DAJLA – ŠUTNJA KOJA GOVORI?
O Dajli se više ne piše. Jesmo li je se odrekli, priznali da smo u krivu, ili se u tišini sprema rješenje koje bi moglo biti i pravedno i pravično za obje strane? Nadam se da je ovo drugo.
Pratio sam događaje oko Dajle kroz Večernji list i putem televizije i čudio se pristranim zaključcima.
Je li moguće da je benediktincima iz Praglie važnije materijalno vlasništvo od njihovog poslanja i izričitih želja donatora? Ili mi ne znamo dovoljno, jer oni šute a druga strana galami?
Kako to da biskupija prihvaća vlasništvo nad spornom imovinom prije pravorijeka unutar Crkve, pa se, uz to, žuri s prodajom dijela istog spornog vlasništva po cijeni koja se preprodajom učetverostručuje (loše gospodarenje). Sada je navodno pred stečajem, a prodani dio imovine je po vrijednosti veći od duga?
Ne bi li bilo logično da se, barem u manjem dijelu, poštuju želje donatora, uvažavajući sve promijenjene okolnosti, čime bi bila isključena “rasprodaja” imovine?
Nije li i naš kardinal, umjesto potpisa na Sporazum, mogao upotrijebiti sav svoj utjecaj i autoritet da se spor riješi na način koji ne će biti otuđenje hrvatske imovine (možda kao vlasništvo redovničkoj zajednici iz Hrvatske, ustanova u vlasništvu benediktinaca i biskupije, poklon države biskupiji umjesto spornog povrata i sl.)?
Službena Crkva ne bi trebala šutjeti dok su padale teške i neodmjerene riječi i očita pretjerivanja, sjetimo se da su neke novine kao krajnjeg vlasnika već vidjele i talijansku mafiju.
Podsjetimo se malo. Dok su benediktinci uglavnom šutjeli, s naše smo strane slušali i čitali:
- Benediktinci su pobjegli u Italiju i time izgubili pravo na „Dajlu“
Nakon zatvora od strane komunističkih vlasti odlazak u Italiju nije tek bježanje, to je progonstvo ili jednako progonstvu.
- Župa sv. Ivana Krstitelja je pravni sljednik benediktinskog samostana
Nisam pravnik, ali držim da župa ne može biti sljednik samostana, kanonsko pravo netko krivo tumači.
- 1975. je potpisan sporazum (convenzione) o najmu ili zakupu konfiscirane imovine župe Dajla …. Na župu Dajla prenosi se konfiscirana imovina …
Od kada je najam ili zakup prijenos vlasništva? Čudan zaključak! Upravo suprotno, ovaj “convenzione” je, po meni, dokaz prihvaćanja vlasništva benediktinaca na konficiranoj imovini.
- Župa Dajla kao pravna nasljednica samostana dobiva povrat 30 ha poljoprivrednog zemljišta, a nakon denacionalizacije, i povrat ukupne imovine od 382 ha zemljišta.
To je očito pogrešno, župa Dajla nije pravna nasljednica samostana, no svejedno veoma brzo prodaje 180 ha, u najmanju ruku spornog vlasništva, po niskoj cijeni i na vrlo čudan način (osnivanje društva na adresi budućeg kupca koji preprodaje zemljište za četverostruku cijenu), i sve to unatoč sporazumu koji je biskup prihvatio i potpisao, a kojim sporazumom benediktinci dobivaju manje od 50% nekretnina. I nama je biskup postao heroj jer je pogazio sporazum koji je osobno potpisao.
- Nagodba po kojoj benediktincima pripada preostalih 180 ha od 18.05.2006.
Benediktinci, po Večernjem listu, krše dogovor i podižu tužbu.
Kako to benediktinci krše dogovor ako im nije vraćeno ni tih 180 ha, niti protuvrijednost istog zemljišta?
U istom su stilu i drugi članci u našim tiskovinama. Mnogi mu zamjeraju zbog tvrdog pritupa – kardinal Bertone
Benediktince se proziva zbog osnivanj
Pored toga što ih se optužuje da su izbjegli (zaboravljamo zatvor i progon – barem u tome imamo iskustva), podmeće im se da su se odrekli potraživanja, što nije istina, da su namireni od talijanske države, što također nije istina (ili jest neznatnim dijelom).
Zar se stvarno ne možemo staviti u položaj te druge strane? Zar nije zatvor talijanskih redovnika i njihovo progonstvo jednak svakom drugom zatvoru i progonstvu?
Iskreno, ni ja ne bih potpisao sporazum kojim se imovina prenosi na redovničku zajednicu u Italiji, ali iz sasvim drugih razloga.
Zar su svi zaboravili želju darovatelja? Zar su zaboravili besplatno liječenje siromašnih, kuhinje za siromašne, šezdeset stipendija, i to u ono vrijeme? Moglo se razgovarati o tome kako, barem dijelom, izvršiti želju grofa darovatelja, a zatim i pomoći biskupiji i benediktincima. Uostalom, grof je predviđao i osnivanje ustanove u tu svrhu, ako benediktinci iz bilo kojih razloga “zakažu”. Nije li službena Crkva, na tom tragu, mogla naći rješenje koje bi moralo zadovoljiti sve strane.
Pa tu su ustanovu mogli osnovati zajedno benediktinci iz Praglie i Biskupija Porečko-pulska i na nju prenijeti barem dio imovine.
Na žalost sve se svelo na materijalno.
Ali to materijalno je itekako naglašeno i na našoj hrvatskoj strani, a mi to sada proglašavamo obranom hrvatskih interesa. Obrana je to materijalnih interesa.
Hrvatske smo interese trebali braniti pametnije i to već kod donošenja zakonskih propisa a ne kršenjem propisa.
Za hu-benedikt.hr: Kornelij
