Ivana Tudor mondeni Hvar zamijenila sirotištem u Tanzaniji
Iako je rođena u Hvaru, biseru i perjanici hrvatskog turizma, Ivana Tudor je od malena odgajana u kršćanskom duhu što podrazumijeva humanost i solidarnost, nesebično darivanje sebe onima koji su potrebiti. Zato njena ideja o odlasku u sirotište u dalekoj Songei (Tanzanija) nije ni najmanje iznenadila njene sugrađane, čak štoviše potakla ih je da se i oni aktivno uključe u pomaganje.
Tako je akcijom ‘Forska dica za dicu Tanzanije’ u koju se uključio gotovo cijeli grad prikupljeno 12 tisuća kuna za dovršenje izgradnje vrtićkog kompleksa malih siromaha s Crnog kontinenta.
– U Afriku sam otputovala preko Udruge »Kolajna ljubavi« i tada nije bilo nimalo lako mojim roditeljima, ali ipak su mi pružili bezrezervnu podršku. Ohrabrena s njihove strane, pa i mojih prijatelja, i ja sam se na sve to nekako lakše prilagodila. Kad sam vidjela svu tu prekrasnu i pametnu djecu u sirotištu sv. Ante, od onih najmanjih do srednjoškolaca, i da im je moja ljubav i pomoć zaista potrebna, lako sam se uklopila.
Uvjeti u kojima bi inače ta djeca bez roditelja živjela su uistinu jadni, siromaštvo i bijeda ogledaju se na svakom koraku, no unatoč tome ona su uvijek spremna na razgovor i vesela, stalno pjevaju i plešu. Osim toga, odlično se brinu jedni o drugima i zapravo puno brže odrastaju nego naša djeca – iznosi nam svoje dojmove mlada humanitarka.
A u sirotište je stigla baš na početku školske godine, pa je bila zadužena za odrađivanje kumstava, jer se preko »Kolajne« školuje više od tisuću djece. Njima ljudi iz Lijepe Naše svojim donacijama osiguravaju bolje dane i što je najvažnije osobno se uvjerila da svi ti novci dolaze u prave ruke. Malo starija djeca su svjesna koliko je to ustvari važno i koliko će im omogućeno školovanje pomoći u budućnosti, te su stoga neizmjerno zahvalna svojim donatorima. Općenito svi mališani imaju svoje dnevne obveze i bez pogovora ih izvršavaju, a volonteri su tu da ih prate u učenju, radu, igri…
– Tek sam se tamo nagledala što je pravo siromaštvo, ta djeca doslovno svaki dan peru košulje i čarape za školu i toga im uvijek fali, jer se od stalnog nošenja i pranja brzo istroše. Njihova odjeća i obuća redovito se krpa, čine to sve dok je nosiva. Bolji komad dobivaju nakon što je onaj stari posve iskorišten, ali to ne znači da će biti i potpuno nov.
Mene je oduševilo što se te male srećice time uopće ne opterećuju i kod mene su kroz samo dva mjeseca u potpunosti promijenile pogled i potrebe za materijalnim – govori Ivana, uvjerena da će ponovno putovati k njima u Tanzaniju, a do tada će uprijeti sve svoje snage kako bi u Hrvatskoj angažirala što više ljudi da im postanu kumovi, zato što im njihovi roditelji/skrbnici ne mogu priuštiti najosnovnije stvari za život, pa ni školovanje.
MIRKO CRNČEVIĆ/MISIJA
