Što povezuje gay-aktivisticu iz Sirije, Hugo Grotius, hakere, Pentagon i Carl Schmitt ? Odgovor je „casus belli“. Pitanje pravednog ili nepravednog rata je bilo goruće skolastičko pitanje u Srednjem vijeku, kojim su se bavili Sveti Augustin i Sveti Toma Akvinski a kasnije i Hugo Gotiusa (De jure belli ac pacis.), te Francisco de Vitoria U to vrijeme, bilo je riječ o pronalaženju filozofskog i vjerskog legitimiteta za križarske ratove koje je pokretala kršćanska Europa. Kasnije je filozof Mickael Waltzer 1977. problematizirao pitanje pravednosti rata u Vijetnamu.

Propagandna mašinerija demoniziranja i kriminaliziranja „neprijatelja“, Fukuyamine teze o kraju povijesti i trijumfu neoliberalnih vrednota, kao i Huntingtonove teze o sukobu civilizacija, znatno su pridonijele populariziranju teorije „pravednog rata“. S ratom u Somaliji i bivšoj Jugoslaviji nastaju nova ratna načela poput„ pravo na ingerenciju“ i na „humanitarnu intervenciju“ a uvodi se praksa „preventivnog rata“; dok slijedom atentata 11. rujna Bushova administracija formulira intervenciju u Afganistanu i Iraku u obliku moralne i vjerske eshatologije s poznatom sintagmom „ axis of evil“: Dakle od pravno reguliran i uobličenog rata, regresivno se vračamo konceptu „pravednog rata“, a prve ilustracije takvog tipa rata su „totalni ratovi“ (prva dva svjetska rata s općom mobilizacijom, i procesima totalitarne mašinerije koji kombiniraju nacionalno-narodne ideale sa mesijanskih vjerskim ideologijama, s kriminalizacijom i demonizacijom neprijatelja).

U takvom ratu neprijatelj treba biti istrijebljen, i s njim ne postoji mogućnost dogovaranja, kao potencijalnog partnera u miru.Poznati pravnik Carl Schmitt dokazuje kako se tijekom XVII. stoljeća u Europi, razvilo jedno „pravo rata“ koji je jamčio jednu među-državnu ravnotežu. Uspjeh takvog poretka je mnogo ovisio o de-teologizaciji javnog života i neutralizaciji međuvjerskih antagonizma. Rat je bio kodificirana stvar, vođena od strane suverenih europskih država. On je bio strogo « formaliziran », a obje su zaraćene strane bile tretirane kao ravnopravni suparnici. O tome Schmitt govori kada ističe mogućnost razlikovanja između « neprijatelja « i « kriminalca » : aliud est hostis, aliud rebellis. Paradoksalno je da je tadašnje pravo rata na jedan način civilizirao i humanizirao praksu ratovanja potiskujući koncept « pravednog rata ».Takvo je shvaćanje ratovanja znatno bio inspiriran s načelom « jusutus hostis » na mjesto da polazi od „ Justa causa“ . Takva je koncepcija, uspjela racionalizirati i ograničiti rat tijekom gotovo dvjesto godine. Uzrok ratovanja ili objave rata kao i njegova pravednost nisu bili vezane uz kojekakve teološke i moralne pretpostavke , već uz pravne atribute involviranih političkih entiteta.

Rat je bio shvaćen kao ravnopravni dvoboj. Međutim , novi ratoborni intervencionizam u Zaljevu, Somaliji, Iraku, ponovno nas vračaju na jednu vrstu re-teologizacije rata i instrumentalizacije koncepta « pravednoga rata ». Takvo ponovno re-teologiziranje rata može postati opasni proces za svako društvo, jer može pretvoriti svaki oblik društvenog i političkog i kulturološkog inženjeringa i bipolarizacije u nepovratni sukob, u kojem se dominantna ideologija i politički poredak postavljaju kao jedini valjani « svjetonazorski inkvizitor », koji određuje što je pravedno i nepravedno, što je dobro što je zlo, što je nazadno i fašističko a što je napredno i civilizirano.

U današnjem informacijskom ratu na Srednjem Istoku i u Sjevernom Africi, teško je razlučiti što je istinito a što je izmišljeno, što je realno a što je medijski napuhano i izmanipulirano. Poznato je kako curenje osjetljivih informacija može postati povod zaoštravanja međudržavnih odnosa pa i ratovanja. Pa tako je izmišljena priča o otmici gay-aktivistice u Siriji znatno pridonijela demonizaciji Asadovog „nehumanog „ i „fašistoidnog“ režima. Međutim razotkrilo se da ta ista gay-aktivistica nikada nije postojala jer da je riječ o Jeleni Lečić iz Rijeke, s boravištem u Londonu, koja je engleskim medijima izjavila kako je njezinu fotografiju s Facebooka iskoristio amerikanac Tom MacMaster u stvaranju izmišljenog lika Amine Arraf, sirijske gay aktivistice i blogerice. Nakon što je na ‘Amininom’ blogu objavljeno da su je otele sirijske vlasti, priču o otmici svjetski mediji objavili su koristeći Jeleninu fotografiju.

Amina je živjela u virtualnom svijetu kao 35-godišnja aktivistica dvojnog, sirijsko-američkog državljanstva s prebivalištem u Damasku. Posljednja izmišljotina bila je ona o Amininom uhićenju, koje je na blogu objavljeno prošlog tjedna uz potpis ‘Aminine rođakinje’. Blog je do tada već stekao zavidan broj posjetitelja te se ‘vijest’ o otmici začas prenijela internetom. Na prevaru su nasjeli i najugledniji svjetski mediji, poput britanskog Guardiana i BBC-a. MacMasterova priča u najmanju je ruku šuplja. Navodi da je kreirao izmišljeni lik jer nikoga ne bi zanimalo što o Bliskom istoku ima za reći ‘bijeli Amerikanac’. Da je uistinu mislio da nitko neće primijetiti prevaru, ne bi izmislio ‘atraktivan’ lik gay aktivistice. Da facebook mreža nije samo sredstvo povezivanja i komunikacije već i notorna globalna „špijunska „ mreža koja omogućuje neiscrpivi izvor i nadzor privatnih informacija kao i izgradnju „profil-erske“ baze podataka, to je danas svakom jasno.

Međutim, u slučaju virtualne gay-aktivistice Amine, čija je priča raspirivala protu-sirijsku hajku i zaoštravala sukobe u toj regiji, možemo se zapitati ne samo o krajnjoj sumnjivoj metodologiji širenja lažnih informacija, već i o legitimnosti pokretanja „spontanih pobuna“ i „ratnih mašinerija“ . Povijest nam dokazuje kako su homoseksualne zajednice i te kako bili povezane sa ratobornim plemenima i zajednicama: sjetimo se Spartanskog društva u kojem su Spartanci često homoseksualno orijentirani nosili ime „homoioi“ ( što znači „jednaki“ jer su zajedno ratovali i dijelili ritualne obroke pa i jedini su imali pravo na nošenje oružja), pa i kasnije njemačkih militariziranih muških „Hammerbunda“. Sjetimo se također i germanskog intelektualnog kružoka « Georgekreis » koji okupljao povjesničare poput Kantorowicza, pjesnika Stefan Georgea, W. von Uxkulla i F. Gundolfa koji su veličali aristokratsku i estetsku homoseksualnost, pa sve do Erich Rhoma vođe nacističkih SA odreda koji su mahom bili homoseksualci, a i legendarne amazonke kraljevstva Dahomeya, strastvene lezbijenke koje su znale često zaratiti, a da ne citiram i nadalje kako ne bi ispao „politički nekorektan….

Naravno ovi su „momci“ imali visoki smisao za „dužnost“ prema naciji i zajednici pa ih se zasigurno danas, i ako zvuče pomalo tragikomično, s vremenskom distancom, ne može usporediti sa današnjim mirotvornim gay-paradama, „dragqueen-ima“, sa „zločestim“ nabildanim likova iz Greenwich village, s glasnogovornicima sofisticirane „Queer“ teorije ili i sa bilo kojom autoproklamiranom urbanom zajednicom. Druga vijest koja pridodaje tezi da danas bilo što pa i možda i „gaypride“ može postati „casus belli“ i okidač objave rate, je izjava američkog Pentagona koji je u svojoj službenoj cyber strategiji zaključio da kompjuterska sabotaža koja dolazi iz druge zemlje može predstavljati objavu rata, što otvara mogućnost da Sjedinjene Države uzvrate koristeći tradicionalnu vojnu.

Simptomatično je kako je takva izjava prošla i javnom mnijenju ko „bubreg u loju“ i bez ikakvog zdravo-razumskog službenog komentara i protesta. Pa nije li to ipak predimenzionirano da se predviđa mogućnost bombardiranje cijelog jednog grada poput Dresdena zbog „subverzivne „ i „ludićne“ aktivnosti jednog maloljetnog hakera koji je iz svoje tinejdžerske sobe uspio probiti sigurnosnu mrežu Pentagona. A možda i nije, jer se „boysi“ ne šale…“Vae Victis“….Jao poraženima..i nejednakima…

Jure Georges Vujic/juregeorgesvujic.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save