hvala i slava u svu vječnost. Amen!

Izvor; Glas hrvatske župe sv. Jeronima – Chicago

Glavni urednik Katoličkog tjednika, vlč. Josip Vajdner napravio je intervju sa vlč. Zlatkom Sudcem u Novoj Biloj

Vlč. Zlatko Sudac je rođen u Rijeci 1971. godine, a djetinjstvo je proveo u Vrbniku na otoku Krku. Zanimljivo je da iz ovog mjesta i zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. Nakon srednje škole neko vrijeme je radio kao strojarski tehničar, te upisao studij sociologije i psihologije u Rijeci. Odgovarajući na Božji zov 1993. godine odlazi u bogosloviju i teologiju završava u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1998. i ubrzo postaje župnik u malom otočkom mjestu Novalji. Trenutno je duhovnik pastoralnog centra ”Betanija” u mjestu Ćunski. Zbog stigmi koje je dobio u svibnju 1999. godine, mnogi ga nazivaju karizmatikom i čudotvorcem, a on sam za sebe jednostavno kaže da je ”ništa više i ništa manje” nego svećenik. Povod za razgovor s njim su bili duhovni seminari koje je održao u Podmilačju i Novoj Biloj.

Mnogi od vas žele na ovaj ili onaj način, čuti riječ, umorite li se ponekad od svega toga?

Najgori je umor kad se umorimo ni zbog čega. Sv. Pavao kaže da mu je želja trku života dovršiti i učiniti ono što Bog hoće da učinimo. Nas najviše umori kad je ono što živimo u raskoraku s onim što propovijedamo. Kad govorimo ono što živimo i srcem iza toga stojimo, tada nijedno djelovanje ne može biti umor. Dakle, mi sami sebe umaramo. Umor, u ovom kontekstu doživljavam kao suprotno od autentičnosti onoga iza čega treba stajati.

Imate li slobodnog vremena i što podrazumijevate pod tim pojmom?

Svako vrijeme je dano čovjeku da se kroz njega ostvaruje kao čovjek. Za mene slobodno vrijeme ne znači;sve četiri u zrak i mozak na pašu;, nego plodonosni trenutak koji ima smisla a, opet, ne obvezuje čovjeka. Vrijeme koje nema smisla i nije motivirano jest dosada a ona ubija svaku radost. Ja, osobno, volim kipariti, slikati, bavim se sportom, član sam ronilačkog kluba, pravim podvodne fotografije; u životu sam, također, skakao padobranom. Bit ću iskren i reći kako me sve to veseli. Vrijeme od osam; devet mjeseci koje sam proveo radeći kip Pietá, veličine oko 2 metra, te vrijeme ugrađeno u mojih 180 ulja na platnu, predstavlja za mene trenutke kad sam hranio svoju dušu. Uvijek se može naći prostora i načina kako oplemeniti sebe i svoje bližnje.

Danas je dosta onih koji smatraju kako su kršćani samo željni senzacija: odlaze na različita mjesta očekujući vidjeti čudo. Jeste li i sami to primijetili?

Prvo bih se ovako zapitao: Što je to čudo u vjerničkom smislu riječi? Nije to događaj koji ne bi slijedio prirodne zakone. Čudo je događaj kad nepobitno u srcu osjećam da je Bog bio na djelu. To može biti bilo što: pogled na cvijet, zraka sunca, trenutak u Misi, rođenje djeteta, ukop pokojne drage nam osobe, to je jednostavno trenutak kad osjećaš da je Bog zahvatio u tvoju stvarnost. Zato se u ljudskom životu trebaju događati čuda. Trebamo osjećati blizinu Boga u našem životu, jer kad nam On ne bi bio blizu, ne bi bio ni Emanuel – S nama Bog. Znam da dođu trenutci kad čovjek osjeća kao da Boga nema: trenutci samoće i suhoće. Najbolji lijek za izlaz iz takvog stanja jest nastaviti raditi sve kao i do tada, jer ako je Krist bio tri dana u grobu, neš’ ni ti, čovječe, duže od tri dana u samoći.

Nedavno je u jednoj emisiji na HRT-u postavljeno anketno pitanje: Smatrate li vlč. Sudca čudotvorcem? 80 % gledatelja je odgovorilo potvrdno. Kako vi to komentirate?

Vrlo jednostavno, svaki svećenik je čudotvorac. Jer, ako po našim grešnim rukama, uistinu, dolazi Bog na oltar u prilici kruha i vina kud ćete veće čudo od toga? Čuda su svakodnevno pred našim očima, samo je pitanje jesu li naša srca dovoljno otvorena shvatiti taj misterij, tu istinu? Meni je drago, samo se bojim iz kog kontekstu su me ljudi prozvali čudotvorcem. Jer, ponavljam, svaki svećenik, koji je do kraja s Bogom svezan, jest čudotvorac. Ja sam svećenik i ništa više i ništa manje od toga!

Upravo ste imali duhovni seminar u svetištu sv. Ive u Podmilačju i u Novoj Biloj, što je, zapravo, glavna poruka vaših seminara?

Prije svega, radi jasnoće stvari, moram dobro naglasiti da sve što radim ne radim samovoljno nego u dogovoru s mjerodavnim crkvenim vlastima. Ništa od svega ovoga ne bi bilo da kard. Puljić i moj biskup Valter Župan nisu dali svoj blagoslov i stali iza onoga što ja radim. U Crkvi se ništa ne može događati bez dopuštenja crkvenih vlasti. Ne bih ja ni došao ovamo da oni to nisu podržali.
Stožer moje poruke u zadnjih par godina su tri stupa na kojima naša vjera stoji: Euharistija, Marija i poslušnost u Crkvi. Ako samo jedan od stupova fali to, onda, više nije katolička vjera, jer nemaju svi kršćani Mariju; Euharistija , baza svih sakramenata, se danas tako silno napada; a Crkva može biti jedino katolička onda kad postoji jedinstvo između pape, biskupa, svećenika, fratara i vjernog naroda. Kao ilustraciju ću spomenuti kad sam u Pentagonu, nakon terorističkog napada na SAD, predvodio molitvu za nastradale, toplo mi je savjetovano da ne spominjem Mariju, jer su tamo poginuli i židovi i protestanti i katolici. Žalosno, ali istinito nisu svi kršćani oni koji vole Mariju. Nas katolike odvaja identificira to što imamo Gospu, vjerujemo u stvarnost sakramenta Krista na oltaru i što imamo poslušnost sv. Ocu, a indirektno preko njega svojim biskupima i poglavarima. Ako ta tri stupa jesu zajedno, i čovjek ih se drži, onda tek možemo govoriti o katoličkoj vjeri. Zbog životne važnosti upravo ovo naglašavam na svojim seminarima.

Imali ste seminare na različitim mjestima svijeta i zasigurno ste upoznali mnoštvo ljudi. Možete li reći postoje li bitne razlike među njima?

Užasno su velike razlike! Otići u Ameriku, recimo u Philadelphiju, New York, Chicago, u Švicarsku, u Hrvatsku, Vukovar; Bosnu i Hercegovinu, to su takve razlike, ali ono što je istina, što povezuje sve ljude jest činjenica da smo svi mi, ljudi, potrebiti Boga. Zapravo, svi smo potrebiti čovjeka, blizine, razumijevanja, topline srca, prihvaćanja, istinske nutarnje duhovne snage koja nas vodi kroz život i daje nam zašto živimo. Po tom pitanju su svi ljudi na svijetu isti bilo kojoj vjeri pripadali ili boji kože. Mi se katolici posebno razlikujemo po tome što nam je dana ta milost svjedočiti istini od Boga jer je sišao među nas ljude. Kome je više dano od njega će se i više tražiti. Zato ako Bog nekim grupacijama katolika dade više muka to znači da su s razlogom pozvani na veće svjedočansko življenje Boga u svom životnom ambijentu.

U današnjoj diktaturi relativizma,kako reče Papa, Crkva je poglavito pred napašću konformizma. Smatrate li da toga ima i u Crkvi u Hrvata? Možemo li u ovom kontekstu razlikovati Crkvu u BiH i Crkvu u Hrvatskoj?

Pa, u biti sve je relativno, činio dobro ili zlo, svejedno je. Da, ima Papa pravo kad naglašava ovu stvarnost. Nisu danas u svijetu toliko opasni “izmi” kao: kapitalizam, komunizam, socijalizam, nego su tu na prvom mjestu: individualizam, relativizam, seksualizam, perfekcionizam, egoizam; Živimo u svijetu gdje svatko može izgubiti dušu ako izgubi svoje korijene i motive zbog čega činim dobro.
Što se tiče Crkve u BiH i Crkve u Hrvatskoj razlika je strašna. Pokušat ću ovako odgovoriti. Dajte svećeniku neka ima najbolji auto, puno novaca, da se nizašto ne mora brinuti i ubit ćete ono malo žara koje nosi u srcu, jer kad želudac malo zaškripi tada je i molitva žešća. Pokušajte me shvatiti u ovako slikovitom govoru kako možemo uništiti relativizam i mlakost pristupa vjeri i onom što smo najprije mi, svećenici, pozvani živjeti.

Mladi traže sreću na mnogim mjestima. Je li, po vašem mišljenju, istina da mladi više vole noćne provode po kafićima nego molitve i kateheze?

Ono u što sam se ja uvjerio jest da mladi vole zahtjevne stvari. Mladi se vole dati do kraja, samo ako znaju za što se daju i ako im srce gori. Što se nama najčešće događa na župama? Imamo krizmanike, pripravljamo ih, krizmaju se, dobiju pečat Duha Svetoga, a onda ih naredne nedjelje nema na Misi. Mi možemo dati znanje o Bogu, ali ako im nismo zapalili srce za Boga k’o da ništa nismo dali. Nikada kao u ovo vrijeme nije bilo učenih intelektualaca i teologa, a nikad kao danas toliko nevjere i mlakonja.

Koliko Crkva uspijeva u odgoju mladih ili svijet; ostaje na “starima”? Kakva su vaša iskustva?

Naravno, uvijek se može više! Međutim, kad kažem ”Crkva”, onda mislim na sve nas, jer ”Crkva” su i roditelji. Istinski se odgoj rađa najprije u obiteljima. Ako djeca ne vide roditelje koji su im prvi poslani u životu, kao primjer vjere, može se svećenik ili profesor truditi dovesti ih na put vjere ali je to teško.Naši su djedovi i bake učili pisati pločicom i kredom, a danas se odgoj djece nameće kroz različite medije: internet, televiziju, radio, novine. Sve to može pomoći, ali se pitam tko će ih zaštititi od zla koje se nudi putem tih istih medija. Nije danas lako biti roditelj. Nije odgovornost samo na Crkvi ili samo na roditeljima, nego zajedno moramo prepoznati bilo ovoga vremena i novim metodama (o tome zapravo i govori nova reevangelizacija), kao i novim pristupom mladom čovjeku pomoći da se pronađe u životu.

Za kraj, što posebno možete poručiti Hrvatima-katolicima a i drugim narodima u Bosni i Hercegovini?

Svim narodima svijeta samo poštenje i mir. Ali za istinski mir treba i uvjet, pravedan uvjet. Za narode u BiH moj apel je: Uistinu, neka se otkrije sva istina, jer i negdje zakopane kosti vape da budu dostojno pokopane. Oni koji znaju istinu, vječno će tražiti svoj mir ako je ne kažu. Apeliram na srca svih naroda ove države da otkriju istinu. Toliko zla je posijano, a jedino nas istina može povezati i stvoriti uvjete za pravedan mir i budućnost naše djece. To je moja poruka Bosni i Hecegovini.

„Isuse dođoh Ti reći, kako me u grlu guši,
od isplakanih suza kako me boli u duši.
Dođoh Ti šaptat, kako mi križ izrani rame
i kako ga teško nosim jer pretežak je za me.
Dođoh Ti se tužit u suton ovog dana,
jer me odviše peče i boli ova rana.
Kleknuh da ti se jadam, ali me zbuni tvoje raspelo.
Žižak Ti osvjetli lice, raspeto presvjeto tijelo.
U suzama, izmučen, izboden, raspet i sam.
O, Bože, što da se tužim,
pa mene je pred Tobom sram.
Gle, Ti nijemo šutiš, nikome se potužio nisi,
a Tvoje presvjeto tijelo stravično na križu visi.
Probodene noge i ruke, probodeno je srce Tvoje.
Kako je tuga Tvoja teška i sitne boli moje.

Isuse, dođoh Ti se jadat u suton ovog dana,
al’ motreć Tebe, iščeznu moja rana“.

-Velečasni Z. Sudac

Sa biskupovom dozvolom Zlatko može nositi plavi medaljon s likom sv. Faustine na jednoj, a Majke Božje na drugoj strani, koji se može otvoriti, a unutra je hostija koja mu je potrebna kada ide na ispovijed i pričest bolesnima.
Preneseno s portala glasbrotnja.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save