ĐURO VIDMAROVIĆ: Vječito lijepi Split
O hrvatskim željeznicama, mladosti i vječito lijepom Splitu
Split me već pola stoljeća oduševljava i privlači. Posjeduje neponovljivi šarm mediteranskog grada s antičkom bazom koja se sjedinila s kulturom doseljenih Hrvata. Šarenilo boja na odjeći turista, plavetnilo mora i sjaj stoljetnih kamenih zdanja stvaraju zanimljivo sliku prema kojoj je teško ostati ravnodušan. Za mene, čovjeka iz kontinentalne Hrvatske, Split je uvijek novo otkriće. Teško mogu zamisliti Lijepu našu bez Splita. On je druga hrvatska metropola.
U njemu je živio Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, ali i toliki drugi hrvatski velikani duha i pera. Split je naš narodni ponos, naša ljubav, naš nacionalni ukras. On je dio hrvatske nacionalne samobitnosti. Prisjećam se šlagera koji su prije „skoro sto godina” na Splitskom festivalu izveli kao duet pokojni Toni Kljaković i Tereza Kesovija, zvijezda naše estrade koja je zbog pekunijarnih razloga uprljala svoj ljudski imidž politikantskim nastupima u susjednoj agresorskoj državi. Šlager se zvao „Nima Splita do Splita”. Doista nima.
Split
Odlučio sam do Splita putovati vlakom koji zovu Intersiti ekspres ili nagibni brzi vlak. Polazi iz Zagreba u 6,30 sati. Na peronu ugledah „običan šinobus”: Od nagibnog vlaka ni traga. Na sreću ovaj šinobus nije bio uprljan i nagrđen glupim i huliganskim parolama i grafitima, kao što je slučaj s većinom ovakvih vagona. Nije mi jasno, zbog čega naše vlasti dozvoljavaju huligansko iživljavanje grafitima kojima su uništene fasade većine zgrada u Zagrebu? Grad zbog toga djeluje zapušteno i degradirano.
Tko hoće pisati po zidovima, neka to čini na vlastitoj kući, a ne na tuđim kućama čiji stanari ili vlasnici moraju platiti vrlo visoku cijenu za novo krečenje zidova. I ne samo da se ovako uništavaju zgrade, uništavaju se i vlakovi. Na Glavnom kolodvoru službenici rade i noću i danju, pa kako nitko od njih nije vidio huligane koji uništavaju imovinu koja nije njihova?
Uz vlakove me vežu uspomene na mladost. Pripadao sam naraštaju tzv. „vlakaša”, učenika Gimnazije u Kutini koji su u školu dolazili vlakovima iz gravitirajućih sela prema Novskoj, odnosno Popovači. Ja sam u Kutini završio i osnovnu školu, tako da je moj vlakaški staž nešto duži. Kako je u to vrijeme prometovalo malo putničkih vlakova, za nas đake to je bio velik problem.
Da bismo stigli na nastavu prije podne, morali smo krenuti vlakom koji se zvao „Lonja”, a on je na stanicu u Ilovi stizao negdje oko 5,15 sati. To znači da sam već oko pola šest bio u Kutini, a nastava je počinjala u pola osam. Do stanice u Ilovi pješačio sam tri četvrt sata iz Piljenica, što znači da sam se ustajao u pola pet u jutro. Pospanost se nije mogla izbjeći. Na sreću direktor škole dozvoljavao je nama vlakašima da boravimo u jednom razredu do početka nastave. Ondje smo većinom spavali, kunjali ili učili lekcije iz predmeta koje smo imali toga dana.
Zimi su noći duže i oni koji bi se inače igrali na igralištu ispred škole, morali su sjediti u razredu. Zime su vrijeme kada su seoski tavani bili puni kobasica, šunki, lopatica, švargla i čvaraka, tako da se iz razreda – čekaonice širio po cijeloj zgradi Gimnazije snažan miris domaćih mesnih proizvoda.
Nakon završetka nastave – opet vlak. No, ako smo imali sedam sati, a profesor nas nije pustio sa sedmog sata, tada smo zakasnili na vlak i morali čekati idući koji je vozio tek poslije podne. Gladni kao vukovi. Tek smo mladenačkim igrama zatomljivali glad. Zime su u mojoj mladosti bile oštre, a nanosi snijega visoki. Tada je vlakašima bilo još neugodnije, jer je u čekaonici grijala tek jedna pećica.
O sjedenju u obližnjoj gostionici nije bilo niti govora zbog toga što nismo imali novca za to, ali i zbog običaja koji nisu preporučivali đacima posjećivanje birtija i njima sličnih mjesta. No, ni vlakovi, odnosno vagoni, nisu bili bogzna što. Imali smo vagone prvog, drugog i trećeg razreda, a postojala su i tzv. G-kola. Kako smo potjecali većinom iz siromašnih obitelji, vozili smo se u četvrtom razredu, koji je kasnije spojem s trećim.
Sve je u tim vagonima bilo drveno, tvrdo i neugodno. Kada je u Kutini bio sajmeni dan naša su dva vlaka bila prekrcana putnicima. Mnogo puta sam od Kutina do Ilove prostajao na stepenicama. Kako se to dešavalo i zimi, dva tri puta sam zaradio dobru upalu pluća. I tako to… Eto, ovaj me šinobus vratio u prohujalu mladost, a ja krećem put lijepog Splita. Odmoriti se, družiti se s kolegama, pogledati neke izložbe i kazališne predstave, posjetiti muzeje i galerije, ali iznad svega uživati u ljepoti grada i našeg plavog Jadrana.
Na žalost, ovaj Intersiti za Split u kojem sjedim nema komoditet nagibnog vlaka. Običan radnički vlak. Pratiteljica reče kako je nagibni pokvaren i dok se ne popravi zamjenjivat će ga šinobusi. Što putnik može učiniti u ovakvom slučaju? Baš ništa! Uostalom, vlak je bio skoro prazan, što me zaprepastilo jer je špica turističke sezone. Ili turisti izbjegavaju odlazak na more vlakovima ili ih je ove godine vrlo malo?
Na putu do Splita svatko će uočiti zapuštenost naših željezničkih stanica i postaja. Neke su prave ruševine i sramota za naciju i državu. Tako je i na liniji prema Vinkovcima. Naša slavna HŽ izgleda da je pred izdisajem. A postojeća joj Vlada u tome pomaže. Željeznice gube trku s ostalim prometalima. Kod nas, naravno, jer u nekim zemljama već voze vlakovi na zračnim jastucima, brzinom koju postižu helikopteri. Želio bih se provozati jednim takvim vlakom u Japanu, ali to će ostati sama želja. Kao i mnogo toga drugoga. U Dalmaciji kažu: Finili su Mare, bali.
Primjer idiotskim grafitima unakaženih željezničkih vagona
Split me dočekao sunčan s nešto prijetećih oblaka na nebu. Željeznički i autobusni kolodvori krcati ljudima. Tako je i na rivi. Trajekti dolaze i odlaze. Hvala Bogu, ipak turista ima.
Prvo što posjećujem je zapadna obala splitske rive. Prekrasno uređen prostor koji Splitu daje izgled velegrada. Ovdje nije učinjena pogreška kao na rivi ispred Dioklecijanove palače s onim velikim željeznim jarbolima koji onamo nikako ne spadaju. Ovdje je prostor uređen ukusno i s mjerom. Pođite od crkve Svetog Franje koja je također lijepo obnovljena i laganim hodom krenite prema Sustipanu, gdje je nekada bilo groblje, a danas je vrlo ugodan restoran.
Iza vas ostaje luk grada Splita s poznatom vizurom, iznad vas opjevani Marjan, a pored vas Jadransko more po kojem plove brodovi, jahte i čamci. Jedan je strani vojni brod u luci. Mornari šeću rivom. Među njima i skupina djevojaka-mornara. Prekrasne djevojke u bijelim odorama. Čovjek ne može a da ne pogleda za njima. Lagano šeću kao galebice s dalekih mora.
National Geografic postavio je ovdje izložbu fotografija o ljepotama Hrvatske. Riječ je o prilično velikim panoima. Doista vrijedna i poučna izložba. Dolaze domaći ljudi, ali i stranci, jednako se dive sjajnim fotografijama.
Na rivi je nekoliko restorana skladno ukomponiranih u ambijent. Jedino hotel Marijan strši prazan i nedovršen. Usamljen i osamljen. S dva mrtva krila. I pričama koje nad njim lebde kao tamni oblaci. Šteta, obzirom da u Split dolazi sve više turista, koristio bi i vlasniku i gostima. Čudim se kako to da bivši gradonačelnik Kerum nije imao snage dovršiti ovo atraktivno zdanje?
Splitska riva
Šećući rivom može se sresti i neka poznata lica. Jedno od njih je i bivši Feralovac, isušenog obraza s majkom nekuda odlazi. Gledam tu sušićavu pojavu i pokušavam razumjeti odakle mu dolazi mržnja na Hrvate i tolika žuč koju prosipa na vlastiti narod? Čudim se kako do sada nije prolupao od tolike mržnje. Aralica je za ljude koji mrze svoj vlastiti narod upotrijebio pojam intrašovinisti. Dobro je odabrao.
Split je poznat po svojim intrašovinistima još iz prošlih vremena. Najprije su to bili tolomaši, pa autonomaši, pa jugoslaveni-ORJUN-aši i jugoslaveni-komunisti, pa sada na kraju srbofili i protu-Hrvati –Europejci. Teško je to shvatiti, ali ovdje su živjeli ugledni građani hrvatske narodnosti koji su pripadali četničkom pokretu đenerala Mihajlovića. Ivan J. Bošković je napisao sjajnu knjigu o Orjuni.
Problem je što danas politička elita koja ima vlast u Državi, podržava neoorjunaše, kako one građanskog, tako i one jugokomunističkog ishodišta. Čudna je narav tih ljudi. Jedan od njih je doživio da mu sugrađanin izlije kiblu ljudskih fekalija na glavu, a on i dalje piše i javno djeluje. Prozvali ga „Konte od Kible”. Da se meni to desilo, sakrio bih se u mišju rupu. Tako i ovaj sušićavi Feralovac/fakovac hoda gradom kao da je učinio nešto korisno, kao da je domoljub, a ne nacionalni izdajnik – intrašovinist. Doista, to su ljudi nahvao, kako bi rekao Marin Držić. I zaslužuju da ih narod prezire.
Autor: Đuro Vidmarović/hkv.hr
