MLADENKA ŠARIĆ ANALIZIRA ŠTO HDZ-u ZNAČI POBJEDA T. KARAMARKA
Nedjelja, 20. svibnja 2012., ima određenu povijesnu vrijednost za čitavu regiju. U Srbiji je za predsjednika izabran Tomislav Nikolić zvan Grobar, radikal iz Šešeljeva legla, koji je sudjelovao u agresiji na susjedne države. U HDZ-u je za predsjednika izabran Tomislav Karamarko, u političkim kuloarima odavno nazvan hrvatski Putin, dugogodišnji obavještajac i isusovački đak, čiju su predsjedničku kampanju obilježile sumnje da je koristio usluge špijunskog podzemlja kako bi osigurao pobjedu.
I jedan i drugi izbor nose znatnu neizvjesnost, jer tek treba vidjeti u kojem će smjeru Tomo Nikolić povesti Srbiju, a u kojemu će Tomo Karamarko okrenuti HDZ. No, pobjedom dvojice Tomislava postalo je jasno da većina birača u Srbiji i HDZ-u (možda i u Hrvatskoj?) želi čvršću politiku, snažniju retoriku, jači nacionalni naboj i čovjeka za kojeg vjeruju da se neće bojati nikome pokazati mišiće, pa radilo se o domaćim političkim protivnicima, stranim bankarima, MMF-u, susjedima, Bruxellesu ili Washingtonu. Srbijanski i hrvatski Tomislav očito imaju u sebi takvu energiju, za kojom mnogi obični ljudi pojačano žude upravo u kriznim vremenima.
No, vratimo se HDZ-u. Izuzmemo li neuništivog Božidara Kalmetu, koji je uspio zadržati potpredsjedničku poziciju, stara je garda potpuno pometena. Izgubili su svi redom, od dojučerašnje predsjednice Jadranke Kosor, koja nije uspjela ući u drugi krug, preko Ivana Jarnjaka i Ivana Šukera do vječnog Vladimira Šeksa, koji nije znao prepoznati trenutak za dostojanstven odlazak s političke scene pa je na kraju morao otići ponižen. Sočno je opsovao, zabilježili su novinari, i zaključio da je besmislena vojska za kojom bi on morao trčati. Isto se dogodilo i Andriji Hebrangu, koji se već nekoliko puta „zauvijek“ povukao iz politike samo da bi se vratio. Nakon nedjeljnjih izbora povratka više nema. Sad je to definitivno.
Udarac ljudima iz starog vodstva HDZ-a, koji su stajali uz Jadranku Kosor, morao je biti još teži jer je u drugi krug, u tijesnu bitku za poziciju predsjednika stranke s Karamarkom ušao potpuni „autsajder“ Milan Kujundžić, čovjek koji se uopće nije bavio aktivnom politikom. To je bio znak da HDZ stvarno više ne želi ljude koji su na bilo koji način bili povezani s Ivom Sanaderom, da ih drže moralno i politički odgovornima za korupciju, crne fondove, sramotu i optužnicu protiv stranke. S iznimkom Kalmete, otpali su svi, pa i razočarani Darko Milinović, kojemu nije pomogla priča o pobjedničkom mentalitetu, jer su jače bile optužbe o primanju novca iz crnih fondova. HDZ-ovi su birači htjeli jednu vrstu nove iskrenosti i dali su prednost onima u kojima su je prepoznali. Pokazali su i da više ne žele slušati naredbe s vrha, pa je tako za Karamarkova zamjenika izabran Drago Prgomet, čovjek s Kujundžićeve liste, a ne Ante Sanader, kojega je preporučio Karamarko. Dakle, izbori su završeni. Kuda kreće HDZ?
Sigurno je da neće biti dopušten povratak Ivića Pašalića i jačanje tzv. „pašalićevaca“, budući da je Karamarko u kampanji to jasno postavio kao crtu preko koje neće prijeći. Izborni se gubitnici, zato, boje da bi još mogli svjedočiti povratku omraženog Stipe Mesića u HDZ i sumnjaju da je ideološki sukob Mesića i Karamarka zapravo bio dobro izrežirana predstava koja je imala funkciju jačanja Karamarkovih izgleda u utrci za predsjednika HDZ-a.
Hoće li izbor Tomislava Karamarka biti točka preokreta za HDZ i čitavu političku desnicu, značajno je pitanje za ukupnu političku scenu u Hrvatskoj. Predsjednik tako velike stranke kao što je HDZ sigurno je kandidat za budućeg premijera ili predsjednika države, ali preduvjet za ostvarenje toga cilja jest proširivanje izborne baze. HDZ-ovo biračko tijelo odavno nije dovoljno i posao Tomislava Karamarka neće biti samo stabiliziranje vlastite stranke, nego i objedinjavanje svega što se nalazi desno od centra. A tamo stvarno ima svačega, ali i ničega istinski važnog i snažnog.
Karamarko će donijeti novu energiju i jaču retoriku, a članovi koji su ga izabrali očekuju da vrati osjećaj nepobjedivosti koji je u HDZ-u bio za vrijeme Franje Tuđmana. Dakle, kad se govori o povratku temeljima koje je udario Tuđman, prije svega se pragmatično misli na snagu HDZ-a i na sposobnost da s relativnom lakoćom pobjeđuje na svim izbornim razinama. Karamarka čeka izazovno vrijeme. Stranci se sudi za korupciju, članstvo je demotivirano, lokalni su izbori za godinu dana… Ne uspije li za tih godinu dana osposobiti HDZ za relativni uspjeh na lokalnim izborima, i to u barem nekom gradu koji je HDZ izgubio, može se odmah pozdraviti s pobjedom na parlamentarnim izborima 2015. godine.
Koliko će vremena bitio potrebno za povratak HDZ-a samome sebi ovisit će, među ostalim, i o tome hoće li u sljedećoj epizodi uslijediti obračun s poraženim strukturama koji će dodatno skratiti vrijeme za rehabilitaciju. Jadranka Kosor i Vladimir Šeks su, naprimjer, potpredsjednici Hrvatskog sabora, ali logično je očekivati da će novo vodstvo htjeti da se to promijeni. Hoće li se promjene izvesti elegantno ili će uslijediti novi rat, vidjet ćemo uskoro. Kao što će se uskoro vidjeti i hoće li Karamarko postati najveći desničar u povijesti hrvatske politike, hoće li se njegovo upravljanje HDZ-om pretvoriti u vremeplov koji će Hrvate odvući u bližu i dalju povijest, zanemarujući budućnost, hoće li biti zaštitnik krupnog kapitala i korisnik usluga rashodovanog represivnog aparata…
Odgovore na ta pitanja donijet će vrijeme, a dotad valja se sjetiti da se politika ionako neprestano korigira i prilagođava novim vremenima, pa konzervativci odavno nisu tradicionalistički konzervativni obiteljski ljudi, a socijaldemokati nisu isključivi zaštitnici radnika… Uostalom, nije li Sanader nakon izolacionističkog prosvjeda na splitskoj rivi protiv izručenja hrvatskih generala Haaškom sudu, sve uhitio, izručio i usmjerio Hrvatsku prema EU?
Mladenka Šarić/dalje.com
