Započeo povijesni proces uništenja hrvatske brodogradnje
Za koalicijsku se vladu mora reći da je odlučna i da ne preza od rješenja koja se ne sviđaju mnogim biračima. Definitivno su odlučili da, za početak, najstarije hrvatsko brodogradilište Kraljevica ide u stečaj, točnije u likvidaciju, te će više od petsto ljudi ostati bez zaposlenja, a Hrvatska izgubiti dio brodograđevnog kapaciteta. Za Brodotrogir i 3. maj odluka je odgođena devedeset dana iako će im se vrlo vjerojatno dogoditi sudbina Kraljevice. Brodosplit je prodan samoborskom DIV-u, a Uljanik planiraju predati zaposlenicima. Iako je pronađeno kakvo-takvo rješenje za ova dva brodogradilišta, njihova će sudbina ostati neizvjesna.
Vlasniku samoborskog DIV-a Tomislavu Debeljaku želimo vjerovati i treba mu pružiti punu potporu da uspije u naumu održanja brodogradnje u Brodosplitu, iako za takvo postignuće sam DIV ima upitan financijski i stručni potencijal, a povijesna iskustva govore da akvizicije ove vrste uglavnom završavaju bankrotima obiju kompanija. Međutim, kako hrvatska javnost nema uvida u potankosti privatizacijskog dogovora, teško je predvidjeti sudbinu Brodosplita. U krajnjem od splitske brodogradnje možda ostane tek centar za velike jahte.
Ne u brodove, da u pročelja
Gospodari iz Bruxellesa bit će jako zadovoljni načinom kako je započeo povijesni proces i odrađen posao uništenja najjače hrvatske izvozne industrije. Kao potvrdu ispravnosti Vladinih odluka, državna televizija donosi izjavu zadovoljnog mlađahnog glasnogovornika Europske komisije, koji nema pojma ni o hrvatskoj brodogradnji ni o Hrvatskoj, do kojih mu je stalo kao do lanjskog snijega. Umjesto da na temelju brodograđevne industrije razviju mrežu domaćih podizvođača, od čega bi svi dobro živjeli, domaći su političari pokazali kako nemaju viziju razvoja zemlje. HDZ-ova vlast izmislila je Danka Končara koji je dvije godine, sada je jasno, kupovao vrijeme i predstavljao lažnog kupca za brodogradilišta. U međuvremenu, brodogradilištima su zabranjene nove narudžbe, dugovi su se povećali, perspektiva nestala, a SDP-HNS-ova vlada zabija zadnje čavle u lijes.
Kad već nemaju strategiju kako oporaviti gospodarstvo, (prvi) potpredsjednik Vlade Radimir Čačić i ministar graditeljstva Ivan Vrdoljak najavljuju obnovu i podizanje energetske učinkovitosti jedanaest tisuća javnih objekata, što će, po njima, zaposliti petnaest tisuća građevinskih radnika i spasiti domaću građevinsku industriju. Naravno da je energetska učinkovitost važna i da nema ništa loše u poticanju građevinarstva, ali hrvatskoj se ekonomiji trenutno ruše temelji, a oni bi obnavljali pročelja! Pitanje je tko će i kako platiti ta pročelja? Možda Vlada planira nekako nagovoriti Željka Rohatinskog da tiska malo više kuna, što u krajnjem ne mora niti biti loše. No ispada kako poticanje brodogradnje nije dopušteno, a građevinarstva jeste. Razlog ovome leži u tome što ulaganjem u obnovu zgrada ne konkuriramo Europi ni u čemu. Naprotiv, vjerojatno ćemo se koristiti građevnim materijalama njihovih proizvođača, jer će i dalje uvozni proizvod biti jeftiniji od domaćeg. Usput ćemo se dodatno zadužiti.
Politika stečajeva
Umjesto da napravi master plan razvoja gospodarstva, koji je mogla samo preuzeti od Hrvatske udruge menadžera, Vlada će oduzeti veliki dio sredstava namijenjenih gospodarstvu da bi se bavila ovim suvremenim radnim akcijama. Ispravan je put prvo stvoriti industriju koja će zaraditi novac kojima treba obnavljati pročelja, a ne obratno.
Još donedavno su sadašnji vladajući iz opozicijske perspektive kritizirali planiranje gradnje Pelješkog mosta zbog neproduktivnosti trošenja novca na takav megalomanski projekt, a oni ne samo da besmisleno ulažu u pročelja, već imaju i svoj pelješki most. Riječ je o izgradnji autoceste Rijeka-Žuta Lokva, koja bi putovanje na toj relaciji skratila za cijelih pola sata uz trošak izgradnje od dvije milijarde kuna. Pelješki je most daleko važniji projekt i povezuje inače odsječenu Dubrovačko-neretvansku županiju s ostatkom zemlje. Možda je upravo to povezivanje problem te se želi isforsirati gradnja autoceste kroz BiH za što čvršće povezivanje balkanskih bratskih naroda.
Vlada, to je već nakon prvih sto dana jasno, nema namjeru stvarno oporaviti gospodarstvo. Jedino što se nudi jest rasprodaja državne imovine i organizacija javnih radova, tj. stvaranje novih dugova. Običan promatrač hrvatske zbilje vidi realnost koju političari, čini se, ne primjećuju. Realno, hrvatsko se gospodarstvo doslovno raspada, gotovo da nema kompanije koja nije pred stečajem. Iscrpljen je model u kojemu su svi bili naslonjeni na državu. Sada je te države nestalo i firme gube tlo pod nogama.
U ovakvom momentu Vlada je odlučna gurnuti u stečaj sve što može i ne poduzeti ništa da se trend promijeni. Posebno je teško stanje u Splitu i Dalmaciji. Osim Dalmacijacementa i AD Plastika, koji polako napuštaju Hrvatsku, teško se sjetiti kompanije koja je iole zdrava i gospodarski relevantna. Za propast dalmatinskog gospodarstva najveću krivicu snose političari, lijevi i desni.
Propast gospodarstva u Splitu i cijeloj Dalmaciji
1. Kako objasniti propast Dalmacijavina, tvrtke u državnom vlasništvu, čije radnike Čačić cinično naziva parazitima iako je država kriva za slom tvrtke.
2. Kaštelanska željezara propala je u vrijeme građevinskog buma i velikog uvoza željeza iako su dva brodogradilišta samo na deset minuta vožnje udaljena od željezare.
3. Simptomatično je stanje u Jadrankamenu. To je tvrtka koja iz vlastitog kamenoloma bere najbolji kamen te vrste na svijetu, obrađuje ga i prodaje ni po kakvoj logici ne bi trebala imati problema. Sada je pred stečajem
4. Sudbinu Brodosplita teško je predvidjeti. Od splitske brodogradnje možda ostane tek remontno središte za velike jahte. Kupcu, samoborskom DIV-u i vlasniku Tomislavu Debeljaku, treba pružiti potporu da održi brodogradnju iako za takvo postignuće sam DIV ima upitan financijski i stručni potencijal.
5. Vlada je odustala od Pelješkog mosta koji bi povezao odsječenu Dubrovačko-neretvansku županiju s ostatkom zemlje i odlučila se za tri puta skuplju autocestu Rijeka – Žuta Lokva na kojoj se štedi samo pola sata vožnje.
Tri simptomatična primjera
Uistinu, niti u jednoj političkoj stranci nema snage koja može ovu zemlju izvući iz problema, a glavni je razlog nebriga za opće dobro i bitka za zadovoljenje osobnih ambicija. Kako, na primjer, objasniti propast Dalmacijavina? Tvrtka s dobrim proizvodima, organiziranim kooperantima, velikom imovinom i gotovo nikakvom zaduženošću kod banaka uspjela je nagomilati dug od milijardu kuna i to uglavnom prema državi za poreze i doprinose. Barem je Slavko Linić pošteno izjavio da snosi dio krivice jer nije riješio pitanje Dalmacijavina 2002. godine.
Ozbiljna politika pozabavila bi se pitanjem poslovanja državne tvrtke i već u početku nevolje najurila nesposobnu upravu te omogućila uredno poslovanje. Umjesto toga, Čačić danas bezobrazno i cinično naziva radnike parazitima kao da su oni krivi za propast svoje tvrtke. Paraziti su, zapravo, njegova vrsta koja isisava život iz ove zemlje. Dalmacijavinu, ukoliko mu se barem djelomično ne otpišu dugovi, definitivno nema spasa i velika je šteta gašenje ove za izvoz potencijalne proizvodnje. Kupca nema jer politika nije omogućila isplativu proizvodnju, već je raznim konzumima povoljnije uvoziti vina i maslinova ulja po cijeni od tri eura po litri iz Grčke i Španjolske.
Kaštelanska je željezara, kao i ona sisačka, propala u vrijeme građevinskog buma i, naravno, velikog uvoza željeza. To što su dva brodogradilišta na deset minuta vožnje udaljena od željezare, nije mnogo pomoglo. Nevjerojatno je, ali i simptomatično stanje u Jadrankamenu. To je firma koja iz vlastitog kamenoloma bere najbolji kamen te vrste na svijetu, obrađuje ga i prodaje i ni po kakvoj logici ne bi trebala imati niti najmanjih problema. Nakon što je Bruno Orešar, opet zaslugom politike, na poklon dobio i opelješio tu firmu i ona, izgleda, ide u stečaj. Bilanca Jadrankamena trenutno i nije toliko loša i može se izvući iz problema preko stečaja s preustrojem, treba ju samo prodati radnicima ili investitoru koji će znati njome upravljati, ali politika će i ovdje, iako po zakonu odluku donosi trgovački sud, vjerojatno imati zadnju riječ.
Marijan Jović / Hrvatski list
