Armensko-hrvatske veze: Sv Vlaho i četrdeset mučenika
Povodom ovogodišnje Feste sv. Vlaha u Dubrovniku, održan je koncert “Kvarteta Komitas” jednog od najstarijih na svijetu , utemeljenog davne 1924. godine, na inicijativu armenskih studenata moskovskog konzervatorija Čajkovski.
Nazvan je po Komitasu, armenskom svećeniku koji se rodio 1869. u Osmanskom Carstvu, a dobio je umjetničko ime po armenskom biskupu iz 7. stoljeća. Skupljao je armenske narodne napjeve, ali i turske, kurdske i perzijske, cijeneći kulturnu baštinu cijeloga kraja.
Iako Komitas nije stradao u pokolju 1915., ali nije izbjegao biti svjedokom stradavanja mnogih svojih kolega kao i velikoga broja vrhunskih armenskih znanstvenika, umjetnika, gotovo čitave armenske elite, što je ostavilo teške posljedice na njegovo psihičko zdravlje pa je posljednjih dvadeset godina života proveo u umobolnici u Parizu, u kojoj je i umro, a njegov pepeo vraćen je u Armeniju.
Ovim koncertom je započeo svjetski ciklus
nazvan “Sto koncerata za žrtve armenskog genocida”. Ov o je prigoda da se kaže nešto o armensko-hrvatskim odnosima, kao i drevnim povijesnim vezama, posebno dubrovačko-armenskim jer činjenica da je sveti Vlaho bio Armenac, je jaka poveznica gostovanja “Kvarteta” s ovom Festom.
Naime, još od osnutka prvog hrvatsko-armenskog društva prijateljstva iz 2003. godine u Zagrebu, ono nastoji unaprijediti odnose s namjerom promicanja kulturne, znanstvene i gospodarske suradnje između hrvatskoga i armenskoga naroda te njegovanja prijateljstva. Vode ga entuzijasti, predsjednik Mirko Ljubićić; potpredsjednica Društva za područje kulture
rođena je Armenka Naira Astaryan, potpredsjednik za znanost Igor Jukić a za gospodarstvo Tadija Barbarić. Društvo nastoji organizirati predavanja i tribine kako bi se hrvatska javnost što bolje upoznala s prošlošću i sadašnjošću Armenije – površinom i brojem stanovnika malene zemlje s dugom i često teškom poviješću, ali zemljom bogate kulture i s brojnom dijas
porom.
Povijest armensko-hrvatskih kontakata prema dr. Viniciju B. Lupisu (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Dubrovnik)
Dubrovnik je kao važno trgovačko središte između Istoka i Zapada bio stjecištem različitih naroda i kultura. Među brojnim strancima u Dubrovniku su boravili i Armenci. Posebna poveznica Dubrovnika i Armenije jest i kult gradskoga zaštitnika sv. Vlaha iz armenske Sebaste, uz starije gradske zaštitnike sv. Zenobija i sv. Zenobije, koji potječu iz Male Armenije, kao i kult Četrdeset sv. mučenika iz Sebaste. Od dubrovačkih Armenaca, većinom trgovaca, u povijesti je ostala zabilježena kao najpoznatija osobnost Giura Baglivija – Armena. Dubrovčanin, nadbiskup Rajmund Jelić, bio je vjerskim poglavarom početkom XVIII. stoljeća katoličkih Armenaca u Maloj Aziji i dopisivao se je s opatom Mehitarom – utemeljiteljem katoličkog armenskoga reda mehitarista.
{youtube}gZKCw1OWe5g{/youtube}
Još jedna važna poveznica Armenaca i Hrvata je isusovac Josip Marinović iz Perasta; on je napisao prvu povijest Armenaca na Zapadu, položivši tako temelj suvremenom istraživanju armenske povijesti u Europi.
Dubrovčani su tijekom XIX. i početka XX. stoljeća održavali kontakte s Armencima, pa tako 1902. nadbiskup Sebaste dolazi u Dubrovnik. Zanimanje Dubrovčana za rodni grad svojega zaštitnika je konstantno, i traje do naših dana, svjedočeći o neprekinutoj duhovnoj vezi koja spaja hrvatski i armenski narod (hrcak.srce.hr)
Ukratko o Josipu Marinović, 1741 – 1801, autoru prve povijesti armenskog naroda objavljene u Europi (iz pera Dr. Vinicije B. Lupisa)
Najvažnija osoba povezana s hrvatsko-armenskim odnosima jest isusovac Josip Marinović, rođen 1741. godine u nedalekom gradu Perastu. Školovao se u Ilirskom kolegiju u Loretu te u Rimu, a predavao je na gimnazijama u Livornu, Viterbu i Fermu. Nakon ukinuća isusovačkoga reda boravi u rodnom Perastu i potom odlazi k svom bratu trgovcu u Mletke. Od 1785. predaje u samostanu S. Stefano u Mlecima, a na glasu kao erudit i govornik privukao je pozornost bogatoga armenskog bankara markiza Giovannija Serposijana (de Serpos), koji je godinama pokušavao pomoći armenskim katolicima u njihovu teškom položaju u Osmanskom Carstvu.
Markiz Serpos uzalud je nastojao u Rimu zaštititi armensku katoličku zajednicu, pa je zamolio Marinovića da napiše teološko-pravnu raspravu u njihovu obranu; nju je markiz Serposijan objavio o svojem trošku i pod svojim imenom te ju je posvetio rimskoj Kongregaciji za širenje vjere: djelo nosi naslov “Dissertazione polemico-critica sopra due dubbi di coscienza concernenti gli armeni cattolici…/Polemičko-kritička rasprava o dva slučaja savjesti armenskih katolika” (Mleci, 1783.). Jedan primjerak te rasprave, bogato uvezan u kožu sa zlatotiskom, ali bez grafike s armenskim natpisom, koja je otrgnuta, čuva se u Arhivu nadžupe sv. Nikole u Perastu; tu mu se čuva i portret, a u Arhivu župe sv. Eustahija u Dobroti cjelovita je rasprava s uvodnom grafikom. Sva ostala djela još mu se i danas čuvaju na Perastu.
Autor Marinović dokazuje u svojem djelu da armenski katolici mogu obavljati obrede u neujedinjenoj crkvi, za što su imali papinsko dopuštenje, nazočiti sv. misi po armenskom obredu, davati milostinju, slaviti neke blagdane po staromu armenskom kalendaru, a da pritom ne potpadnu pod crkveni sud. Za potvrdu iznesenoga Marinović je podastro mnogo dokaza iz crkvenoga prava, teologije i papinskih dokumenata. Ovo je djelo imalo vrlo pozitivan odjek, ali i negativan sud Sveučilišta u Sieni.
U ovu raspravu bio je uvučen i hvarski biskup i dominikanac Ivan Dominik Stratico, koji piše spis uz obranu isusovca Benedetta Tetama 1786. pod nazivom “Risposta al signor Abbate Paolo Marcello del Mare”. Tijekom toga teološkog sukoba Marinović je sastavio opširno trodijelno djelo s više od 1600 stranica, također 1
786. objavljeno pod Serposovim imenom, pod nazivom “Compendino storico di memorie cronologiche concernenti la religione e la morale della nazione Armena…/ Povijesni pregled kronoloških uspomena o vjeri i moralu armenskog naroda”.
U tom djelu autor donosi: zemljopisni prikaz Armenije, pregled političke i crkvene povijesti Armenaca, povijest njihovih katolikosa i koncila, pregled običaja i drugih društvenih i vjerskih pitanja. Marinović je preko markiza Serposa došao u dodir s mnogim, do tada na Zapadu nepoznatim, armenskim izvorima i ispravama. Marinovićeva osnovna teza u toj opsežnoj trotomskoj raspravi jest kako je Armenska crkva, unatoč pojedinačnim zabludama i pogreškama, od starine sačuvala katolički karakter.
Markiz Serpos u predgovoru tvrdi da je prijašnje i to djelo napisao učeni teolog, njegov prijatelj, koji nikako ne želi da se otkrije njegovo ime. Premda Marinovićev i Serposov trud nije odmah urodio plodom, on je bez sumnje utjecao na konačno crkveno i političko rješenje pitanja armenskih katolika, kad je nakon dugotrajnih diplomatskih pregovora Vatikan uz pomoć Austrije i Rusije uspio postići priznanje armenskih katolika i osnivanje njihove mitropolije u Carigradu 1830. godine, kako smo već ranije spomenuli.
Marinović potkraj života dobiva priznanje – pošto se odrekao biskupije u Kotoru, papa Pio VII. učinio ga je 1800. teologom pentencijaromu Vatikanu, ali je on uskoro 1801. preminuo u Il Gesu’ u Rimu. Josip Marinović bio je posebna pojava u hrvatskom narodu, osoba koja je nastavila djelo dubrovačkih prethodnika na polju obrane prava armenskih katolika, zauzimajući se za što bolje razumijevanje kršćana Istoka i Zapada, ali i za jedinstvo kršćana. Marinović je bez sumnje osobnost ispred svojega vremena, ali je, kao i Giuro Baglivi, bio vezan uz isusovački red.
I danas se u svetištu Gospe od Škrpjela čuva Marinovićev portret, koji ga prikazuje kao mršava muškarca istaknuta nosa, u naslonjaču sa stolićem na kojemu se nalaze knjige koje je napisao. Portret je naslikan u Rimu.
I što reći na kraju ovog kratkog vremeplova. Hrvati su uostalom kao i Armenci, kroz svoju etnogenezu, kroz duhovne i kulturne veze, ali i martyre, imali, uz neposredne susjede, mnoge i takve povjesne veze s narodima, od Rusa na istoku/sjeveru, preko Turaka i Arapa na Pontu/Sredozemlju, pa sve do predkolumbovskih prekomorskih Inuita, da bi se od ovih vratolomnih duhovno-žrtvoslovno-kulturnih avantura mogli napraviti naspektakularniji filmovi…, međutim, sinovi tame ne dopuštaju cjelovitoj istini na vidjelo.
Ali točno prema Božanskom planu, okovi pucaju, možda prema ljudskoj računici presporo, križem i uskrsnućem Spasitelja našega, odbrojani su dani knezu ovoga svijeta, a Armenci i Hrvati konačno postaju subjekt povijesti, na putu konačne slobode i istine, nadajmo se uz što manje novih žrtava.
Pripremio: M Skitić
Literatura – poveznice:
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac469.nsf/AllWebDocs/Nesvakidasnje_glazbeno_iskustvo
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=58430
http://www.glas-koncila.hr/portal.html?catID=2&conID=15216&act=view
