Vapaj s periferije
Izvanredna sinoda o obitelji izazvala je određenu pozornost javnosti, ali ponajviše zahvaljujući svome Međuizvješću u kojem se spominjalo pričešćivanje vjernika u civilnom braku i tvrdnje da homoseksualne zajednice imaju vrijednost i kvalitetu što je mogu ponuditi kršćanskim zajednicama. Bila je to jednokratna pozornost sekulariziranih medija u potrazi za svojom potrošnom robom bez i najmanje želje za promišljanjem, vrjednovanjem i eventualnim prihvaćanjem ili neslaganjem sa sinodskim sadržajima. Na sinodi je bilo ozbiljnih sukoba među biskupima što je izazvalo i naše katoličke medije na promišljanje kao što je portal katolik.hr. Naši su biskupi na događaj sinode reagirali neizravno, ali veoma konstruktivno i odgovorno, porukom mladima ‘Muško i žensko stvori ih!‘ u kojoj rodnu ideologiju označavaju najradikalnijim izrazom destrukcije kršćanske antropologije, postupnim razaranjem spolnoga identiteta i rastakanjem braka i obitelji. Hvale su vrijedna i kvalitetna reagiranje na poruku biskupa napisali prof. dr. sc. Tonči Matulić Biskupi su ovim dokumentom raskrinkali ‘đavolsko lukavstvo’ rodne ideologije koja želi uništiti čovjeka i mr. sc. Josip Markotić Žele nam preodgojiti djecu rodnom ideologijom? Odgovorimo otvaranjem što većeg broja katoličkih škola!
Poruka je time dobila i teološko-filozofski i prirodo-znanstveni odjek u javnosti putem portala bitno.net što svjedoči da katolici u Hrvatskoj polako počinju kreirati svoj javni prostor i aktivno sudjelovati u njemu. To potvrđuju portali vjeraidjela.com i benedikt.hr svojim brojnim promišljanjima o kršćanima pred izazovima sada i ovdje i katolicima u raspravama, a sve s ciljem da se teolozi pokrenu već jednom i srcem i umom. U svojim su osvrtima Markotić i Matulić, implicitno poručili kako je neophodna, kako vertikalna, tako i horizontalna protočnost informacija i promišljanja unutar naše katoličke zajednice. To bi konkretno značilo, i na konkretnu situaciju primijenjeno, da katolici raspravljaju na svojim svakodnevnim susretima i posjetima i o vjerskim i crkvenim temama.
Iz svakodnevnih susreta i razgovora s prosječnim vjernicima ponekad se mogu čuti riječi o ‘rasulu u Crkvi i pastirima što ne ulijevaju vjeru niti nude pouzdanje’. Preozbiljne su to i preteške riječi da bi se pokraj njih prošlo kao da nisu izgovorene. Takva izjava, a koja je u stvari poruka, mora odjeknuti u crkvenoj javnosti kao vapaj s periferije. Samu poruku ne treba tretirati površno u smislu koliko je objektivna, nego u smislu da postoje katolici koji imaju takvu percepciju naše Crkve i njenih službenika. Na takve izjave odraslih katolika dolaze još iskrenije riječi djeca osnovnoškolskoga uzrasta kako nitko od odraslih koji pohađaju svetu misu ne vjeruje u Boga. Opet takva dječja izjava zaslužuje isti tretman kao i ona odraslih vjernika. To je njihova percepcija bez obzira jesu li u krivu ili u pravu. Djeca jednostavno tako doživljavaju danas odrasle vjernike, a ovi opet pastire kao svoje zrele vjernike.
Zato u školu na vjeronauk dolaze iz formalnih razloga i imaju širom otvorene oči ukoliko im se učini da netko pred njima vjeruje Bogu. Na konstataciju da kršćanima prijeti propast i uništenje, te da se kršćani konačno moraju početi moliti Bogu i aktivirati kako bi se zaštitili, osmaš spontano odgovara: „Već su zakasnili“. Da, tako u svojoj nutrini osjeća dječak od 14 godina rođen i rastao u tradicionalnoj katoličkoj sredini. Njegov odgovor nije bio refleksivan, nego, što je još tragičnije, spontano izrečen osjećaj što prožima i struji katoličkim vjerničkim mnoštvom. Kakav je sensus fidei takvih vjernika? Odnosno ima li ga uopće? Jesu li, točnije jesmo li, svi kriptoateisti?
Djeca osnovnoškolskoga uzrasta posreduju svoju nutrinu i nutarnji svijet neuvijen u različite celofane. Njihov se unutarnji svijet gotovo može napipati. U stvari se može napipati, samo ne dodirom, nego iskrenom otvorenošću i dobrohotnošću prema njima. Zato je valjda Isus rekao da kraljevstvo Božje pripada djeci. Jer oni uistinu čeznu za njim, ali istovremeno, današnja djeca, nesvjesno pokazuju da ne vjeruju, jer vjeru rijetko susreću. Odaju dojam da im je kraljevstvo Božje jednako cjelokupnoj virtualnoj stvarnosti u digitalnom svijetu što im je na dohvat ruke, ali je ipak ne posjeduju. Sudjeluju u njoj, ali joj ipak ne pripadaju. Čeznu za njom, ali je ne dosežu. Baš u novozavjetnom duhu: već je tu, ali još ne sasvim. Kraljevstvo se Božje već približilo, ali još nije došlo (usp. Mk 1,15).
Problem je odraslim katoličkim vjernicima u hrvatskom društvu, jer djeca su njihovo zrcalo. Odrasli vjernici moraju dati razlog vjere i nade koja je u njima (usp.1 Pt 3, 15-16). Prema sadašnjem vjerskom raspoloženju među djecom, to im baš i ne polazi za rukom. Dječje zrcalo kaže da prosječni hrvatski katolik slabo Bogu vjeruje, pa Mu se ne moli. Zato djeca dolaze u školu bez znanja najosnovnijih molitava. Odrasli Boga vrijeđaju, pa i mladi prostače. Odrasli Boga ne ljube, pa Ga ni djeca ne poštuju.
Priopćavanjem i raspravljanjem o svojim vjerničkim potrebama, zadacima, nadama, očekivanjima, izazovima i problemima vjera hrvatskih katolika može samo jačati i donositi boljega ploda. Ne smije se više uzmicati pred bilo kakvim izgovorima i opravdanjima. Jednostavno je u mnogim aspektima dogorjelo do noktiju. Stvar je poštenja to reći. I intelektualnoga i moralnoga. Kažu li si to hrvatski katolici glasno i jasno naći će načina kako teškoće prebroditi. U suprotnom će morati tražiti izgovor zašto to nisu učinili. Samo da tada riječi osmaša ‘Već su zakasnili’ ne budu obistinjene. Isusovo obećanje o neprolaznosti Crkve (usp. Mt 16,18) ne smije katolicima biti izlika za lijenost. Nego dapače, za veću revnost (usp. Iv 2,17).
Izvor: vjeraidjela.com
