Dr. Branimir Molak: IMA LI SPASA HRVATSKOJ?
I osobe ograničenih umnih sposobnosti, ako imalo pomišljaju na druge osim na sebe, već odavno bi shvatile da provođenje nečega što izaziva: sve manji broj zaposlenih, a sve više nezaposlenih, sve veće osiromašenje puka, sve veću nesigurnost ljudi, gotovo robovlasničke radne odnose,
rad bez plaće, sve veći broj stečajeva, bezizlaznu budućnost za većinu stanovništva, enormno bogaćenje malog broja privilegiranih, i to u ratu, prepuštanje nacionalnih dobara u bescjenje strancima (političarima i političkim moćnicima podobnim osobama), izvoz kapitala i profita najunosnijih djelatnosti u Hrvatskoj – da je sve to trebalo već odavno zaustaviti.
Zanima li nekoga kako žive stanovnici Hrvatske?
Treba se baviti onim što je važno za preživljavanje većine ljudi u Hrvatskoj. Zanima li to političare
u Hrvatskoj? Zanimaju li nekog ljudi bez posla, ljudi koji pretražuju otpad da bi imali za kruh i mlijeko? Zanima li nekog od čega će živjeti ljudi čije otpuštanje najavljuju političari? Zašto za tobožnje izlaženje iz krize političari u svojim tzv. programima traže da najviše pridonesu oni najsiromašniji? Zašto ne uzmu novac za punjenje proračuna od onih koji ga imaju u suvišku, od onih koji su se u bescjenje domogli vlasništva dobara koja su bila vlasništvo ili su ih stvarali svi stanovnici Hrvatske? Bez nacionalizacije opljačkanog i neovlašteno poklonjenog strancima nema izlaza iz krize. Povrat otuđenog je osnovni preduvjet da bi se uopće moglo pristupiti osmišljavanju razvitka Hrvatske i njenom izlasku iz sve dublje krize.
“I osobe ograničenih umnih sposobnosti, ako imalo pomišljaju na druge osim na sebe, već odavno bi shvatile da provođenje nečega što izaziva: sve manji broj zaposlenih, a sve više nezaposlenih, sve veće osiromašenje puka, sve veću nesigurnost ljudi, gotovo robovlasničke radne odnose, rad bez plaće, sve veći broj stečajeva, bezizlaznu budućnost za većinu stanovništva, enormno bogaćenje malog broja privilegiranih, i to u ratu, prepuštanje nacionalnih dobara u bescjenje strancima (političarima i političkim moćnicima podobnim osobama), izvoz kapitala i profita najunosnijih djelatnosti u Hrvatskoj – da je sve to trebalo već odavno zaustaviti.
Takozvana privatizacija najčešće je otimačina i posvajanje svega onoga što su generacije ljudi stvarale. Kako se to događalo u ratu i uz rat to nije moglo niti rezultirati drugim nego socijalnom, gospodarskom i prije svega moralnom krizom.” (izvadak iz mog teksta 3. objavljenog u Vjesniku 12.7.2002.). Napisano prije deset godina vrijedi i danas.
Za stanovnike Hrvatske mnogo je opasniji gospodarski kolaps koji će biti izazvan nastavkom rasprodaje Hrvatske, nego ono – nesnalaženje u elementarnoj nepogodi – što se ove zime dogodilo u Dalmaciji. U tom “poslu” izuzetno važno mjesto ima energetika, ali nije manje važna niti poljoprivreda i neke druge grane životarenja u Hrvatskoj.
Što se dogodilo u energetici – rasprodaja INA-e i dr ugog
U najkraćem obliku u tekstu ŠTETOČINE 1. portal hkz-kkv.ch 29.11.2011. i poveznicama u njemu je prikazano ono što se događalo u energetici. Za one koji se žele detaljnije informirati zašto će se dogoditi kolaps (u području energetike) mogu to pročitati u tekstu: Stanje u energetici Hrvatske 2. MIRAH 30.3.2011.
Počelo je s INA-om unatoč upozoravanju: Vrijednost INE i HEP-a: prodaju li se po procijenjenim iznosima bit će to zločin prema hrvatskom narodu_3. ,Vjesnik 12.7.2002. Nije pomoglo, INA je poklonjena Mađarima, a još prije i plin iz Jadrana Talijanima 2.. Što se tiče HEP-a, samo ga je sreća spasila, no i on će uskoro do
ći na red.
Onaj koji je „kupio“ INA-u sada se čak izruguje s onima koji su mu je praktički poklonili: Pod tušem sam se sjetio 505 bombona i ponudio 505 mil.$ za Inu 4., Večernji list 26.1.2011. U biti nije INA čija je vrijednost tada bila preko deset milijardi USD 3., a 1/4 prodana za 505 milijuna USD, nego samo za 255 jer je Hrvatska natrag otkupila beznačajno, ali Hrvatskoj sasvim dovoljno skladište plina, za 250 milijuna USD (deset puta skuplje nego što ga je prodala – moj odgovor MOL-u 11. Vjesnik 22.11.2010.).
Onaj koji je napravio „sjajan posao“ s Mađarima nonšalantno je izjavio samo dvije godine nakon „prodaje“ da (1/4) INA, 2005. vrijedi 300 milijuna USD više nego kada je prodana: INA vrijedi između 3,2 i četiri milijarde dolara_5,. Vjesnik 1.5.2005. Uz to tvrdio je da dionice INA-e ne treba (pro)dati umirovljenicima, bivšim radnicima i braniteljima. Također tvrdnjom da INA-u „treba prepustiti profesionalcima“ uvrijedio je one koji su izgradili INA-u i omogućili proizvodnju nafte i plina. Na moja pitanja, između ostalog zašto je uopće prodavana INA: Ministri i stručnjaci bescjenja_6., Vjesnik 6.6.2005. nije se više oglasio. Spomenuti je „prvi mozak“ ekonomije u Hrvata, pa stoga ne iznenađuju njegove tvrdnje, niti to što je praktički poklonio INA-u (pa mu se i Mađari rugaju 4. , a u biti rugaju se Hrvatskoj), a niti sve ostalo što se dogodilo u Hrvatskoj. To između ostalog pokazuje kakva je „borba protiv korupcije“. Nitko ništa ne poduzima jer dvije „zaraćene“ dobro zaštićene grupe (u međusobnim čarkama, bez stvarnih želja i mogućnosti da raščiste stvari) oko INA-e (jedna je poklonila plin u Jadranu Talijanima, a druga INA-u Mađarima) pripadaju dvama najjačim frakcijama političara nastalih iz bivše KP Hrvatske, pa se međusobno ne diraju nego samo rotiraju s vlasti u tzv. opoziciju i obratno.
Za sve što ne valja u Hrvatskoj kriv je bivši premijer – neka visi Pedro?
Zatim se nastavilo s ispitivanjem i beskrajnim suđenjem bivšem premijeru: Jesu li baš svi sve znali_7. Vjesnik 12.11.2010.. Šira verzija teksta dostupna je u časopisu Ekonomija 8. rifin 10/2010.
Mađarskom MOL-u se tekst nije svidio, pa je glasnogovornik MOL-a (bivši glasnogovornik mađarske vlade) pokazao da ne zna (ili ne želi znati) niti bilance plina u Hrvatskoj, ali neistinama brani profit Mađarske od naše nafte i plina, a pritom i vrijeđa naše stručnjake u INA-i u tekstu: Neizbježno otvaranje tržišta plinom_9. Vjesnik 15.11.2010.
Odgovorio sam MOL-u u članku: Plin ne smije poskupjeti_10. Vjesnik 22.11.2010. i u nešto preciznijoj verziji na nekoliko Internet portala pod naslovom: Jedino rješenje za Hrvatsku je nacionalizacija INA-e_11. npr. portal hrhb 15.12.2011.
Proizvodna cijena plina iz Jadrana je 11-12 puta niža od one koju plaćaju kućanstva u Hrvatskoj 2. . Očito im to nije dosta, pa traže „tržišnu“ 12. cijenu plina, tj. žele stanovnicima još poskupjeti plin.
Hrvatskoj bi moglo pomoći samo to da se što prije vrati hrvatskom stanovništvu ono što poklonjeno ili u bescjenje prodano strancima koji su se već odavno (u energetici) namirili za ono što su platili, ako su uopće i platili, da bi mogla proizvodnjom stjecati novac kojim će moći kupiti energente kojih nema dovoljno. Ležišta plina i nafte u Hrvatskoj vrlo brzo se prazne u korist Talijana i Mađara 2..
Prvi korak: Otuđena dobra vratiti vlasnicima – stanovništvu Hrvatske
Sadašnje stanje vanjskog zaduživanja 2. vodi u bankrot, a visoko profitne aktivnosti otetog (energetika, banke, telekomunikacije, turizam,…) ostvaruju profit strancima koji ga odnose u inozemstvo, a ako ostaje u Hrvatskoj i dalje njime u svoje vlasništvo prenose i ostalu imovinu stanovnika Hrvatske (bez tog novca nije moguće vraćati dug). Prvenstveno to treba zaustaviti povratom te imovine njenim vlasnicima (stanovništvu Hrvatske). Što se dulje sa tim čeka bude manje šanse za izlazak iz sve dublje krize i političari će morati prodati i sve ostalo (poljoprivreda, šume, vode, HEP…).
Jasno je da bez nacionalizacije otuđenog i poklonjenog strancima (ne samo u energetici) nema izlaska iz sve dublje krize u koju srlja Hrvatska, a nitko ništa ne poduzima da zaštiti interese stanovnika u Hrvatskoj. Umjesto toga, oni na vlasti (već godinama) ne usude se zahvaćati novac za punjenje proračuna (porezom) od visokih profita onoga (banke, telekomunikacije, energetika, turizam…) što su poklonili strancima, nego ga namiruju od najsiromašnijih stanovnika poskupljenjima osnovnih potrepština (porast PDV). „Kozmetičke prilagodbe“ poreza su prelijevanje iz šupljog u prazno – ništa ne rješavaju, a ne žele smanjiti svoje privilegije (ne pada im na pamet da ponište privilegirane mirovine političara, kažu da se ne mogu smanjiti, jer je to njihovo stečeno pravo; oni koji su izazvali ovo stanje u Hrvatskoj iz svojih mirovina bi trebali otplaćivati štete, a ne da doživotno zbog počinjenih šteta budu još i nagrađeni). Umjesto da osmišljavaju kako povećati proizvodnju i stvaranje dohotka i profita, na vrlo neobičan način „poboljšavaju“ stanje u Hrvatskoj (i obećavaju da će uskoro biti bolje), tj. planovima masovnog otpuštanja ljudi, umjesto njihovim zapošljavanjem. Političari stalno kukaju samo za novim investicijama, daljnjim zaduživanjem iz inozemstva, kao da će to riješiti probleme, a ne brinu o tome kako će to vratiti. Time će samo stranci postajati vlasnici još više dobara u Hrvatskoj kojima će stjecati profit.
Stoga je i osobama ograničenih umnih sposobnosti, ako imalo pomišljaju i na druge, osim na sebe, jasno da je neminovan kolaps i rasprodaja i svega preostalog (poljoprivreda, šume, vode, HEP…), jer se nema čime puniti proračun (poklonjene aktivnosti strancima koje donose dobit odnose u inozemstvo) i osmišljavati razvitak Hrvatske, odnosno aktivnosti u kojima bi se zapošljavalo stanovništvo i stvaralo dobit.
Osnovni problem je što političari u Hrvatskoj nemaju hrabrosti obračunati s kriminalom i korupcijom (o tome samo beskrajno lamentiraju jer su i sami u njih duboko „umočeni“) prije svega povratom svega otuđenog stanovništvu Hrvatske. Političari u Hrvatskoj poslije svakih tzv. izbora odmah zaborave što su obećavali, a ponašaju se kao srednje vjekovni osvajači- barbari – odmah međusobno dijele plijen (ono što je preostalo od prijašnje pljačke) i fotelje u preostalim unosnim poslovima, gdje im se pružaju mogućnosti daljnjeg osobnog bogaćenja i uništavanja svega što je vlasništvo svih stanovnika Hrvatske. Zašto da se još zamaraju i činjenicom da u Hrvatskoj postoji i narod?
S obzirom na zbivanja ni EU, ni MMF, ni WB, pa niti BATMAN neće moći pomoći Hrvatskoj i njenom puku.
U tekstu Četiri koraka do prokletstva_12. portala hu-benedikt.hr, sjajno je opisano ono što se događa u Hrvatskoj i još nekim zemljama koje klize u katastrofu.
Napomena: Ovaj tekst, tj. ponešto iz mojih “stilskih vježbi” iz područja energetike, upućen je jednom broju onih koji bi morali što prije promijeniti smjer zbivanja u Hrvatskoj, a žele li, smiju li i mogu li to? Vide li oni i shvaćaju li sa svojih pozicija bezgranične bahatosti (nosa u oblacima) što se zbiva u Hrvatskoj? Otpuštanje sve većeg broja ljudi, gašenje važnih djelatnosti, stečajevi i rasprodaja preostalog uz obećanja da bude bolje, nije i ne može biti program izlaska Hrvatske iz krize nego samo njeno produbljivanje.
Tekst je pisan u spomen Vjesniku kojeg ukidaju. Šteta za Vjesnik u kojem se godinama moglo objavljivati tekstove i nas iz struke, kojima se javnosti kazalo i istinu, koju najčešće žuti mediji prešućuju ili tutnje neistinama. Vjesnik je jedini ozbiljan dnevni list (štampani) u Hrvatskoj, iako se za neke priloge njegovih novinara koji se tiču energetike ne može reći da su ozbiljni. Njihovi uradci (za što ih zacijelo plaćaju energetski klanovi) su prije svega reklame različitih energetskih klanova koji rade na ukidanju Hrvatske.
Ne treba se čuditi što žele ukinuti Vjesnik, jer se mnogi političari već godinama svojski trude da ukinu Hrvatsku ili da ona doživi sudbinu Grčke i ostalih. Možda žele primijeniti i model Sudana u rješavanju korupcije. Ima li kakve razlike u razlozima ukidanja Vjesnika i ukidanja Hrvatske? Vjesnik je dužan, ali je Hrvatska još više dužna, bezizlazno, ako ne vrati otuđenu i poklonjenu imovinu strancima i domaćim podobnima.
Doktor tehničkih znanosti – naftno rudarstvo
Magistar prirodnih znanosti – nuklearna i atomska fizika
