Vjeronauk – europski standard
Vraćanje vjeronauka u hrvatske škole, u zlatnom desetljeću hrvatske nacionalne povijesti, u svom izvrsnom članku Vjeronauk u školi – bauk ili blagoslov autor Nikola Milanović s pravom naziva velikim civilizacijskim dostignućem hrvatskoga društva. Milanović daje presjek europske prakse izvođenja vjeronaučne nastave u državnim školama Europske unije. Iz njegove je analize vidljivo da je vjeronauk, u različitim modelima, europski odgojno-obrazovni standard što, iz pozicije sekularne države, svojom nazočnošću osigurava pluralnost društva i izgrađuje njegovu dijalošku dimenziju s osobitim doprinosom u međureligijskom razumijevanju i interkulturnom približavanju.
Potreba ovakvih i sličnih osvrta, kao što je stručni članak dr. Ane Thee Filiović Modeli školskog vjeronauka u Europi odraz su značenja vjere u pojedinim društvima, neupitna je ukoliko se ima na umu ideološku antivjeronaučnu kampanju što je na različite načine, od demonstriranja protiv međunarodnih ugovora do nebuloznih zahtjeva u javnim raspravama vođenim od Ministarstva obrazovanja o vjeronauku, provode opskurne i minorne ljevičarske grupacije s utjecajem na javnost nerazmjernim svome značaju.
Na netom završenom XX. međunarodnom teološkom simpoziju „Laička država-religija-Crkva“ što ga je organizirao splitski KBF, na istu je temu pod naslovom Vjerski odgoj u sekularnoj državi zapaženo predavanje održao prof. dr. Martin Jäggle s bečkoga Sveučilišta. Potreba i značaj vjerske naobrazbe u europskim je školama nedvojbena, a rasprava se odvija u smjeru traženja optimalnih modela vjerskoga odgoja i obrazovanja, te definiranja primarnih ciljeva, sržna je potka Jäggleova nastupa. Između ostalih dr. Jäggle je rekao: „Početkom 21. stoljeća u svim zemljama Europe u državnim školama postoji neka vrsta vjeronauka. Prvi put u europskoj povijesti naddržavne europske institucije bave se s pitanjem vjerske naobrazbe, jer je vjerska naobrazba postala ključ za uspješan suživot.“ Briljantnu je analizu o vjeronauku kao ključu interkulturalnosti i jamstvu vrijednosno-etičkoga sustava u europskom prostoru, već početkom ove godine, dala mr. Snježana Majdandžić-Gladić u svom članku Vjeronauk u vrijednosno usmjerenoj školi pluralnoga društva.
Sama nazočnost vjerske izobrazbe u državnim školama zajamčena je Općom deklaracijom o ljudskim pravima u čijem se 18. članku jamči pravo na javno iskazivanje vjere u njene četiri temeljne dimenzije: poučavanju, liturgiji, blagdanovanju (obilježavanje vjerskih blagdana) i prakticiranje (življenje vjerskih norma). I Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u 9. članku u bitnome ponavlja Opću deklaraciju o slobodi savjesti, mišljenja i vjeroispovijedi, a svojim 40. i 41. člankom s njima je usklađen i Hrvatski ustav. Međudržavni ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske reguliranje je, dakle, temeljnoga ljudskoga prava na vjersku slobodu, te protivnike takvih sporazuma razotkriva kao bjesomučne i razorne neprijatelje europske pluralnosti i dijalogičnosti (njene opredijeljenosti za dijalog), odnosno europske uljudbe kao takve. A koja ima kršćansku potku u svome temelju kao i u svojoj kralježnici.
Ubuduće neka ekstremni ljevičari najprije osporavaju i ruše Opću deklaraciju, Europsku konvenciju, Hrvatski ustav, konkordat Svete Stolice i Republike Hrvatske, pa onda zahtijevaju izbacivanje vjeronauka iz škola. No, ni tada im to ne bi pošlo za rukom. Jer vraćanje vjeronauka u hrvatske škole nije trenutni hir, nego je ono simbolično i tvarno vraćanje hrvatskoga naroda u civilizacijski tijek što je započeo Pismom blagoslova pape Ivana VIII. knezu Branimiru. Taj civilizacijsko-duhovni tijek nasilno prekinut komunističkom diktaturom 1945. godine, već je načet 1918., a teško ozlijeđen 1929. godine. Hrvatima je, ipak, ići tim stopama, jer su odljuljani u tim kolijevkama.
Protivnika je bilo poodavno. Pa i ovi današnji imaju svoje pretke. Oni su već 1935. godine tvrdili da se „konkoradatom ugrožavaju načela državnoga suvereniteta, jer se iznad državne volje stavlja volja Rimske kurije“. Sudjelovali su njihovi preci i u agresiji socijalističke internacionale na Španjolsku, a u povijesti lagali o građanskom ratu. Takve su teroriste u propagandi nazivali španci. Njihove su falange 1946. godine organizirale histerična okupljanja pred Stepinčevim stanom. Prije par ih se godina moglo čuti kako arlauču Zagrebom protiv vlasti. Sada ih vlast hrani. Pa arlauču protiv vjeronauka. Španci naših dana. K tome su još i rupičasti.
