DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu
DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU
Iz 5, 1-7; Fil 4, 6-9; Mt 21, 33-43
„Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim“
(Mt 21, 42).
Misno evanđelje dvadeset i sedme nedjelje kroz godinu donosi nam treću Gospodinovu prispodobu o vinogradu. O vinogradu govori i prvo misno čitanje, iz proroka Izaije. Jasno je odmah kako je vinograd slika, simbol Izabranog naroda. I kao što, prema proroku Izaiji, gospodar s velikom brižnošću i ljubavlju podiže svoj vinograd, učinivši za njega sve što je mogao učiniti, tako i Gospodin Bog s velikom milosrdnom ljubavlju skrbi za svoj Izabrani narod. Tu sliku preuzima Gospodin Isus u svojoj prispodobi o vinogradu i zlim vinogradarima kojima je povjeren vinograd, a oni gospodaru ne daju urod, nego mu zlostavljaju i progone sluge koji su došli po urod, naposljetku mu ubijaju i sina jedinca. Gospodin u prispodobi stavlja naglasak na vinogradare, a ne na sam vinograd. Vinogradari bi bili narodni prvaci kojima je povjerena briga za narod, kojima Bog šalje svoje sluge, proroke, te na kraju šalje i svoga sina jedinca, a oni ga ubiju, želeći će domoći vinograda, jer je baštinik ubijen. U prispodobi, očito je, u prvi plan izbija otajstvo križa Kristova, otajstvo njegove muke i smrti koje će Isus Krist, Gospodarev Sin jedinac, pretrpjeti jer će biti odbačen i ubijen od narodnih prvaka i vođa svoga naroda.
Odbacivanjem Božjeg Sina jedinca, kojega je Otac poslao da okupi i otkupi svoj Izabrani narod, a preko njega i čitavo čovječanstvo, Božji vinograd – Izabrani narod, nije uništen, nego je otvorena mogućnost novom Božjem narodu, Crkvi. Sada Crkva postaje Božji vinograd. No, baš poput starog Izabranog naroda i novi se nalazi u trajnoj kušnji i opasnosti da ne donosi ploda, da Gospodaru ne daje obećani urod, nego da se izrodi. Nažalost to se je tijekom kršćanske povijesti puno puta i dogodilo. Naime, velika kršćanska područja, čak i cijeli narodi, nestali su s pozornice povijesti jer su se iznevjerili, jer nisu donosili očekivani plod i urod, jer su prestali biti vjerni vinogradari Gospodnji. Utješno je što, prema Gospodinovoj prispodobi, vinograd nije i ne će biti uništen. Vinogradari su prepušteni vlastitoj zloj sudbini, ali je vinograd očuvan i predan drugim vinogradarima. Kako se ne prisjetiti zle sudbine Crkve, vinograda Gospodnjeg, u područjima sjeverne Afrike ili Bliskog Istoka i područja današnje Turske, gdje je kršćanstvo cvjetalo u prvim stoljećima kršćanstva, a danas ih ima tek u tragovima. To je čini se kušnja i opasnost koja prijeti i kršćanstvu u Europi koja je umorna, Europi u kojoj, prema riječima pape Benedikta, postoji određena neshvatljiva i nerazumljiva mržnja prema sebi samoj, mržnja prema životu čak i prema Bogu. Europska prevladavajući filozofska i društvena misao proglasila je Božju smrt. Ta misao više ne želi u europskim društvenim procesima ni Boga ni njegove zakone. Na pijedestal se stavlja čovjek, koji postaje mali bog, tvorac svoga vlastitog puta i vlastite sudbine. Sada je konačno čovjek postao mjera samome sebi i svome djelovanju; sada konačno može činiti što poželi. Plodovi ovakvih procesa su već uočljivi, dobro su poznati, a nažalost i tragični, čemu svjedočimo iz dana u dan, čak i u našoj Domovini.
Proglašavajući se samodostatnima i nepotrebnima božanskog zakona iznad sebe, ni čovjek ni društvo nisu postali nimalo slobodniji i humaniji, nisu se povećali ni društvena pravda ni pravednost. Naprotiv, svjedočimo ogromnom porastu raznih vrsta nepravdi, iskorištavanja, promicanja egoističnih interesa i nasilja svake vrste i to na svim društvenim razinama. Vijesti iz crne kronike se tako brzo množe da jednu jučerašnju smjenjuje pet današnjih. Tragično je da se i u našoj Domovini kao najveća potreba nameće izgradnja novih zatvora i drugih ustanova kaznenog sustava. Bl. papa Ivan Pavao II. uputio je vapijuće pismo Crkvi u Europi, pozivajući je da se vrati vlastitim korijenima, da se vrati sebi samoj, da iznova otkrije lice Isusa Krista te da se u svjetlu njegova lice iznova obnovi i zablista drugim kontinentima na putu izgradnje istinski humanog društva.
Gospodinova prispodoba o zlim vinogradarima, a još više prvo čitanje proroka Izaije o vinogradu Gospodnjem, osim ove crkveno-društvene dimenzije u sebi nosi i onu osobnu. Svatko od nas kršćana može se zamisliti kao ljubljeni vinograd Gospodnji kojega je gospodar nježnom brigom obradio i za kojega se trajno brine. NO, Božju brigu i skrb valja svjesno prihvatiti, na nju odgovoriti, plodove donositi. To ne učiniti znači izvršiti duhovno samoubojstvo. Otpasti od Krista, od slavljenja sakramenata, osobito Euharistije, znači sebi uskratiti pristup Izvoru istinskog života. Veoma je važno ne dati se sablazniti, ne dopustiti da išta što se događa u Crkvi ili društvu poljulja vjeru koja nam je darovana.
Jednom je jedan fratar upitao svetoga Franju: „Što bi ti, brate Franjo, učinio kad bi znao da jedan svećenik slavi svetu misu, a ima tri ljubavnice?“ Franjo mu mirno odgovori: ,,U trenutku primanja pričesti, pošao bih primiti Presveto Tijelo moga Spasitelja iz posvećenih ruku tog svećenika“. To je odgovor prave vjere; vjera koja zna da se Gospodin Isus dariva i po rukama slabih i grešnih ljudi, pa čak i kad počine zločine najgore vrste. Bez obzira slavi li svetu misu papa Benedikt ili kakav slabi i grešni svećenik uvijek je Krist onaj koji se po rukama svećenika prikazuje, prinosi i dariva svojim vjernicima.
Istinski odgovor koji su na sablazni svoga vremena pružili toliki sveci Katoličke Crkve bila je svetost. Taj smo odgovor dužni pružiti i mi suvremeni vjernici katolici. Svetost je istinsko lice Crkve, a kako i koliko će ono blistati pred današnjim svijetom ovisi o svakom pojedinom vjerniku. Na stvarne i prividne skandale valja nam odgovoriti još većom osobnom zauzetošću za izgradnju istinskog lica Crkve, posvećujući se na osobnoj razini te doprinoseći svetosti i posvećenju cijele Crkve.
Don Mladen Parlov
