Kako je moguće da se cijela Hrvatska ujedini protiv lopovluka slovenske politike, a ista ta država golemim sredstvima, pa i nasiljem, štiti i podržava laži i prijevare velikosrpske i petokolonaške strukture o hrvatskoj nacionalnoj povijesti i identitetu? Kako je moguće da jedan lupež valja, a drugi ne valja?

Dobro je što su i Vlada, i predsjednica države, i HAZU, i kompletna javnost reagirali snažnom akcijom na pokušaj krađe hrvatskoga mora. Loše je što nitko od njih nije nikada ozbiljnije pokušao reagirati, izuzev nedavno hrvatskih znanstvenika oko akademika Pečarića i profesora Marušića, na trajne velikosrpske nasrtaje na hrvatski nacionalni duh i identitet.

„Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih“ (Mt 4,4). Dakle, žive li današnji Hrvati samo od doručka, ručka i večere, je li kao vukovi, kada su gladni, reže na pokušaj otimanja iz suparničkoga zvjerinjaka, ili, kao katolički i human europski narod, čija postignuća počivaju na usvojenim znanjima kroz svoju i opću ljudsku povijest, žive i od svoje nematerijalne baštine.

Pismo koje su hrvatski znanstvenici, akademik Pečarić i profesor Marušić, uputili HAZU-u i hrvatskoj javnosti, upravo inzistira na punoj svijesti o nužnosti spoznaje o vlastitom nacionalnom identitetu, nacionalnoj povijesti i istini. Bez toga će možda bića koja nastanjuju današnju Hrvatsku jednoga dana imati i cijelu Sloveniju, ali će biti zombiji bez ikakve veze s hrvatskom poviješću, tradicijom, imenom i korijenima. Smijemo li dakle obraniti more, a izgubiti duh, biti vlasnici kruha, a ostati bez duha?

Je li hrvatska nacionalna osobnost danas navodni genocid nad Srbima u vrijeme NDH, koji su više od sedamdeset godina velikosrpski propagandisti i hrvatski petokolonaši održavali brojkama od 700 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu? Zašto ni nakon 25 godina postojanja slobodne i suverene hrvatske države nemamo odgovor na to i slična povijesna pitanja iz ne tako daleke prošlosti? Zašto hrvatsku povijest pred cijelim svijetom i danas pišu, tumače i promoviraju velikosrpski umovi i njihove hrvatske sluge? Stvara li se upravo pred nama svima uz blagoslov aktualne vlasti, vodećih medija i utjecajnih struktura još jedna srpska krivotvorina olujnoga “genocida” srpske “nejači” u Hrvatskoj?

Šutnja o povijesnim lažima izrodila je mnoga zla

Akademik Josip Pečarić: “Šutnja o povijesnim lažima izrodila je devedesetih godina golema zla u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pismo koje smo inicirali vidim kao veliku mogućnost upravo HAZU-a da potvrdi svoju ulogu u očuvanju nacionalnoga identiteta. Nitko nije pozvaniji od Akademije. Usprkos tome što dio akademske zajednice HAZU drži inertnim i neosjetljivim na nacionalna pitanja, ističem da je oko 160 akademika, biskupa, nadbiskupa, sveučilišnih nastavnika i doktora znanosti ovim Pismom izrazilo uvjerenje da će Akademija ispuniti svoju povijesnu i nacionalnu zadaću. Ističem da bi bilo primjereno da administracija Akademije istakne ovo naše Pismo sa svim potpisnicima uz mogućnost potpore svima koji to žele, na svojim službenim stranicama, što ne prejudicira stav Akademije. Uvjeren sam da bi to omogućilo daleko veću potporu Pismu. To je pogotovo važno zbog bojkota javne televizije i najvećih tiskanih dnevnika u zemlji, jer izuzev tjednika 7dnevno i Glasa Koncila, te nekoliko portala, oko Pisma vlada zabrinjavajuća šutnja.

Koliko je važno reagirati, svjedočimo i ovih dana rasplamsavanju nove velikosrpske krivotvorine o genocidnosti Oluje, pri čemu se zanemaruje činjenica da je Olujom oslobođena Hrvatska i spriječen potencijalni masakr u Bihaću, daleko veći genocid od onoga u Srebrenici”.

Zlo samo nikada neće stati, ako ga se ne iskorijeni

Zašto današnja Hrvatska šuti o tome, zašto o tome šuti predsjednica hrvatske države, zašto na Dnevniku javne televizije seansa Milorada Pupovca i Vesne Teršelič uoči Dana pobjede, dobije i slikom i tonom nekoliko minuta, a zahtjev tolikih akademika, biskupa, doktora znanosti o tako običnoj, i ljudskoj i znanstvenoj, stvari – ni sekunde?

Koliko je nužno znati istinu o sebi i može li se prešućena i prihvaćena laž reflektirati i na izravan gubitak mora, rijeka, zemlje i šuma?

U jeku velikosrpske agresije na Hrvatsku, koju je mirno pratio gotovo cijeli svijet, a najvažnije europske sile, s izuzetkom Njemačke, podržavale politički i obavještajno, francuski predsjednik Francois Mitterrand je nakon što je upoznat sa strahotama srpskoga divljanja u Vukovaru rekao u intervjuu njemačkom listu Frankfurter Allgemeine Zeitung: “Hrvati su bili na strani Hitlera, dok su se Srbi borili na strani Saveznika.”

Pupovac i Teršelička über alles – oni su mjerilo svih stvari u RH i šire!

Dakle, zbog takvoga stava, kreiranoga u razdoblju nakon Drugoga svjetskoga rata, rukopisom komunističke i velikosrpske oligarhije u bivšoj Jugoslaviji, svijet je bio spreman podržati uništenje hrvatskoga naroda i oduzeti mu, uz identitet i materijalna dobra, narodski rečeno – djedovinu.

Nije li to najbolji znak upozorenja na vrhunsku višeznačnost zahtjeva koje donosi Pismo Akademiji o slobodi istraživanja. Misli li netko možda, da višestruko iskazani nedostatak elementarnoga poštovanja i respekta prema Hrvatskoj, tako vidljivoga u ponašanju međunarodne zajednice od prvoga dana samostalnosti, a pogotovo nakon smrti predsjednika Tuđmana, kao i u slučaju “Slovenija”, počiva na uočenome nedostatku hrvatskoga samopoštovanja?

Jasno da jest, i u prvom i u drugom slučaju. Tko će poštovati čovjeka koji se hvali da mu je žena – kurva?

Kako će gledajući Pupovca i Teršeličku na HTV-u, i istodobno sasvim sigurno čitajući javni zahtjev hrvatskih znanstvenika koji njima nije promakao, strane diplomatske misije i stručnjaci za događaje u Hrvatskoj respektirati hrvatsku državu? A na temelju njihovih mišljenja i istraživanja formiraju se politike i ponašanje stranih država prema nama.

Politički, ali i ljudski obraz Milorada Pupovca, koji usprkos međunarodno potvrđenim dokazima da su laži o srpskim stradanjima tijekom i nakon Oluje usporedive s lažima o žrtvama Jasenovca, ovdje nije za raspravu, niti mi je namjera ikoga normalnoga u Hrvatskoj upozoravati na to. Kao i za Vesnu Teršelič, vrijedi posve jednaki razlog isticanja tih političkih i društvenih kreatura – golema potpora službene hrvatske države i nacionalnih medija upravo njima. To je prvorazredan problem, a ne njih dvoje i gomila sličnih “lumena”.

Pupovčeve Novosti o “revizionistu Tuđmanu” i “promičbi fašističke ustaške države”!

Kako je, dakle, moguće da se kompletna Hrvatska ujedini protiv lopovluka slovenske politike, a ista ta država golemim sredstvima, pa i nasiljem, štiti i podržava laži i prijevare velikosrpske i petokolonaške strukture o hrvatskoj nacionalnoj povijesti i identitetu. Kako je moguće da jedan lupež valja, a drugi ne valja? A oba lupeža su nam htjeli ukrasti i djedovinu i ponos, ne nužno tim redoslijedom. Koliko god gubitak ponižava čovjeka i narod, obično je nesposobnost zaštite svoga, izraz nedostatka ponosa.

Iako je dokazano da postoje mnoge netočnosti oko Jasenovca, Goldstein prijeti kako neće tolerirati nikakvo istraživanje. Pupovčeve Novosti, navodno novine srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj, čiji bi, zbog državnoga financiranja, osnovni smisao trebao biti integrirati tu zajednicu u suvremeno hrvatsko društvu i zajedničku kulturu državnosti, o pokušaju utvrđivanja istine o Jasenovcu pišu: “Jezgro novoosnovanog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, koje negira ustaške masovne zločine, nalazi se duboko unutar Katoličke crkve. Crkva je društvu dala nekolicinu istaknutih ljudi, počevši od njegova predsjednika, svećenika Stjepana Razuma, a kaptolski Glas Koncila redovito publicira i promovira njegove članove… Oni su naprosto postali dio sistema koji je 1990-ih uspostavio revizionistički povjesničar Franjo Tuđman, autor ideje o miksanju kostiju u Jasenovcu, a sve su naznake da vrijeme njihove pune afirmacije tek dolazi. Nema sumnje da će im registracija udruge, odobrena u ime liberalnih ustavnih načela, uskoro omogućiti prikupljanje značajnih donacija, zašto ne i onih iz državnog proračuna, za još intenzivniju promičbu fašističke ustaške države.” (Nikola Bajto, Novosti, 23. svibnja 2015.)

Kako pomiriti strateški plan Hrvatske zaklade za znanost 2014. – 2018. koji je usvojio Hrvatski sabor na sjednici 17. travnja 2015. u kojemu piše: “Moderan sustav znanosti zasniva se na širokom spektru temeljnih istraživanja i punoj akademskoj slobodi”, s brutalnim nasrtajem Slavka Goldsteina, savjetnika predsjednika Vlade, upravo na tu strategiju?

Zašto bi bio problem na najvišoj državnoj razini, na razini Vlade, Sabora, predsjednice države, svih nacionalnih institucija, a pogotovo HAZU-a, bespogovorno podržati i osigurati primjenu zahtjeva za slobodom znanstvenoga istraživanja koji je bit i razlog istodobno, zahtjeva hrvatskih znanstvenika Akademiji i očitovati se o tome pred svojim narodom i istodobno oštro osuditi Goldsteinovo ponašanje?

Žive od laži i propagande – što će im znanstveno utvrđivanje istine!

Nema razumnih objašnjenja, izuzev da netko jako moćan u ovoj zemlji, društvu i državi – laže i svjesno radi zlo svome narodu. S jedne strane proglašava i deklarira slobodu, a s druge ju sprječava.

Jedini lijek za ovakve radikalne suprotnosti, za ovakvu diskriminaciju standarda i cijelih društvenih grupa, gdje je većina hrvatskoga naroda izrazito diskriminirana, što nasiljem, što desetinama godina medijske harange i propagande, jest – znanost. Samo i jedino znanost. Jer, ovo odavno nisu samo unutarnji problemi Republike Hrvatske, već i golema hipoteka pred cijelim civiliziranim svijetom. A taj svijet će rijetko kada, gotovo nikako, zanemariti znanstvenu neupitnost i dobro plasiranu informaciju o znanstvenim istraživanjima, jednako kako će očekivati da sami to pokrenemo, jer to nije predmet njihovih primarnih interesa.

Ima li Hrvatska danas odgovor na dvojbe koje razaraju njezino nacionalno biće u okviru svoje znanosti i postoje li ljudi u Hrvatskoj i svijetu, koji mogu relevantno i objektivno, po načelima i zapovijedima koje su naveli Pečarić i Marušić u Pismu, odgovoriti na njih, na prihvatljiv način cijelome svijetu, ne samo hrvatskome narodu?

Postoje. A ne zovu se Vesna Teršelič, Zoran Pusić, Milorad Pupovac, Slavko Goldstein, niti nekakav Markovina, Klasić i ostale nesretne figure. Zovu se drukčije.

Usporedimo karijere i kompetencije tih ljudi, njihovu pozvanost i prepoznatljivost u bilo čemu izvan plaćeničkih krugova stranih interesa, s nekima od uglednih hrvatskih znanstvenika koji diljem svijeta nude rješenja, a razuman svijet ih prihvaća i afirmira.

Jedan od njih je profesor Dragan Primorac, hrvatski liječnik, pedijatar, genetičar i forenzičar. Profesor je na američkim sveučilištima Penn State University i University of New Haven, suosnivač je Sveučilišnog odjela za forenzičke znanosti Sveučilišta u Splitu, član je American Academy for Forensic Sciences, Hrvatskog društva za humanu genetiku, predsjednik je i utemeljitelj jednog od najuglednijih međunarodnih znanstvenih društava iz područja forenzičke i kliničke genetike “International Society of Applied Biological Science” u čijim znanstvenim tijelima rade i četiri Nobelovca, autor i urednik svjetskoga forenzičkoga udžbenika “Forensic DNA Application”.

Njegov tim suradnika i istraživača objavio je rad, istodobno prvu uspješnu identifikaciju ikada, žrtava Drugog Svjetskog rata pod nazivom “Identifikacija skeletnih ostataka žrtava komunističke vojske tijekom Drugog svjetskog rata” (http://www.cmj.hr/2009/50/3/19480024.htm) te time pokazao da je moguće utvrditi identitet žrtava i rekonstruirati kazneno djelo iz toga vremena. Tada su iz dvije masovne grobnice u Sloveniji (oko Škofja Loke) identificirali šest osoba. Prema nalazima Primorčevog tima, točno se moglo rekonstruirati vrijeme pogibije, način pogubljenja, pri čemu su položaji tijela, ostaci opreme i ukupni nalazi dali neupitan znanstveni odgovor na taj fragment povijesnih događaja.

Zašto bi Rusiji bilo važnije za njezin nacionalni identitet riješiti sve nepoznanice oko ubojstva carske obitelji Romanovih, koje su na njen zahtjev riješili najbliži suradnici profesora Primorca, a što ni blizu presudno ne utječe na ruski nacionalni identitet kao recimo mit o Jasenovcu i stradanju Srba u NDH na hrvatski nacionalni identitet, a današnjoj Hrvatskoj upravo to bilo nebitno? Smiju li brojčano mali narodi imati ponos i dostojanstvo?

Upravo takvi ne smiju ostati bez ugleda, istine, ponosa – makar ostali bez kruha!

Preusmjeriti milijune koje država daje pupovcima, teršeličkama, pusićima…

Da se samo mali dio bezbrojnih milijuna kuna zadnjih godina koje hrvatska država daje raznim pupovcima, teršeličkama i pusićima, za nasilje nad zdravim razumom hrvatskoga čovjeka, ponudi uz potrebnu političku volju profesoru Primorcu za formiranje vrhunskih multidisciplinarnih međunarodnih timova, ne samo da bi se zaustavila agresija na Hrvatsku, nego bi on sa svojim kolegama znanstvenicima, s potpisnicima Pisma i uz tihu ili glasnu potporu većine hrvatskoga naroda, vrlo lako svojim ugledom i kompetencijama postigao potporu najsenzibilnijih svjetskih država – SAD-a i Izraela – za pitanja raznih “Jasenovaca”.

Kome je u interesu plaćati nekompetentne osobe pored svjetski relevantnih znanstvenika i isto takve znanosti?

Samo onima koji imaju prljave ciljeve i iste takve interese prema Hrvatskoj.

Zašto to onda radi hrvatska nacionalna država?

Upravo u odgovorima na ta pitanja i promjeni takve državne politike, a prije nje, javne i društvene klime, je moć poruke Pisma hrvatskih znanstvenika i strah samoproglašene avangarde koja drži u umnom ropstvu brojne naraštaje hrvatskoga naroda.

Autor: Marko Ljubić /7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save