Damir Pešorda: Kolonijalne stranke
Nedavno je u emisiji iz kulture ”Drugi format” gostovao jedan od poznatijih suvremenih intelektualaca Tarik Ali. Kao i drugi lijevi intelektualci zastupao je političke stavove duboke prožete duhom sekularizirane revolucionarne eshatologije. No kudikamo dosljednije i, čini se, iskrenije nego koji tjedan ranije Slavoj Žižek u emisiji Alekdandra Stankovića. Ipak, apstrahiramo li Alijev ideološki svjetonazor, u njegovom intervjuu bilo je nekoliko vrlo zanimljivih konstatacija o suvremenim odnosima u svijetu. Jedna od njih je svakako i tvrdnja da su BiH i Kosovo protektorati, a Hrvatska i Srbija kolonije.
Simpatična voditeljica, iskreno zainteresirana za subverzivne ideje zbog kojih je Alija valjda i pozvala, niti trepnu nit zubima škrinu na tu izjavu, subverzivnu par exellance! Bit će da ta vrsta subverzivnosti prolazi kraj nje, kroza nju, kuda god, ali je se ne dotiče.
Međutim, izjava Tarika Alija točna je i bolno izravna. Onaj kome se dade time zavitlavati može je argumentirati brojnim dokazima. No to je posao za znanstvenike, oni vole gomilati dokaze, slagati ih u za to predviđene odjeljke itd. Čovjeku koji pak misli iz čiste radosti (ili žalosti, kako kad) što mu je Bog dao dar mišljenja – i jedan je dokaz, ako je valjan, dostatan. Dakle, kolonija smo od onoga trenutka kada smo rekli da EU nema alternative, pa smo u ime tog aksioma hrvatske politike činili sve što nam iz Bruxellesa narede. Bez obzira koliko nam to škodilo. A uglavnom je škodilo.
No da bi jedna država bez poraza u ratu postala kolonijom, potrebno je da je koloniziraju njene domaće elite za inozemne interese. U Hrvatskoj se upravo to i dogodilo. Razlozi takve njihove djelatnosti vulgarno su banalni i prozaični – osobna korist i skorojevićko-podložnički mentalitet. Naravno, u pojedinim slučajevima bilo je i dodatnih razloga, npr. udbaška prošlost, jugonostalgija, ideološka uskogrudnost, ucjena, nerazumijevanje, nesposobnost itd. Ali svima je zajedničko osobno nepoštenje i kolonijalni refleks.
Rezultat je da su nam danas sve relevantne političke stranke u dobroj mjeri prožete kolonijalnim duhom i podložničkim načinom razmišljanja. U tolikoj mjeri da politički establišment gura u prvi plan Milorada Pupovca da on odgovori na bezobraznu Nikolićevu provokaciju. Jer se oni sami ne usuđuju.
Mnogi su ”žestoki Hrvati” ovih dana velike nade polagali u novi, preporođeni HDZ kao onu političku snagu koja će braniti hrvatske interese. HDZ je uistinu dobio novo vodstvo i ukoliko se novi predsjednik bude držao obećanja da će ”tuđmanizirati” i ”kroatizirati” stranku, moguće je da pobornici tradicionalnog hrvatskog nacionalizma, koji je u bitnome budničarski i verbalni, dođu na svoje.
Unatoč činjenici da je pobjednik unutarhadezeovskih izbora Tomislav Karamarko govorio o ”novom domoljublju”, ne vidim kako bi se bez promjene odnosa prema EU moglo biti to novo domoljublje, nego verbalno, štoviše folklorno. Kolonije ne donose gospodarske programe niti kontroliraju vlastite resurse! Taj aksiom mi se ipak čini čvršćim od onog Sanaderova da ”EU nema alternative”. Gostujući u emisiji Aleksandra Stankovićeva, Karamarkov zamjenik Drago Prgomet je izjavio da ga je Sanader razočarao tek kada se povukao bez objašnjenja. A onda sam zaključio da to nije do kraja pravedno prema Sanaderu. Što ako se on povukao tako kako se povukao, upravo zato što su mu tako rekli iz EU!? Onda je postupao u skladu s proklamiranom politikom da ”EU nema alternative”. A koliko znam, ni SDP ni HDZ nisu do sada ni za jotu odstupili od te politike.
Bilo kako bilo, novom HDZ-ovu vodstvu želim puno uspjeha u konsolidiranju stranke i srčanom zastupanju demokršćanskih ideja. Recimo, u borbi za Milinovićevu verziju zakona o umjetnoj oplodnji. Kada jednoga dana dođu na vlast, mogli bi te svoje ideje provesti u djelo. Time bi pokazali svoju demokršćansku dosljednost. Naravno, pod uvjetom da iz Bruxellesa ne odrede da bude drugačije. Ipak je briselska legislativa nadređena lokalnoj. HDZ bi također mogao puno postići na nedvosmislenoj osudi komunističkih zločina. Ako u međuvremenu Goldsteini i Ivin ne dokažu da takvo što uopće nije postojalo. U tom slučaju ništa, jer ne može uljuđena vlast ići protiv znanosti. U najgorem slučaju može se nešto učiniti protiv Žikina kola u Kumrovcu. Tako da ga se preimenuje u Jožino kolo. Kada se igra u Kumrovcu.
Sve je to lijepo i pažnje vrijedno, ali upravo je nevjerojatno da baš ni u jednoj stranci ne postavljaju pitanje kako se suočiti s razarajućom krizom u EU. Nitko ne govori o pričuvnom planu ako nakon ulaska u EU nastupi grčki scenarij, a Njemačka više ne bude imala novca ni volje da pomaže posrnulim članovima! Pitanja se množe, a svi odgovori koje naše stranke nude odgovori su od prije desetak i više godina. Kada su Europskoj uniji cvjetale ruže. No, možda je to i logično. Jer, kao što rekosmo, kolonije ne donose planove za budućnost. Za njih to čine drugi. Ukoliko stignu od brige za vlastiti opstanak i prosperitet.
Ipak, u činjenici da je Hrvatska, barem po Tariku Aliju, ponovno postala kolonija ima i jedna dobra stvar. Naime, upravo u vremenima neslobode budila bi se hrvatska kultura i preuzimala funkcije koje u normalnim nacijama ima država. Izgleda da nam ni sada nema drugog izlaza, nego ponovno, odozdo preuzimati ono što se sada samo nominalno zove hrvatskom kulturom. Bude li Draškovića i Gaja, naći će se i Jelačić. Samo ima i tu jedan problem. U uvjetima krajnjeg siromaštva koje se nadvilo nad nama kultura se također povija pred razlozima želuca.
Damir Pešorda/hrsvijet
