Nepročitani zapisi: Nezavisna Država Hrvatska u partizanskim ratnim dokumentima
Od završetka Drugog svjetskog rata pitanje državnosti Nezavisne Države Hrvatske često se postavljalo u najrazličitijim oblicima. Premda se na prvi pogled može činiti da je to pitanje prvenstveno – ako ne i isključivo – pravno pitanje, ono je (s obzirom na karakter onih koji su to pitanje postavljali) suštinski političko pitanje.
Pobjeda ratne koalicije Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država rezultirala je da se (i) na hrvatskom prostoru obnovi jugoslavenska država kojoj je nužno trebalo stvoriti legitimitet. Iz tog razloga, naglašavalo se kako je (novo) političko vodstvo Jugoslavije sa (tada još uvijek) misterioznim maršalom Titom, bilo nositelj jugoslavenske državnosti. U takvom diskursu, NDH nije bila ništa drugo nego »marionetska tvorevina«, dok su njezini politički predstavnici biti tek »suradnici okupatora«.
Koliko je takav način objašnjenja (nedavne) prošlosti bio pojednostavljen ako ne i posve pogrešan, najjasnije svjedoče ratni dokumenti Titovog (partizanskog) pokreta. Ti dokumenti pisani kao izvještaji različitih partizanskih vojnih stožera (neovisno radi li se o stožerima Titovih izaslanika za pojedina područja ili, pak, o Titovom stožeru, odnosno Vrhovnom štabu) ukazivali su da je način na koji je NDH opisivana unutar partizanskog pokreta bilo bitno drugačiji od onoga što se (odlukom tih istih tijela – partizanskih vojnih i političkih stožera) prezentiralo domaćoj i inozemnoj javnosti.
Suprotno uobičajenom poslijeratnom etiketiranju NDH kao »marionetske tvorevine« čiji je jedini politički nositelj vlasti sustav koji se tada pejorativno nazivao »ustaški režim«, ratni dokumenti Titovog (partizanskog) pokreta svjedoče kakav je bio stvarni karakter NDH iz partizanskog kuta gledanja. Za spomenutu temu nije nevažno spomenuti da su ti dokumenti objavljivani u mnogobrojnim jugoslavenskim publikacijama za vrijeme socijalističke Jugoslavije. S obzirom na ustroj socijalističke Jugoslavije u kojoj je, i prema njezinim službenim podacima, neprijepornu vlast obnašala Komunistička partija Jugoslavije (odnosno, od 1952. godine Savez komunista Jugoslavije), očito je da objavljivanje tih dokumenata ne bi bilo moguće bez političke odluke najviših državnih (odnosno, partijskih) tijela na čelu sa maršalom (a ujedno i doživotnim predsjednikom države i generalnim partijskim sekretarom) Titom. Također, za spomenuto pitanje nije nevažna ni okolnost da spomenuti dokumenti nisu objavljivani samo u zbornicima ratnih dokumenata nego i u mnogobrojnim publikacijama najrazličitije vrste; memoarima, monografijama ili kratkim prikazima. Dakle, dokumenti o kojima je riječ bili su i više nego dostupni. Doduše, drugo je pitanje što se podaci takve vrste tek usputno spominjani te im se, djelomično i iz tog razloga, i nije pridavala veća pozornost.
Najznačajniji – a vjerojatno javnosti i najpoznatiji – među dokumentima te vrste jest Titova naredba upućena 13. svibnja 1945. godine stožeru vojne grupacije pod zapovjedništvom Peke Dapčevića (odnosno, kako se navodi, Štabu 1. Armije). U spomenutoj naredbi Tito je precizno naveo: “III armija izvještava da se na prostoriji Konjice – Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50.000 ljudi. Sa njima se nalazi Pavelić, Maček, hrvatska vlada i veliki broj zlikovaca. Pokušavaju preko Dravograda predati se Englezima. Jedna Kostina divizija [tj. divizija u sastavu 3. armije Koste Nađa] drži prostoriju Neravosinrodo, a druga je kod Šentilja presekla cestu Velenje i Dravograd. Treba da najhitnije krenete sa vašim snagama iz rejona Celja pravcem Šoštanj – Slovenjgradec, kako bi koncentrisali napad za uništenje ove grupe.”[1] U ovoj naredbi jasno se navodi da je riječ o “hrvatskoj vladi” a ne o “Pavelićevoj vladi”, “ustaškoj vladi” ili o, primjerice, “marionetskoj vladi iz Hrvatske”. Naredba je upućena sa (tada) najvišeg političkog – Titovog glavnog stožera – jednom od njegovih najpovjerljivijih ljudi (Peki Dapčeviću). Okolnost da se u Titovom naređenju protivnici koje treba, kako se jasno navodi, “uništiti”, definiraju kao “zlikovci” tek je uobičajeni Titov diskurs koji ni na jedan način ne dovodi u pitanje tko su ti protivnici – hrvatska vlada i oni koji je prate (među kojima je, kako se tvrdi, “veliki broj zlikovaca”). Te Titove riječi važne su iz razloga što je u trenutku upućivanja ove naredbe glavni grad Hrvatske, Zagreb, već pet dana (od 8. svibnja) bio pod nadzorom njegovih snaga. Tijekom tog razdoblja Tito je u Zagrebu postavio skupinu ljudi koje je imenovao (novom) “hrvatskom vladom”, odnosno “vladom federalne Hrvatske”. Usprkos tom (po svemu sudeći, isključivo deklarativnom) činu, Tito je označio vladu NDH hrvatskom vladom čime je onoj skupini kojoj je namijenio ulogu (nove) “hrvatske vlade” i u očima svojih suradnika (primjerice, Dapčevića) oduzeo svaki legitimitet. Dapače, Titov spomenuti stav je obznanjen kada je 6. lipnja 1945. godine navedeno da je pripadnicima vlade NDH sudio Vojni sud 2. Armije pod zapovjedništvom Ivana Gošnjaka[2] a ne sud “vlade federalne Hrvatske”.
Osim iz navedene Titove naredbe Dapčeviću, i u Titovim izvještajima iz perioda tijekom kojeg se on nalazio (od 19. prosinca 1941. godine do 3. lipnja 1944. godine) na teritoriju NDH, jasan je način na koji on svojim podređenima karakterizira NDH. Tako u pismu Svetozaru Vukmanoviću Tempu od 20. veljače 1942. godine, analizirajući stanje u istočnoj Bosni, Tito za vojne postrojbe NDH navodi termin “hrvatska vojska”.[3] Termin “hrvatska vojska” koristi i u pismu upućenom 1. siječnja 1942. Centralnom komitetu Komunističke partije Hrvatske.[4] Na jednak način Tito je komunicirao i sa Kominternom, kojoj je putem radio-veze, na učestale kritike njezinih predstavnika, 25. srpnja 1942. godine odgovorio: “Postaraćemo se da u najbliže vrijeme damo podatke o dislokaciji talijanskih, njemačkih i hrvatskih trupa i da osiguramo redovnu informaciju [tj. komunikaciju].”[5] U vrijeme ovog telegrama, Kominterna je kritizirala Tita (među ostalim razlozima i) zbog nepreciznih i netočnih podataka koje im je slao o broju osovinskih vojnika na području bivše Jugoslavije te se Tito (i) zbog toga morao ispričavati. Kao i u telegramu od 25. srpnja 1942. godine Tito i u narednim telegramima Kominterni za vojsku NDH koristi termin “hrvatska vojska”.[6] Iste termine za vojsku NDH kao i Tito, koristila je i Kominterna koja je, prema objavljenim dokumentima, spominjala “hrvatske jedinice” (i “Hrvate”).[7] Analizirajući komunikaciju Tita i Kominterne autori publikacije koji su objavili spomenute dokumente (Slavko Odić i Slavko Komarica) bez objašnjenja su konstatirali kako “domobranstvo tzv. NDH” naziva “i sam Tito nekoliko puta hrvatskom vojskom”.[8]
Poput Tita, i njegovi bliski suradnici kao Ivo Lola Ribar i Edvard Kardelj u svojim izvještajima na jednak način su pisali o vojno-političkim strukturama NDH. Lola u izvještaju od 7. siječnja 1942. godine upućenom Titu piše o vojsci NDH kao “hrv. vojsci”[9], a u izvještaju od 17. ožujka iste godine za istu vojsku koristi pojam “Hrvati”.[10] U svojim izvještajima od 15. siječnja i 29. ožujka 1942. godine upućenom Titu, Kardelj za vojsku NDH koristi oba termina koje je naveo Lola – “hrv vojska” i “Hrvati”.[11] Slično Loli i Kardelju pišu Miro Popara i Petar Drapšin (pod pseudonimom Petar Ilić) u svom izvještaju od 22. svibnja 1942. godine. Opisujući stanje na području Hercegovine i južne Dalmacije koje je, prema Titovoj podjeli na operativne jedinice, njihovom stožeru bilo dodijeljeno, Popara i Drapšin navode: “Raspoloženje među hrvatskim masama prema nama je mnogo slabije nego kod Muslimana. Takvo stanje među njima je rezultat našeg slabijeg rada u tim mestima, veće zaostalosti i toga što se te mase osećaju neposrednije vezane za Hrvatsku Državu.”[12] Kao što Lola i Kardelj vojsku NDH nazivaju “hrvatskom vojskom” i(li) “Hrvatima”, a Tito vladu NDH “hrvatskom vladom”, tako i Popara i Drapšin tek usputno (kao nešto što se samo po sebi razumije) NDH identificiraju kao “Hrvatsku Državu”.
Analizirajući spomenute zapise nastale u doba rata (i poraća), može se zaključiti kako je unutar Titovog partizanskog pokreta (kao i unutar same Kominterne) NDH bila nedvojbeno doživljavana kao hrvatska država. Tek u kasnijoj fazi rata u kojoj se – isprva u inozemstvu a kasnije i na području bivše Jugoslavije – udomaćio pejorativni pojam “kvisling”, NDH se (iz dnevno-političkih razloga) počinje (i) tako nazivati. Do tada je ona u partizanskoj ratnoj propagandi nazivana različitim terminima koji su se – kao što se vidi na primjeru navedenih podataka – bitno razlikovali od internog partizanskog rječnika. Naime, u slučajevima kada se u internom diskursu Titovog pokreta uz NDH i vezao pojam “zločinački” (što je bio uobičajen pojam u ratnoj propagandi), to nije ujedno značilo i negiranje njezine državnosti. (Primjer za tu tvrdnju najjasnije je došao do izražaja u Titovoj spomenutoj naredbi od 13. svibnja 1945. godine.) Pridjev “takozvana” koji se vezao uz NDH Titu je prvenstveno trebao kako bi naglasio (fiktivni) kontinuitet svog političkog pokreta sa predratnom jugoslavenskom državom i njezinom (“londonskom”) vladom protiv koje je pisao propagandne tekstove u predratnom, ratnom i poratnom razdoblju. Iz tog razloga, Tito je, uz isticanje onih ličnosti iz razdoblja predratne Jugoslavije koji su se orijentirali njegovom pokretu, preuzeo diskurs jugoslavenske (“londonske”) vlade glede pitanja državnosti NDH, nazivajući je “takozvanom”, “kvislinškom” i(li) “marionetskom”. Približno u istom razdoblju u Titovom je javnom diskursu Jugoslavija prestala biti “tamnica naroda” i “versajska tvorevina”, a jugoslavenska vlada je postala “izbjeglička” (odnosno, “izdajnička”). Radilo se, dakle, o konstruiranju vlastitog legitimiteta na području koje je, spletom okolnosti, (nakon četiri godine) ponovno postalo jedinstvena država.
Vladimir Šumanović
