Socrates (1954. – 2011.): Pobunjenik, lider, čovjek od principa
Prije tridesetak godina Socrates je izjavio kako bi volio umrijeti u nedjelju kada Corinthians osvoji naslov prvaka. 4. prosinca prošle godine želja mu se ispunila, iako vjerojatno ne na način na koji se on nadao.
Prije svega jer je njegov odlazak sa 57 godina bio preuranjen, a drugo zbog toga što vjerojatno nije bio zadovoljan načinom na koji je Corinthians osigurao naslov, ružnim 0:0 remijem protiv Palmeirasa, u kojem je bilo više crvenih kartona nego šansi za golove. Socrates je uvijek zastupao ideju da je način na koji dolazite do uspjeha barem jednako značajan kao i sami uspjeh.
Bila je to poruka koju je slao kao igrač. Ogromni bradati čovjek skladno je klizio po terenu i jasno uživao u igri. Njegovo čitanje igre omogućavalo mu je kontrolu događaja, a nenadmašnom igrom petom znao je inteligentno otvoriti prostor i ostvariti prednost pred protivnikom, makar on bio i fizički nadmoćniji.
Socrates nikada nije bio atleta u punini te riječi, bilo da se radi o samoj fizionomiji ili životnom stilu. Postojala je neka džentlmenska crta u manirima čovjeka koji se nije u potpunosti posvetio nogometu sve dok nije završio studij medicine. Ali unatoč pušenju i pretjeranoj konzumaciji alkohola, bio je džentlmen sa stilom.
Odrastao je uz ljubav roditelja pobunjenika iz šezdesetih godina, a nogomet je pooštrio njegovu društvenu svijest, budući da je kroz njega došao u kontakt sa suigračima i protivnicima koji su dolazili iz sredina koje su bile znatno manje privilegirane od njegove. Nogomet i politika postali su jedno početkom osamdesetih godina u Corinthiansu.
U vrijeme kada je Brazil još bio pod vojnom diktaturom, Socrates je bio glavni predvodnik pokreta koji je postao poznat kao ‘Corinthiansova demokracija’. Igrači, treneri i klupski uposlenici bi sjeli i glasovali o svim stvarima od zajedničkog interesa: koje igrače dovesti, treba li momčad noć prije utakmice provesti u hotelu, čak i treba li klupski autobus stati i napraviti pauzu kako bi se igrači mogli ‘olakšati’. To je donijelo uspjehe na terenu – Corinthians je bio prvak države Sao Paulo 1982. i 1983. godine, kada je taj naslov bio puno značajniji nego danas, a također je donio uspjeh i izvan terena, jer je pomogao u edukaciji milijuna Brazilaca o vrijednosti demokracije.
Tragedija Socratesove smrti leži u činjenici da je imao još puno lekcija i mišljenja za podijeliti. Istina je da nakon igračke karijere zapravo nikada nije pronašao ulogu koja odgovara njegovim talentima. Čini se također i kako mu je posljednjih godina alkohol znatno utjecao na mentalno zdravlje, ali njegov glas je uvijek bilo ugodno čuti. U vrijeme kada je Brazil na prekretnici, nedostajat će im nejgovo mišljenje o tome kojim putem treba krenuti.
Mnogi su u Brazilu bili šokirani kada su shvatili koliki je odjek njegova smrt imala širom svijeta. ‘Corinthiansova demokracija’, sjajno poglavlje iz njegovog života, bila je priča za domaću uporabu. U inozemstvu, naravno, puno je poznatiji kao dio slavne brazilske reprezentacije koja je 1982. godine na svjetskom prvenstvu osvojila svijet svojom igrom, ali nije uspjela osvojiti i sami trofej prvaka svijeta, čak niti doći do polufinala, što im u domovini nikada nisu do kraja oprostili, iako ih i danas vole zbog stila igre.
Socrates se znao prisjetiti scene u svlačionici nakon što su na tom prvenstvu ispali od Italije predvođene Paolom Rossiem. Uz suze i kaos, sjećao se izbornika Telea Santane, koji je bio poput otoka smirenosti. “Dali smo sve od sebe.” ponavljao je Santana, ponosan na svoje igrače i način na koji su igrali. Mogli su otići i dalje, ali Santana je bio dovoljno mudar da odmah prepozna kako su iza sebe ostavili neke divne uspomene. Rano ispadanje nije nužno značilo i podbačaj.
Ista rečenica se može primijeniti i na život i smrt Socratesa.
