IVICA ŠOLA: Slika svijeta – proizvod kupljenih novinara
Knjigu bivšeg istraživačkog novinara Frankfurter Algemeine Zeitunga, Uda Ulfkottea, “Kupljeni novinari” odmah po tiskanju ignorirali svi važni mediji, a i danas je razlogom prijepora i osporavanja tih istih medija i akademske zajednice. U knjizi se zapravo Ulfkotte ispričava čitateljima jer ih je gotovo dva desetljeća dovodio u zabludu po diktatu američkih tajnih službi i drugih transatlantskih institucija.
Dugo je afera Watergate bila uzor istraživačkog novinarstva. Onda je došla 2005. godina i taj mit je srušen – istraživačko novinarstvo ne postoji, ono je zapravo proizvod manipulacija tajnih službi. Kada je Mark Felt, drugi čovjek FBI-a, priznao 2005. godine u 92. godini života da je on bio “duboko grlo”, tj. informator Boba Woodwarda i Carla Bernsteina, slavnih novinara Washington Posta u aferi Watergate, istraživačko novinarstvo definitivno je demitizirano. Njihovo “otkriće” i pisanje o provali u sjedište Demokratske stranke dovelo je do ostavke predsjednika Nixona. Da im je on, Felt, bio izvor koji im je svakog dana servirao informacije, priznao je najprije obitelji koja ga je nagovorila da s tim izađe u javnost. To je i učinio u intervjuu za Vanity Fair.
Woodward njegove navode nije želio potvrditi, kazavši da 30 godina čuva identitet “dubokog grla” tj. svog i Bernsteinovog izvora i da će ga čuvati i dalje. Zapravo, nije imao izbora nego to kazati kako bi sačuvao mit u svoje “nadnaravne” istraživačke sposobnosti, jer su Woodward i Bernstein na tome napravili monumentalne karijere. Feltovo priznanje je bilo top tema svih svjetskih medija danima. Srušena je fama o “nezavisnom istraživačkom novinarstvu” i ogolila se istina da postoji uglavnom tek – špijunsko novinarstvo. Mark Felt umro je 2008. u 95. godini života u hospiciju u Santa Rosi – “olakšane duše”.
Novačenje i “proizvodnja” istraživačkih novinara
Povod ovom tekstu je knjiga bivšeg istraživačkog novinara Frankfurter Algemeine Zeitunga, Uda Ulfkottea, pod znakovitim naslovom “Gekaufte Journalisten” (“Kupljeni novinari”), s podnaslovom “Kako političari, tajne službe i visoki financijski krugovi utječu na medije u Njemačkoj”. Kada je knjiga izašla, ignorirali su je svi važni mediji, da bi, unatoč tome, i nakon proboja “medijske blokade”, do dana današnjeg bila razlogom prijepora i osporavanja tih istih medija i akademske zajednice koja ju znanstveno dekonstruira i trpa u koš teorija zavjere.
Prvi dio knjige zapravo je pokajnička ispovijest u kojoj se Ulfkotte ispričava svojim čitateljima jer ih je gotovo dva desetljeća dovodio u zabludu po diktatu američkih tajnih službi i drugih transatlantskih institucija. Ulfkotte je “pukao” nakon ukrajinske krize kada su svi zapadni mediji, zdušno antiruski, prešutjeli kako su krizu u Ukrajini proizvele, podržavale i njome upravljale američke tajne službe, a sam autor pod pritiskom savjesti odbio je sudjelovati u kreiranju sukoba, “novog hladnog rata”, koji je prije svega informacijski rat prepun laži i izvrtanja.
Tako je izjavio: “Bio sam novinar 25 godina i bio sam odgajan da lažem, da ne govorim istinu javnosti. Nije u redu to što sam radio u prošlosti, kako sam manipulirao osobe, radio antirusku propagandu, kao što nije u redu kako to rade moje kolege. Nisam napisao ovu knjigu zbog novca već zato jer strahujem od novog rata u Europi, te zato što želim da javnost spozna istinu. Nažalost, živimo u Banana Republici, a ne u demokratskoj zemlji u kojoj ne postoji sloboda tiska”, a Njemačka je, zapravo, američka kolonija kojom dominiraju “plaćeni novinari”.
Ulfkotte, iz pozicije “insajdera pokajnika”, iznosi snažne optužbe koje stubokom mijenjaju sliku zapadnih medija i novinara. Ono što želi jasno dati do znanja jest to, da je svaki istraživački novinar u Njemačkoj zapravo brižno građeni projekt, što opisuje upravo na vlastitoj karijeri. Naravno, nikada ni jedan od onih koji ti donose informacije ne kaže – “Ja sam agent CIA-e, FBI-ja ili BND-a”, a novačenje i “proizvodnja” istraživačkih novinara ide kroz nekoliko faza.
Ignorirane, a potom žestoko osporavane knjige
Najprije vas počnu pozivati u SAD i plaćati skupe i luksuzne boravke u svrhu “profesionalnih usavršavanja”. Tamo stvorite mrežu “kolegijalnih kontakata” koji vas potom hrane informacijama. Potom slijedi činjenje novinara relevantnim, ponajprije daju mu se bezočno prestižne međunarodne nagrade, imenuje ga se počasnim građaninom nekog grada (sve je to put koji je i Ulfkotte prošao), da bi na koncu otvoreno, na više ili manje legalne načine, uzimao novac od industrijskih i financijskih lobija, idući k tome na egzotična putovanja. Kada dođete do te razine, više nema nazad, u protivnom, uništena Vam je karijera. Zaključak – istraživački i (globalno) relevantan novinar ne postaje se slučajno, to je kontrolirani (koruptivni) proces, a većina važnih medija u Njemačkoj su zapravo PR za NATO.
Jedan od povoda i izvora za knjigu, Ulfkotteu je bila knjiga, znanstveno istraživanje o novinarstvu, pod naslovom “Meinungstmacht” (“Moć mišljenja”), autora Uwea Krügera, koja donosi znanstvenim istraživanjem ono što Ulfkotte svjedoči osobnim novinarskim iskustvom. I jednoj i drugoj je zajedničko da su na početku bile ignorirane, a potom žestoko osporavane. Krügerova knjiga je pretprošli tjedan osporavana tek znanstveno, s obzirom na metodu i prejake zaključke, dočim se s Ulfkotteom išlo na više razina, pa i na osobnu razinu. Njegovi nadređeni u Frankfurteru proglasili su ga psihijatrijskim slučajem, shizofreničarem, te da je zapravo on, zato što su ga, valjda, kupili Rusi, promijenio kurs. Recenzenti nisu propustili naglasiti da mu je knjiga (kada nije htio nitko drugi) izašla u izdanju izdavačke kuće “Kopp” koja izdaje mračne knjige o teorijama zavjere i koja je bliska ekstremnoj desnici – uglavnom, javna diskreditacija Ulfkottea po svakom pitanju.
Ulfkotte tvrdi da su glavne institucije koje na pipi drže važne njemačke novinare i koje preko njih oblikuju javno mnijenje – Aspen Institute, Trilaterala, German Marshall Found, American Council Germania, American Academy i Atlantic Bridge – te zaključuje knjigu kako je pluralizam mišljenja čista fikcija, a novinarstvo najobičnije ispiranje mozga po svim bitnim globalnim i geopolitičkim temama. Premda, dakle, žestoko osporavan, Ulfkotteovi protivnici nisu negirali da su Josef Joffe iz Zeita, Stefan Kornelius iz Süddeutsche Zeitunga i Klaus-Dieter Frankenberger iz Frankfuretra naslonjeni na “američke institucije i izvore”, te da to nije nikakva novost, da je to “normalno” i da zato ne trebaju knjige poput Ulfkoteove ili Krügerove, kao što ni mnogi drugi koje Ulfkotte kao “kupljene” spominje nisu mogli demantirati navode o njima, osim čuđenja odakle Ulfkotteu te informacije!? Čak su neki prozvani sramežljivo dopustili da je to tako kako piše Ulfkotte.
Zakulisni “centri moći” konstruiraju “istine”
Premda je proglašen ludim i nevjerodostojnim, Ulfkotte je ipak “insajder pokajnik” koji je ukazao na orwelovski karakter današnjeg svijeta i informacijskog rata koji je stalno na djelu, gdje su granice zbilje i fikcije odavno izbrisane, gdje je weberovsku “željeznu krletku” zamijenila “elektronička krletka” u kojoj živimo, navođeni “kupljenim novinarima” koji su prava pravcata orwelovska “policija mišljenja” ili “psihopolicija”. Sama Ulfkotteova biografija prije “obraćenja” govori dosta o tome tko nas informira i kako se proizvodi dobar “istraživački novinar”.
Ulfkotte je bio jedna od perjanica Frankfurtera, globalno utjecajan, te, nakon što je odradio dobre stvari za CIA-u kao dopisnik sa Srednjeg istoka, postao je počasni građanin Oklahome, da bi postao i predavač na prezbiterijanskom Sveučilištu u San Franciscu. Kako funkcionira prosječni “istraživački novinar”, govore i neki “zanimljivi” podatci iz Ulfkotteove karijere: dok je bio dopisnik Frankfurtera na Srednjem istoku obratio se na islam, no nakon povratka kući postaje član inicijative protiv islamizacije Europe(!?). I jedno i drugo učinio je jednako zdušno.
Godine 2004. došao je u središte afere kada je objavio opasne podatke za nacionalnu sigurnost pri čemu nikome nije bilo jasno kako je do njih došao, kao što nikome nije jasno odakle mu podaci o osobama i događajima koje je objavio u knjizi “Kupljeni novinari”, podatke koje nitko nije demantirao. Kako god bilo, je li Ulfkotte nakon što ga je plaćala CIA da radi za njih, sada prešao Putinu i radi za njega, u oba slučaja princip je isti – informacijski rat i svijet kako ga poimamo posreduju “kupljeni novinari”, on je konstrukcija zakulisnih “centara moći” koji konstruiraju “istine” u koje vjerujemo, na temelju kojih donosimo zaključke o svojim životima i odlukama.
U svakom slučaju, staviti Ulfkotteov uradak samo pod rubriku “teorija zavjere” bilo bi previše lakomisleno, kao i prejednostavan ad hominem argument protiv Ulfkottea da je on tek “psihijatrijski slučaj” i da sebe projicira na druge, jer se do sada toliko službenih informacija važnih za globalnu sigurnost i živote milijarda ljudi, od Saddamovog oružja za masovno uništenje do bankarskih “istina” prije izbijanja globalne financijske krize, pokazalo kao laž, kao propaganda i dezinformacija da se uistinu možemo zapitati: Tko je tu doista lud? Kome vjerovati – državnoj i financijskoj propagandi, ili “teorijama zavjere” luđaka poput Ulfkottea ili znanstvenika Krügera?
“Istraživačko novinarstvo” u Hrvatskoj
Što se Hrvatske tiče te našeg “istraživačkog novinarstva” i njegovih perjanica, dobro bi nam došao jedan takav “luđak”, jedan “pokajnik insajder”, pa makar mu motiv bio i promjena gazde ili “sponzora”. Ono što za sada možemo reći jest tek da je slučaj “Labrador” dao naslutiti da su glavna novinarska pera u Hrvatskoj nikla u laboratoriju Udbe i Kosa. Ovdje u tom smislu želimo dodati i neke nove činjenice. Naime, prije raspada Jugoslavije, Kos je imao nekoliko akcija u svrhu upravljanja ovim procesom. Njihovo kodno ime bilo je “Proboj 1” i “Proboj 2”, a svrha im je bila u raznim institucijama hrvatskog društva, pa i u medijima, probuditi svoje spavače, postaviti ih na urednička i “istraživačka” novinarska mjesta.
O tome bi, inače, puno mogao govoriti bivši agent Kosa, Mustafa Čandić, koji danas mirno živi negdje u Bosni i Hercegovini, jer je na vrijeme promijenio stranu. Neke kontakte s njim sam pokušao uspostaviti preko ljudi koji ga znaju, ali – bezuspješno. Inače, Čandić je o Kosovim kadrovima među novinarima u Hrvatskoj, prema nekim izvorima, već govorio na suđenju Slobodanu Miloševiću, no to je svjedočenje bilo zatvoreno za javnost, a vjerojatno se radilo o akcijama “Proboj 1” i “Proboj 2”, kada je reaktivirana udbaško-kosovska “policija mišljenja” koja je i danas očito dobro raspoređena. Valjda ćemo dočekati nekog našeg “novinara pokajnika” kao Ulfkotte, pa će nam situacija onda biti jasnija.
Što se istraživačkih novinara u Hrvatskoj tiče, po istaknutosti, nagrađivanosti i povoljnim putovanjima u inozemstvo na “stručna usavršavanja”, svakako su najpoznatiji Gordan Malić i Drago Hedl, danas obojica čine tim novinara bliskih Tomislavu Karamarku, “špijunčini”, kako ga je “krstio” Slavko Linić. Malić se, među inim, “proslavio” u slučaju Gotovina sa svojim “istraživačkim novinarstvom”, gdje je uhvaćen na liniji i s britanskim agentima. Inače, navodno ga je sam Josip Perković povukao u Hrvatsku dok je još radio u Bosni i Hercegovini za list “Ljiljan”, koji slovi kao glasilo bošnjačkih tajnih službi.
Istraživačko novinarstvo – špijunsko novinarstvo
Drago Hedl je, pak, jamačno, u Hrvatskoj i inozemstvu, jedan od najnagrađivanijih novinara, a još od komunizma “specijaliziran” je za “krvnika Stepinca” i druge pamflete koje je objavljivao, a zbog čega su ljudi u komunizmu završavali u zatvorima, da bi ga predsjednik Josipović odlikovao za “izniman doprinos ljudskim pravima”. U Beogradu je kao kod kuće i prema objavljenim tekstovima vidi se da su mu sva vrata tamo otvorena. Bio je i posebno omiljen novinar prvog srpskog ambasadora Cvetićanina, koji o njemu piše samo u superlativima, kao o “našem čovjeku na terenu”. Uklapaju li se i oni u Ulfkotteov đir “kupljenih novinara” koji su propagandistička ruka tajnih službi, teško je reći, osim kada bi nam Mustafa Čandić malo “olakšao posao”, što je malo vjerojatno, ali nije nemoguće, pa ga i ovim putem pozivam.
Kako god bilo, nakon afere Watergate je jasno da je istraživačko novinarstvo veoma često tek špijunsko novinarstvo, “dejstvovanje po zadatku”, da svijetom drmaju spinovi i manipulacije, a Ulfkotte je tek jedan “luđak” u nizu koji mnogim intuicijama i činjenicama daje dodatne potkrepe.
Autor: 7Dnevno/Ivica Šola