Dozvola za dug
“Država je ugovor s vragom”. Utjerivanje dugova kao unosan biznis…. Rečenica davno napisana, kojom vrtimo zlo naše zemlje. Koliko se pitamo što smo mi uopće u ovoj situaciji, toliko i potražujemo nova rješenja. Anarhistički stav; “vladavina čovjeka nad čovjekom je ropstvo”, počinje osvjetljavati sve više našu sadašnjost. Osobna tragedija ove zemlje postaje “robovanje moralnom kriminalu”. Zaustavljena savjest prodana je multinacionalnim korporacijama. Država se svela na model “Hrelića”.
Sve za bagatelu
Na našem državnom Hreliću svašta se bagatelizirano prodaje, kako bi sutra bila korica kruha što mekša i svježija. Sve što pojedine korporacije požele, vlast im ponudi na prodaju. Vlast se isključivo brine zadnjih godina školovati što više stečajnih upravitelja, pa prema tome država i samu sebe sprema za bankrot, umjesto za napredak. Tako je i velik odaziv za polaganje stručnog ispita za stečajnog upravitelja i ovršitelje. Takvo ponašanje države jasno pridonosi velikoj dozi pesimizma, a s tim u svezi nije začuđenje visoka pozicija naše zemlje na tom statističkom popisu
Dva najveća problema
Statistička istraživanja od 2008 do 2012. pokazuju zanimljive podatke; tako ispitanici smatraju da su dva najveća problema u našoj krizi neučinkovita državna uprava i nekonkurentna proizvodnja, te veliki pesimizam u društvu (35%). Čimbenik ekonomskih problema kao vodeći problem stavlja pravosuđe, pa opet nesposobnu državnu upravu i vladu, tek poslije svega navedenog dolazi mito, pretpostavljam povezan s ova tri čimbenika. Opet kad se priupitamo gdje je naša zemlja najmanje osjetila krizu, navodimo primanja ove tri grupacije.
Statistički gledano, profesionalna grupacija koju ispitanici najviše krive za stanje u zemlji su političari. Nakon njih slijede ratni profiteri, sindikalne vođe, novinari, a tek iza njih menadžeri i poduzetnici. Takva slika stanja jasno prikazuje državu kao poslodavca, koji rasprodajom spašava plaće, jer mu resori nemaju učinkovite radnike. Ispitanici rješenje problema vide kroz otvaranje javnih radova i oporezivanje kapitalne dobiti, a nikako ne podržavaju devalvaciju i smanjenje plaća. Ipak treba priznati kako je privatni sektor različit po plaćama od državnog, a s tim u svezi u neravnopravnom položaju, jer su plaće u privatnom sektoru znatno niže nego prije, dok plaće u državnoj službi nisu pretrpjele znatnu korekciju, i 30% su više u prosjeku od onih u privatnom sektoru.
Kada tome dodamo što općenito građani misle o državnoj upravi; ispada da plaćamo nesposobnu državnu upravu previše, i to za njihovu nesposobnost.
Stvara se jasan jaz između radnika, zaposlenih u državnoj upravi i onih u privatnom sektoru, baš zbog problema koji postoje već godinama, da su zaposlenici države kao uzročnika krize preplaćeni za svoj nerad. Svoj nerad plasiraju i u neinformiranost građana u svezi predpristupnih fondova, jer ni sami nemaju znanja o tome.
Tako sada iz predpristupnih fondova pojedinac, koji se odluči može osnovati gospodarstvo s turističkom namjenom, te privatnom ekološkom proizvodnjom hrane, koju gostu nudi na stolu, na način; da predpristupni fond financira gradnju, a nakon izgrađenih objekata, poduzetnik vraća samo pola iznosa uz kamatu od 1%. Kad bi tu informaciju mnogi imali, ne bi lutali po skupe kredite u banke. Zbog čega takve informacije nisu dostupne ili se opet pokušava zaraditi na neinformiranosti?
Razvoj parazitskih tvrtki
Umjesto razvoja, država dozvoljava razvoj parazitskih tvrtki registriranih za razne djelatnosti, a zapravo su profesionalni utjerivači dugova. Ono što je pojedincu zabranjeno, država na velika vrata dozvoljava privatnim tvrtkama. Zbog čega ne šalje inspekcije u tvrtke koje se legalno bave reketarenje, a niti naši novinari nisu voljni pisati o toj pošasti. Tako, primjerice, dužni ste mobilnom operateru, ali taj isti operater proda vaš dug nekoj privatnoj tvrtci, koja vas naziva i danju i noću, ne da vam mira i traži svoj novac za utjerivanje duga. Kako vas pljačka? Jednostavno, poziv preko telefona naplaćuje kao tzv. intervenciju i uzima od vas za upozorenje da ste im dužni i do 1000 kn. Ako ste više puta nazvani, viša je cijena. Država na to šuti. Oduzimanje vozila, kad nemate novaca nije kraj priče, već vi uredno plaćate astronomske cifre dok to vozilo stoji na njihovom parkiralištu. Tako vam se može dogoditi da stoji godinama, a njima nije u interesu isto vozilo prodati, već iz vas napraviti roba, koji bez veze plaća njihovo reketarenje.
Na taj način je država uvela reda u ovršni zakon. Dozvoljenom pljačkom građana. Takve se tvrtke brane, kako imaju troškove, ali kad se sabere telefonski poziv od par kuna s naplatom od 1000 kn ili mjesečno čuvanje vozila od par tisuća kuna, plaćanje oduzimanja vozila 3500 kn, za vožnju par kilometara, jasno je kako se provodi legalna pljačka osobe, koja nema novaca za plaćanje kredita. Samo budala bi rekla kako je osoba sama kriva za to, jer jedno je neplaćanje, a drugo je otvorena pljačka pojedinca. Isto tako iz pouzdanih izvora mogu navesti postojanje, u Puli, strane tvrtke koja se bavi utjerivanjem dugova dužnika u Italiji, pa tako svi zaposlenici moraju znati talijanski jezik i lagati kako zovu iz Italije?! Gdje su naše inspekcije u tom slučaju, i nije li i taj primjer dokaz pošasti reketarenja Europom?
Proizvođači i uslužna djelatnost
Drugi zanimljiv primjer uništavanja, sada vrlo aktualan, hajka novinara i medija po proizvođačima i uslužnim djelatnostima kako bi se, navodno, zaštitili kupci. Tako mnogi kupci izmišljaju problem s nekim proizvodom i mogu ucjenjivati proizvođača, a da stvarno nema nikakva problem s proizvodom, te onog koji je loše materijalne situacije svojom ucjenom i zatvoriti, samo zato što je “kupac uvijek u pravu”. A taj kupac može lagati, ili je poslan od nelojalne konkurencije. Niti tog problema izmišljene nekvalitete proizvoda nema često u novinskim stupcima. Mediji se šablonski bave kupcem, radnikom, sindikatima, ne uviđajući kako često svojim negativističkim stavom prema poslodavcu stvaraju jasnu politiku medijskog linča.
Grad je izlijepljen lecima o kreditima ako imate zabranu na tzv. crnoj listi. Posrednik vam sređuje kredit kod banke, koja vas inače odbija u tom slučaju. Banke zabranjuju na lecima spominjanje njih samih, ali isplaćuju provizije posrednicima za ugovorene kredite?! Kako to zamaskiraju – time što platite posredniku osiguranje i ispada da ste zapravo kod posrednika se tek životno osigurali. Ilegalan posao tako postaje legalan. Da sve to nije izmišljotina lako se uđe i trag telefonskih razgovora posrednika i djelatnika banke, kojima posrednik provjerava da li ste kreditno sposobni, jer svakako nema tu evidenciju, i tek nakon provjere vam daje formulare.
Kako to rade banke
I vi, da bi dobili kredit od 200.000 kn, otprilike 45.000 kn dajete za osiguranje, jer vam nakaleme 2 osiguranja, što je nepotrebno, samo kako bi prikrili vezu banke i posrednika. Na taj način ove dvije kreditne kuće provode pljačku građana .A građanin postaje trajni rob zabluda. Zašto? Zato što i sama država provodi antisocijalnu politiku kroz ovršni zakon. Tako vam, ako imate plaću od 6.000,00 kn, te opterećenje od 2.000,00 kn, Fina uzme 1/3, ali ne na plaću, nego na onih preostalih 4.000,00 kn, pa karikirano, ako imate i veći odbitak od tih navedenih 2.000,00 kn , vi postajete socijalni slučaj. Isto tako vam država, ako ste previše dužni, može dati i otkaz, ako ste državni službenik?!
Zamislite paradoks, vi ste loš primjer, ako ste prezaduženi, ali prezadužena država nije loš primjer. I za prezaduženu državu nitko ne odgovara, već vi prezaduženi, ucijenjeni svakojakim reketarenjima, podmirujete sve pljačke energenata i državnih tvrtki? Kad saberemo takvo ponašanje države, koja štiti krupni kapital, ne znači li da se ta ista država nezakonito okrznula o Ustav? Tko bi to normalan mogao izdržati? Da bude k tome vidljiv još jedan paradoks, vi ne smijete kao državni službenik biti prezaduženi, ali kao državni službenik možete dati nekom nezakoniti otkaz u državnoj službi, pa ako se on na vrijeme ne žali, vi zbog toga ne ćete stradati, jer je prošao zakonski rok?!
Pitanje je samo do kada će ugovor sa vragom opstati ili do kada će država biti zaštićeni lopov?
Igor Drenjančević/hkv.hr