Osvrt na predavanje prof. Lukšića: “Na tragu istine o EU”
Hrvatska udruga Benedikt iz Splita nam je ponovno 7.11. priuštila zanimljivo predavanje prof. dr. Branimira Lukšića „Na tragu istine o EU“.
Slijedili smo predavanje ne samo slušajući, već i dubokim osjećajima. Teško je ne misliti i na ozareno lice predsjednice Vlade RH-Jadranke Kosor s koliko sreće i ponosa govori o skorom potpisivanju ugovora s EU. Je li pročitala 306 stranica Lisabonskog sporazuma, s ugovorom, protokolima, mnogim tabelama o izmjeni i dopuni članaka prvih ugovora, preuzetim obvezama do 2014. i do 2019., primjedbama raznih članica EU na sporazum itd.? Je li svjesna što je sve potpisala i pristala na zahtjeve koje nije morala ispuniti nijedna država prije nas, a ne će morati niti poslije nas? Zbog čega ne mogu dijeliti njezin neograničeni optimizam i sreću koju poistovjećuje čak s rođenjem sina?
Prof. Lukšić je najprije objasnio što je Europa a što je Europska unija.
– One se razlikuju. Mi pripadamo Europi. Njezinu uljudbu povijesno tvore tri stupa, grčki, rimski i judeo-kršćanski. Poštujemo kršćansku baštinu koja naglašava jedinstvenu vrijednost i dostojanstvo svake ljudske osobe, bez obzira na spol, rasu izobrazbu, imovno stanje i dob, kao što bi trebali i Kristovu „što vrijedi čovjeku da cijeli svijet dobije,ako izgubi svoju dušu“. U današnje vrijeme se ne može europsko zajedništvo graditi samo na gospodarskim, financijskim ili vojno-sigurnosnim interesima, već i na zajedničkom etičkom kodeksu osobnog i skupnog ponašanja koji se zasniva na apsolutnim etičkim vrijednostima koje doznajemo kroz savjest. Zbog negiranja etičkih vrijednosti je do sada ujedinjenje Europe na marksističkoj ili fašističko-nacističkoj osnovi propalo.
Nastanak današnje EU.
Prva zamisao je bila europska zajednica članica integracije ali ne i njihova asimilacija. Put do današnje EU je započeo 1951. Pariškim ugovorom, Rimskim ugovorima 1957., Ugovorom iz Maastrichta zajednička valuta € 1992. Amsterdamskim ugovorom iz 1992., Ugovorom u Nici 2001. i Lisabonskim sporazumom koji je stupio na snagu 2009.
Unija se je od početne ideje zajednice ravnopravnih država postepeno pretvarala u neoliberalnu federalnu diktaturu koja pogoduje interesima velikih gospodarskih korporacija, u saveznu državu manjkom demokratičnosti.
Donošenje EU Ustava nije provedeno, jer su ga građani Francuske i Nizozemske na referendumu odbili. Kako bi se izbjeglo neprihvaćanje i u drugim članicama prešlo se je na Lisabonski sporazum kojeg članice ratificiraju u svojim parlamentima (osim u Irskoj), a ne narodi na referendumu. (Sličnu stvar je napravila i naša izvršna i zakonodavna vlast promjenom članka 141. Ustava RH-e. Dobili su dobre instrukcije.)
Predsjednika Europskog vijeća postavljaju članovi EV-a koje je sastavljeno od predsjednika država ili vlada članica, a ne svi građani članica EU. On predstavlja EU i pola milijarde njezinih stanovnika u međunarodnim odnosima i prema dostupnim informacijama prima 234.480.- kuna mjesečne plaće.
Europski parlament broji sada 736 zastupnika, a u kojem bi Hrvatska imala možda 12 zastupnika, može dati svoje mišljenje o zakonima koje predlaže Europska komisija- izvršno tijelo, a kod toga ne zastupaju interese svojih država, jer su organizirani u europskim političkim strankama pa zastupaju njihove stavove. Prijedlozi zakona putuju između EK-e, EP-a i VM-a.
Europska komisija ima značajnu ulogu i sastoji se od 27 komesara, 23.000 djelatnika i oko 10.000 vanjskih suradnika.
Vijeće ministara Vijeće EU se sastoji danas od 27 ministara vlada. Za prolaz zakona treba glasovati 55% država članica putem svojih ministara u tom vijeću koje predstavlja najmanje 65% stanovnika EU. Ministri malih članica mogu biti uvijek nadglasani.
Bitna uloga Europskog suda je proširenje i jačanje nadnacionalne vlasti Europske komisije. Uz 27 sudaca i osam pravobranitelja od kojih 5 stalnih daje pet velikih članica. Kada može Hrvatska od 22 manjih doći na red dati jednog svog pravobranitelja?
Lisabonski sporazum regulira i izlazak iz EU o čemu odlučuje Vijeće uz prethodnu suglasnost EP. Ako se ne postigne sporazum o izlasku ugovorne obveze članice prestaju 2 godine nakon traženja izlaska.
Jedno od temeljnih načela EU je sloboda kretanja ljudi, robe, usluga i kapitala. To omogućuje da kapital bogatijih članica pokupi i prisvoji nacionalna dobra (šume,vode, polja, otoke) gospodarski siromašnijih članica.
Prof. Lukšić navodi da su načela kojima se EU rukovodi: deregulacija, liberalizacija slobodnog tržišta, rezanje javnih troškova, uvođenje tzv. mjera strogoće kod reprogramiranja nacionalnih financijskih obveza svojih članica, što ne pogoduje zaštiti radnika. (Nigdje nisam inače pročitala da EU smanjuje svoje troškove ili broj birokratskih činovnika.)
„Nova Europska unija“ je organizacija snažnijih europskih država protiv slabijih s glavnim ciljem osvajanjem novih tržišta. Jedinstvo EU je fikcija, EU je podijeljena na stare, bogatije, razvijenije i nove , siromašnije članice.
Proračun EU se puni iz četiri vrste prihoda poljoprivredne pristojbe, carina, PDV te uplate razmjernog dijela BNP. Ali i u tim obvezama ima razlike. Engleska ima od 1985. posebnu povlasticu prema kojoj se svake godine doprinos umanjuje za dogovoreni iznos. Taj nedostatak nadoknađuju sve ostale članice, pa tako Slovenija za 2011. mora dodatno uplatiti 14,3 milijuna €.
Izvlačenje velikih iznosa iz EU za pokriće hrvatskih inozemnih dugova je teško za očekivati. Grčka je za saniranje duga od središnjice EU dobivala više nego što je davala pa je svejedno u položaju kakovom je. EU će Grčkoj pomoći kod reprogramiranja duga, ali pod uvjetom da vrati ono što je dužna. (Naši političari traže više stranog ulaganja jer da će nas to spasiti. Veliki broj stranih dosadašnjih ulagača se nije pokazao dobrim za naše gospodarstvo ili radnike. Pogledajmo stanje željezara, nekih hotela, pa i banke su se preprodavale itd.)
EU provodi postupak mikro i makro regionalizacije i kao federacija s tendencijom prema unutarnjoj naddržavi ona usitnjava ili okrupnjava svoje članice u provincije ili regije. Politikom regionalizacije EU pokušava oslabiti nacionalnu posebnost i cjelovitost nacionalnog identiteta svojih članica. Kao n.pr. „Jadranska euroregija“ koja ima svoju zastavu, skupštinu i regije ili „Zapadni Balkan“ ili Jugosferu.
Neoliberalni trgovci bez granica žele pretvoriti sve države u svoju farmu, i za to im smetaju nacionalni identiteti, tradicije naroda i država i njihove granice.
Kako prof. Lukšić razlikuje Europu i EU, tako smatra da je umjesto euroskepticizma primjerenije govoriti o EU-skepticizmu. EU-skeptici smatraju EU devijacijom temeljnih ideja o suradnji između europskih država i naroda, i oni nisu oduševljeni povećanjem ovlasti EU. EU-skepticizam u raznim državama ima različite razloge. Veleposlanik Engleske u Hrvatskoj je prošlih dana održao u Splitu predavanje potičući Hrvate da uđu u EU premda se kod mnogih engleskih političara može naići na tvrdnje, da je EU prerušeni Treći Rajh, a i sami nisu pristupili monetarnoj euro-zoni.
Razumljivo je da Hrvatska želi ostati u Europi u koju je ukorijenjena svojom kulturom, arhitekturom, književnošću, i da u njoj želi zadržati svoj nacionalni identitet. Ali današnjoj EU nedostaje raniji integracijski faktor koji je u stanju uspostaviti i očuvati europsko zajedništvo usprkos nekim neslaganjima između članica. Zajedništvo u temeljnim moralnim i duhovnim vrednotama, a ne u širenju liberalnog ponašanja, terora manjina nad većinom kao što su razne parade, istospolni brakovi itd., čovjek čak više nije odgovoran pred svojom slobodom, njemu je sve dopušteno.
Prof. Lukšić ukazuje kako se u Hrvatskoj širi poruka, da je ovakva EU naša sudbina i da nemamo alternative, među narodom namjerno šire beznađe, kako bi ga sve više umrtvilo, a onda porobilo. Uz to se nestručne i neodgovorne političke elite za narod i državu nadaju i misle da će ih ulazak u EU amnestirati od odgovornosti za učinjeno zlo.
Prije odluke o pristupu u EU potrebno je hrvatski narod informirati o strukturi, troškovima i funkcioniranju institucija EU. To ne rade političari bilo koje stranke niti mediji. U medijima u rukama stranog vlasnika se govori o dobrobiti ulaska i svi govore o pristupanju kao gotovom činu, i to koriste u predizbornoj kampanji. (čak se ulicom i trgovima širi da nema smisli izići na referendum jer će krasti i namještati rezultate u korist ulaska. Dakle ostanite kod kuća.)
Prof. Lukšić naglašava da se sudbonosna odluka za budućnost hrvatskih građana o pristupanju ili nepristupanju EU mora donijeti referendumom kojem pristupi većina upisanih građana. (Malo je vjerojatno da će nakon izbora bilo koja buduća parlamentarna stranka tražiti ponovnu izmjenu čl. 141. Ustava RH-e i vratiti sadržaj istog na prvobitni, i produžiti datum održavanja referenduma.)
Na kraju nam poručuje da se ne zagovara izolacija Hrvatske, jer Hrvatska je bila i ostala dio kulturne i duhovne Europe, ali da ne smijemo zaboraviti da se je hrvatski narod nakon dugog vremena teško izborio za svoju državnu samostalnost, plativši krvav danak u mrtvima i ranjenima, kao žrtva etnocida i kulturocida agresivnog susjeda.
Upoznajte se organizacijom EU, iziđite u velikom broju na referendum, i donesite svoju odluku. Nemojte dozvoliti da se dogodi slična situacija kao kod predsjedničkih izbora i da se odluka donese nereprezentativnim postotkom birača.
Prof. Lukšić bi morao biti pozvan diljem Hrvatske i da održi na javnim tribinama svoje predavanje „ Na tragu istine o Europskoj uniji „.
Ja mu se i ovim mojim izvadcima mogu samo zahvaliti na njegovom trudu i želji da nas upozna sa zataškavanom istinom.
Mira Ivanišević
