Blagdan svetih prevoditelja (Targmanchaz ton)
EKUMENA I ZAJEDNIČKI KRŠĆANSKI KORIJENI Naš (HUB-ov) prijatelj prof. Artur Bagdasarov iz Moskve, javio nam se sa zanimljivim tekstom, o prvim prijevodima Pisma i djela crkvenih Otaca na armenski jezik, a čiji bi alfabet, prema nekim autorima, moglo biti podloga i za hrvatsku glagoljicu.
Armenska povijest poznaje stotinjak svetih prevoditelja, učenika stvaratelja armenskoga alfabeta sv. Mesropa Maštoca (oko 361. – 440.) i desetoga katolikosa svih Armenaca sv. Saaka (Sahaka) Parteva (338. – 439.). Armenska apostolska crkva pomični blagdan svetih armenskih prevoditelja (arm. Targmanchaz ton, Tarkmančac ton) Saaka i Mesropa slavi dva puta: u četvrtak koji slijedi iza četvrtoga tjedna Pedesetnice (arm. Hogegalust, Hokegalust) te u subotu nakon pete nedjelje Uzvišenja svetoga križa (arm. Khachveraz, Hačverac).
Kršćanstvo je prodrlo u Armeniju još u doba apostola Jude Tadeja i Bartolomeja, a službenom vjerom postalo je početkom 4. st. zahvaljujući sv. Grguru (Grigoriju) Prosvjetitelju (oko 239. – 325/6.) Armenija je prva kršćanska država u svijetu. Godine 301. kršćanstvo je prihvatio kralj Tridat i iste godine proglasio kršćanstvo državnom religijom. Od tada se je kršćanstvo naglo proširilo u sve krajeve Armenije koja danas ima približno malo više od 3 milijuna stanovnika, ali gotovo isto toliko
Armenaca živi diljem svijeta.
Veći dio pripada Armenskoj apostolskoj crkvi. Armenska katolička crkva ima više od pola milijuna vjernika, rasutih pojnajviše po Aziji, Europi i Sjevernoj Americi. Prihvativši kršćanstvo, Armenija je u početku 5. st. naišla na zaganu (problem) očuvanja nacionalne samosvijesti i jedinstva jer je bila podijeljena između Bizantskoga Carstva i sasanidske Perzije. U ono doba u Armeniji je bio u uporabi grčki i sirijski jezik, a u diplomaciji perzijski. Za svladavanje političke razdvojenosti i učvršćivanje kršćanske vjere car Vramšapuh (vladao je do 414. god.) i katolikos Saak Partev povjerili su Mesropu Maštocu da stvori armenska slova za prijevod na armenski jezik Svetoga pisma i djela crkvenih otaca.
Prvotno armensko pismo koje je stvoreno oko 405. – 406. god. sastojalo se je od 36 slova, od kojih su 7 samoglasnici, a 29 – suglasnici, a nakon 12. st. nadodana su još dva slova (Օ i Ֆ). Nekoć su, prije preuzimanja sustava arapskih brojeva, sva slova armenskoga pisma imala brojevnu vrijednost kao i slova hrvatske glagoljice kojoj nalikuju. Zanimljivo je, usput budi rečeno, da je prof. Antun Bauer razvijao armensku teoriju o postanka glagoljice. U subesjedi Ivana Biondića Marko Japundžić veli: “… prof. Antun Bauer razvija armensku teoriju koju utemeljuje na arheologiji, arhitekturi, povijesti vjere i začudnoj sličnosti armenskoga i glagoljskoga pisma. Posebice je znakovita njegova misao da glagoljsko bogoslužje nije moglo nastati na latinskom području, dakle na europskom Zapadu, jer je on, kao i bizantski Istok, bio protivan uvođenju narodnoga jezika u liturgiju“ [1].
Maštoc je uvjetno podijelio 36 znakova na 4 reda gdje prvi (od Ա do Թ) znači jedinice, drugi (od Ժ do Ղ) – desetice, treći (od Ճ do Ջ) – stotice, a četvrti (od Ռ do Ք) – tisućice. Zahvaljujući većoj količini znakova negoli u grčkom i židovskom alfabetu, brojevni sustav dopušta pisanje i tisuća uz pomoć pojedinih znakova (sve do 9.999). Za označivanje deset tisuća i njegovih množitelja nad odgovarajućim slovom se je davao znak ^ koji je nazvan “bjur“ (“deset tisuća“). Tako je npr. slovo Ա sa znakom “bjur“ značilo 10.000, a zadnje je slovo alfabeta Ք s istim znakom – 90 milijuna. Takav je sustav brojevnoga pisanja rabljen u Armeniji sve do 17. st. [2].
Nakon stvaranja armenskoga pisma S. Partev i M. Maštoc su odabrali između svojih učenika sposobne ljude koje su poslali na nauke u inozemstvo ponaprije u Bizant, Edessu (Urfu), Aleksandriju, Atenu. Učenici su morali u inozemstvu proučti onodobnu kršćansku duhovnu i kulturnojezičnu baštinu i kasnije ju prevesti na armenski jezik. Tako je nastala u Armeniji škola ili akademija “otaca prevoditelja“. U Povijesti armenske crkve zagrebački kanonik Kamilo Dočkal (1879. – 1963.) piše: “Ovi vrli muževi prevodoše naiprije Sv. Pismo, i to prema sirskoj podlozi, onda kanone nicejskog i efeškog sabora, iza toga mnoga djela sv. otaca. Zna se da su u to doba prevedena djela sv. Efrema Sirca, Heksaemeron od sv. Ivana Zlatoustoga, apologija Aristidova. Ukratko u vrijeme od jedva pedeset godina prevedena
su na armenski jezik gotovo sva djela sv. otaca, te djela crkvene i profane povijesti.“ [3]
Osim vjere armenski alfabet je postao važan čimbenik koji je očuvao nacionalni armenski identitet tijekom stoljeća. Snažni je kulturno-prosvjetni pokret: stvaranje alfabeta, utemeljivanje škola, prijevod Biblije, bogoslovne i mudroslovne literature na čelu sa sv. Mesropom, sv. Saakom te plejadom njihovih učenika postalo jednim od razloga kanonizacije prevoditelja. Armenska crkva je ustanovila poseban spomendan svetih prevoditelja. U ovaj se dan spominju neki od njih – Mesrop Maštoc, biskup Egiše (ljetopisac povijesti Avarajrske bitke 451. god.), Movses Horenaci (autor je Povijesti armenskoga naroda), mudroslov David Nepobjedivi (autor je mnogih mudroslovnih i bogoslovnih traktata, prevoditelj Aristotelovih djela), Grigor Narekaci (stvaratelj je Knjige tužnih vjerskih pjesama), katolikos Nerses Klajeci. [4] Na dan svetih prevoditelja hodočasti se na grob sv. Mesropa u crkvi sv. Maštoca (selo Ošakan, Armenija), uručuju književne nagrade, održavaju se priredbe narodnih plesova i pjesama. Ove godine blagdane svetkuju: 28.lipnja – Blagdan svetih armenskih prevoditelja – Saaka i Mesropa, te 13.listopada – Blagdan svetih prevoditelja – Učitelja Mesropa, Egiše, Movsesa Kertoha (Stvaraoca), mudroslova Davida Anahta ( Nepobjedivoga), Grigora Narekaci i dr.[5].
Za benedikt.hr: Artur Bagdasarov, Moskva
Ostali članci prof. Bagdasarova…
[1] Ivan Biondić, Razgovor s Markom Japundžićem, Riječ, god. 16., sv. 4., Rijeka, 2010., str. 44.
[2]V.http://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%90%D1%80%D0%BC%D1%8F%D0%BD%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%B5_%D0%BF%D0%B8%D1%81%D1%8C%D0%BC%D0%BE
[3] Msgr. dr. Kamilo Dočkal, Povijest armenske crkve (Gregorijevci ili Ečmiadzinci i sjedinjeni Armenci), Bogoslovska smotra, god. 28., sv. 6., Zagreb, 1941., str. 455. – 456.
[4] V. Elena Zajfert, Den’ svjatyh perevodčikov, Žam, sv. 4., Moskva, 2010., str. 58. – 61.
[5] http://www.araratian-tem.am/holidays.php?id=10&;lang=R
