“JA ću otići kad JA budem htio”
Čelnici naših sportskih saveza, barem onih najvećih, kao da su se školovali u istoj školi. Svako problematično pitanje nailazi na isti odgovor. “Reprezentacija nam je…” Čak i kad nije, i
za to postoji spremna recitacija. Zar se svrha sportskih saveza svodi samo na brigu oko reprezentacije? I što to zapravo znači “briga oko reprezentacije”? Jesu li klubovi “neželjena djeca”?
Kad je uvažena kolegica Mila Horvat u nedjelju pozvala Radimira Čačića u studio na petominutni raport uživo, bilo mi je potpuno jasno da nakon tih pet minuta hrvatska javnost neće znati ništa više nego što je znala pet minuta ranije.
Doduše, prevario sam se, saznali smo barem to da je novi izbornik teniske reprezentacije Željko Krajan, ali o svemu ostalom što je HTV-ova voditeljica pokušala staviti pred prvog čovjeka hrvatskog tenisa, dobili smo gomilu političkih floskula i spinova, red reprezentativnih uspjeha i samohvale kako je “voditi savez, znate, jako ozbiljan posao”.
Zašto bi, uostalom, predsjednik HTS-a bio išta drugačiji od čelnika bilo kojeg drugog sportskog saveza Lijepe naše?
Čačić je na voditeljičina pitanja o aktualnim problemima u hrvatskom tenisu, manjku hrvatskih igrač(ic)a na vrhu ATP i WTA ljestvica, smjeni Gorana Prpića i novoj odbijenici Gorana Ivaniševića, spremno biflao kako je “Hrvatska 2005. osvojila Davis Cup”, kako je “prije dvije godine igrala u polufinalu” i kako je “hrvatska teniska reprezentacija već godinama u vrhu europskih ljestvica”.
Hm, gdje li smo to već čuli?
Kad Vla(s)tka Markovića upitate za bilo koje pitanje, možete biti uvjereni kako ćete dobiti jedan od dva sljedeća odgovora:
Opcija 1): “Nisam u Hrvatskoj, upravo vozim prema tunelu, javite se kasnije.”
Opcija 2): “Znate li vi da je hrvatska reprezentacija već godinama u 10 najboljih na Fifinoj ljestvici?”
Doduše, u zadnje je vrijeme dodao i treću opciju u kojoj mu se “Je*e za sviju”, ali ni nju ne pušta u eter bez jednog od prethodna dva dodatka. Čudi me samo kako čovjek u tako ozbiljnim godinama već nije dobio hemoroide od tolikog sjedenja u automobilu, a s druge strane me zanima i kuda on to uvijek putuje? Kojim poslom? Što je tim njegovim putovanjima dobio hrvatski nogomet? Ah, da, zaboravih. Mjesto među 10 na Fifinoj ljestvici.
Zanimljivo je kako se čelnici svih naših najvećih saveza u svakoj prilici skrivaju iza rezultata reprezentacije. Kad je taj rezultat dobar, sve je jasno. Tko može biti zaslužniji za pobjedu Hrvatske protiv Turaka od čelnika saveza? A kad su rezultati loši? Pa nije čelništvo saveza sastavljalo momčad. Za pobjede su krivi činovnici, za poraze treneri i igrači.
Jer da je drugačije, zar bi Danko Radić još uvijek bio predsjednik HKS-a? Košarkaške reprezentacije se već godinama upinju kako bi oborile negativne rekorde i srušili nam i ono malo iluzija koje gajimo kako smo između ostalog i košarkaška nacija. Kad su kadeti prvaci Euope, onda su oni proizvod saveza. Kad mlada reprezentacija ispadne u drugu ligu, onda su produkt lošeg rada u klubovima, lošeg trenera i manjka sreće.
Ne sjećam se da je predsjednik HRS-a Sandi Šola ikad spomenuo kako je besmisleno i dugoročno neodrživo da u Hrvatskoj osim Zagreba ne postoji ni jedan ozbiljan rukometni klub. Sjećate li se vi ikakve akcije koju je HRS napravio/potaknuo kako bi pomogao oživljavanju Metkovića, Splita, Bjelovara, Rijeke? Šola je predsjednik samo kad se igraju Europska i Svjetska prvenstva, u ostatku godine ionako se nema što raditi. Domaća natjecanja su nam besmislena, sustav funkcionira tako da nikad nitko i neće biti prvak osim Zagreba, ali zato imamo vrhunsku reprezentaciju.
Klubovi? Pa neće se valjda rukometni/nogometni/košarkaški savez baviti klubovima?
U savezima uglavnom recitiraju kako “brinu od dvadesetšest nacionalnih selekcija od kojih je samo seniorska samoisplativa” i kako “ne mogu oni određivati klupske politike, niti financirati klubove”. Nitko to od njih ni ne traži. Naravno da ne može savez spasiti Cibonu od katastrofalnog poslovanja, niti može reći Hajduku da ne troši toliko novca za plaće. Ali mogli bi pokazati barem malo želje i volje za spas onoga što hrani te njihove reprezentacije.
Košarkaški savez užasnim modelom natjecanja u kojemu je sve podređeno regionalnoj ligi, umjesto hrvatskim nacionalnim natjecanjima, izravno je kumovao uništavanju kompletne košarkaške baze i klubova koji su oduvijek bili “proizvođači”. Rukometni savez umjesto jačanja domaćeg prvenstva jedva je dočekao uskočiti u neki sličan regionalni vlak iz kojeg opet nitko nema koristi osim (možda) RK Zagreba.
Nogometni savez od klubova je oprao ruke tako što je sve ovlasti za upravljanje domaćom ligom prenio na Udrugu prvoligaša, što je totalna besmislica. Logično je da klubovi prvenstveno razmišljaju o svojim sitnim klupskim interesima, a ne o interesu hrvatskog nogometa. Naravno da će uvijek više od pola prvoligaša glasovati za Ligu 16, jer će tako lakše opstati u prvoj ligi, posljedično i dobiti nešto više novca iz gradskog/županijskog proračuna i produžiti životarenje na još par mjeseci, dok bude trajala aktualna uprava. Što će biti dogodine? Koga briga. A savez “ne može ništa”.
Nebriga prema klubovima, uz nesposobnost, samoljubivost i privatizaciju funkcija u sportskim savezima dovele su hrvatski sport ne na rub ponora, nego već debelo u okomiti, strmoglavi pad prema dnu. A najbolji slogan kojim se može potpisati katastrofa hrvatskog sporta i uništavanje svih naših nacionalnih prvenstava sažet je u rečenici: “JA ću otići kad JA budem htio.”
Kolumnist: Bernard Jurišić
