VRIJEME JE DA SABOR VRATIMO U SPLIT!
Krajnje je vrijeme da uvedemo stvarnu parlamentarnu demokraciju, kao suprotnost ovome prikrivenom jednostranačkom nasilju. Umjesto Glavnog kokošinjca u Zagrebu trebamo pravi Hrvatski sabor u Splitu, sačinjen od 100 zastupnika, biranih uz izborni prag 1%!
(1) Jedna izborna jedinica, uključujući Hrvate u BiH i hrvatsku dijasporu
Umjesto da regije biraju političare, imamo praksu da političari biraju regije u kojima se mogu probiti u Sabor. Kod nas sve postaje vlastita suprotnost, pa se to događa i sa izbornim jedinicama, koje su formalno postavljene za potrebe regionalne zastupljenosti, a povijest je pokazala da su one nacrt razgradnje Hrvatske. Sve je to pogrešno, jer imamo slučaj da Sclavonija ovisi o Sclavoncima koji su se probili u Sabor kroz “nacionalne” stranke, a regionalni HDSSB-ovci ostaju nemoćna, ignorirana opozicija. Europa je uvijek dijelila Lijepu Našu i razlikovala Dalmaciju, Sclavoniju i Hrvatsku, koja povremeno uključuje Istru. Riječ je o terminologiji sa određenim političkim ciljem, koju Europa uporno obnavlja. Plan je da jednog dana Hrvatska napusti EU kao regija, dakle samo ona Sjeverna Hrvatska, bez Istre! Pustimo ugovore i obveze – Europa je uvijek nalazila načina da nas zakine. Hrvatska se mora potpuno politički integrirati, dok još može.
(2) Smanjiti izborni prag na 1%
Time dobivamo kvalitetniju strukturu Sabora. Otvorili bismo mogućnost kvalitetnim osobama da se probiju u Sabor mimo tih sramotnih stranačkih lista. Takav kvalitetniji saziv donio bi kvalitetnije zakone i programe, kvalitetniju raspravu i kvalitetnije odlučivanje, neovisno o stranačkoj stezi. Činjenica je da imamo velik broj manjih stranaka i da se zbog visokog izbornog praga od 5% gubi zastupnička adekvatnost, a veće stranke dobivaju neprimjerenu zastupljenost. Zvonko Bušić ne bi morao tražiti listu na kojoj će ući u Sabor, nego bi se sam, direktno, probio u naš parlament, bez da ikome nešto duguje. Ovako će se dogoditi da Goran Dodig i Zvonko Bušić ostanu izvan Sabora, pa i neke značajne pravaške opcije. Razlike glasova u odnosu na zaokružene vrijednosti iznad 1% zbrajale bi se i ponovno disperzirale, pa bi se tek nakon toga eliminirali oni ispod 1%, da bi nova disperzija sa uključenim rezultatima ispod 1% imala još jedan krug.
(3) Reducirati Sabor na 100 biranih zastupnika
To bi smanjilo stranačku zastupljenost u korist kvalitete osobe, nivoa stručnosti, koja je uvijek potrebita, a ne treba previdjeti ugled osobe i zastupničko dostojanstvo. Hrvatska je mala zemlja i ne treba nam skupi zastupnik po metru kvadratnom. Brojka od sto zastupnika donijela bi pojednostavljene brojčane odnose i postala razumljiva svakome. Njima bi se pridodali dvostruki zastupnici značajnih manjina i glavnih vjerskih zajednica, od kojih bi polovica bila imenovana mimo izbora, od novog temeljnog saziva 100 zastupnika. Manji broj zastupnika smanjio bi troškove Sabora.
(4) Mandati moraju pripasti onome tko ih osvoji
Ako bi pojedinac na parlamentarnim izborima osvojio više mandata, imao bi pravo osobno imenovati zastupnike do broja koji je dostigao. Trebao bi imati mogućnost iste opozvati i postaviti neke druge, ako mu ne bi bili lojalni pri glasovanju. Time bi nositelj takve zastupničke skupine imao saborsku težinu prema izbornom rezultatu koji je ostvario. Biranjem stručnih suradnika, nositelj skupine mogao bi nastupati kvalitetnije i bolje obavljati zadaće koje bi mu Sabor dodijelio. Istovremeno dobivao primjenu direktne demokracije: glasači bi imali mogućnost podržati neku jaku osobu, u koju imaju povjerenje. Umjesto dominacije oskudnih stranačkih prvaka i stranačkih aparatčika, dobili bismo dominaciju snažnih osoba i pripadnih stručnih timova, što bi obogatilo saborski život i omogućilo kreiranje kvalitetnijeg društva. Jači nositelji imali bi veću političku težinu od predsjednika RH. Naravno, statutarno bi trebalo onemogućiti nepotizam do desetog koljena ili drugačije interesne popune.
(5) Hrvatski sabor treba vratiti u Split
Možda povratak u našu 
dolinu kraljeva ne donosi simboliku demokracije i parlamentarizma, ali bi obnovljeni Splitski sabor, odnosno Hrvatski sabor u Splitu, samom svojom prisutnošću u tom dijelu Lijepe Naše definirao Dalmaciju kao temeljni hrvatski državni i životni prostor. Hrvati Dalmacije i BiH trebaju barem jednu hrvatsku centralu koja nije pozicionirana za potrebe Beča i Pešte, odnosno Bruxellesa. Ti bi odnosi bili vidljiviji da nekadašnji glavni grad Varaždin nije 1776. gorio. Bili bi vidljivi i da je glavni grad Hrvatske postao grad znakovita imena Karlovac. Povratak Sabora u Split bio bi referenca i na onaj Duvanjski iliti Dalminiumski, zapravo Dalmatinski, pa bi postalo jasnije da je Hercegovina prirodno hrvatsko zaleđe, i da Sabor i ostatak hrvatske države moraju štititi konstitutivna prava Hrvata u hrvatskoj Bosni hrvatskih Kotromanića. Republika Srpska samom svojom pozicijom južno od Zagreba udaljava Hrvate BiH od središnjih institucija RH, pa bi premještanje/povratak Hrvatskog sabora u Split ponovno uspostavilo ravnotežu. Sabor sa svojom administracijom i njenim zahtjevima, sa samim parlamentom i brojnim dodatnim uredima, sa svim tim zaposlenicima i njihovim različitim potrebama, dao bi novu snagu drevnoj Saloni.
Imamo sreću da slavenizacija nije donijela ruski naziv Duma i za naš Sabor (dumat – misliti). Jer, današnji saziv Hrvatskog sabora čine stranački poslušnici, koji ne mogu i ne znaju razmišljati svojom glavom. U Hrvatskoj imamo lažno višestranačje. Ista partijsko-udbaška klika, zajedno sa uvezanim podzemljem, podijeljena je u dva tabora, koji glume zasebne stranke. SDP i HDZ jesu ispostave iste interesne skupine! Pod izgovorom političke bipolarnosti, mudro dijele politički prostor u Hrvata. Javno se napadaju, a tajno surađuju i pomažu jedni drugima.
Tvrtko Dolić
