Tko se boji Sanadera uživo?
Prijenosa uživo boje se mnogi, i u HDZ-u, i u oporbi
„Tko danas laže za tebe, sutra će lagati protiv tebe.“
Hrvatska poslovica ušla u Antologiju svjetskih poslovica. Preusmjeravanje kombija kojim su vozili Ivu Sanadera s puta u bolnicu ravno u sudnicu, trebalo je poslužiti za napad na Sanadera zbog nepoštivanja suda jer nije bio dolično odjeven. Nepripremljen za suđenje, bez ikakvih svojih papira, očekivano bi bio u jako nepovoljnom položaju u odnosu na Tamaru Laptoš, zamjenicu ravnatelja Uskoka. Sanader je međutim bio brži. Odmah se odmah ispričao što je nedolično odjeven. Pristao je na suđenje ako sudski vještak bude utvrdio da je zdravstveno sposoban za suđenje. Vidljivo frustriran, neočekivanim rušenjem pripremljenog scenarija, predsjednik sudskog vijeća, nije uspijevao kontrolirati bijes te je jedini izlaz iz te situacije vidio u odgađanju suđenja.
U nastavku suđenja Sanader se pojavio dolično odjeven ali ponovo je njegov govor i govor njegova odvjetnika iznenadio predsjednika sudskog vijeća. Uspio se kontrolirati, prekinuo raspravu i najavio nastavak suđenja istog dana u 11.45. Suđenje je nastavljeno ali bez prijenosa uživo što su mnogi očekivali i željeli. „Radi neometanog odvijanja rasprave protiv optuženika Ive Sanadera koja će započeti 28. listopada 2011. godine u 9,30 sati“ Županijski sud je 21. 10. 2011. pozvao sve sudionike, novinare i druge zainteresirane za praćenje suđenja da se pridržavaju njegovih pravila. Među tim pravilima nema zabrane izravnog prijenosa suđenja. Tek 2. 11. 2011. nalazimo obavijest o nastavku suđenja Sanaderu u kojoj stoji da će se suđenje Ivi Sanaderu odvijati prema utvrđenim pravilima koja su objavljena te da se izuzetno dozvoljava i to samo za termin 3. 11. 2011. fotografiranje i snimanje u sudnici nekoliko minuta do početka rasprave i izravan prijenos čitanja optužnice i uvodnih govora stranaka.
Sud svoja pravila obrazlaže potrebom neometanog odvijanja rasprave protiv optuženika Ive Sanadera. Ne obrazlaže zašto ne će biti izravnog prijenosa suđenja. Međutim, Vjesnik, koji se drži poluslužbeni glasilom Vlade, na udarnoj stranici sugerira da bi razlog zabrane prijenosa suđenja uživo bila nezainteresiranost Hrvata za Sanaderovo suđenje. „Hrvati nezainteresirani sa Sanaderovo suđenje“ (Vjesnik, 4. 11. 2011.). Sigurno je da gledatelji prijenosa suđenja uživo sigurno ne bi smetali odvijanju rasprave a teško je povjerovati da za „suđenje stoljeća“ u Hrvatskoj nisu zainteresirani mnogi Hrvati. Ne samo veliki broj nezaposlenih i umirovljenika vjerojatno bi u praćenju prijenosa našao i neku vrst zabave. Prijenos suđenja uživo izuzetno zanimalo bi brojne pravnike i studente prava i brojne novinare koji ne mogu pratiti suđenje u sudnici.
Sudeći prema nastupnim govorima Sanadera i njegovih odvjetnika te optužnici DORH-a, Ivo Sanader i njegovi odvjetnici, bili su za prijenos suđenja uživo. Nakon desetomjesečne medijske kampanje i skrivanja Sanadera te pokazivanja nečije noge u natikači za koju se tvrdilo da je Sanaderova, Sanader je želio mogućnost da dolično odjeven sudu i hrvatskoj javnosti iznese svoju obranu. Od prijenosa uživo suđenja Ivi Sanderu po svoj prilici strahovao je Uskok jer uvodni govori Sanadera i njegovih odvjetnika te čitanje optužnice Tamare Laptoš, zamjenice ravnatelja Uskoka ostavili su dojam da je Uskokova optužnica na klimavim nogama. Prvi put, nakon desetomjesečne medijske kampanje koja je Sanadera već osudila i dala mu titulu „osumnjičenog kriminalca“ koju je skovao Bin Kajin, javnost je počela postavljati pitanja je li baš za sve kriv Ivo Sanader i što ako se pokaže da je nevin, da nije primio proviziju od Hypo banke. Od prijenosa uživo strahovali su hdz-ovci, „stradalnici Sanaderova režima“ i pokajnici koji su se posuli pepelom i optužili Sanadera da ih je prijevarom doveo u Središnjicu radi organiziranja udara protiv predsjednice stranke.
Za brzo suđenje i brzu presudu Ivi Sanaderu daleko od očiju javnosti, radi spašavanja HDZ-a a poglavito samih sebe sigurno su dužnosnici stranke. Neki od njih kao npr. Andrija Hebrang, vjerojatno pretpostavljaju da bi se i njima na glavu mogle sručiti optužnice kojekakve optužnice Uskoka. Afera Shimadzu za Andriju Hebranga je prošla bezbolno. Bio je sumnjičen da je kao ministar tvrtki svog prijatelja u samo mjesec dana 2004. osigurao poslove vrijedne 50 milijuna kuna. Mediji svaki čas mogu tu optužnicu aktivirati. Je li Hebrang u svemu nevin, to ne bi bilo odlučujuće nego interes koji stoji iza projekta potpunog urušavanja HDZ-a. Hebrang to donekle shvaća. U svom velikom intervjuu u Večernjem listu od 11. travnja 2001. rekao je: „Sanader treba odgovarati za sve što mu se dokaže u sudskom postupku, no sad je izgleda on kriv baš za sve. Znate, svi oni koji su ga slušali u izvršavanju mogućih kaznenih djela jednako su krivi kao i on jer postoji institut odbijanja naloga i institut ostavke. Kako to da su ga u nezakonitim zahtjevima slušali samo neki?“
Vjerojatno mi je promaklo ali kasnije nisam čuo da je Hebrang ponovio da Sanader nije kriv baš za sve za što ga Uskok i mediji optužuju. Izgleda da vrh stranke nije shvatio da je bilo u interesu stranke barem proklamirati da presumpcija nevinosti vrijedi i za Sanadera i da stranci nije pomoglo trenutačno brisanje iz članstva zastupnika koji su se usudili spomenuti presumpciju nevinosti.
Ja niš nisem znal
Među onima koje izravan prijenos suđenja Sanaderu ne bi radovao je vrlo vjerojatno i bivši glavni tajnik HDZ-a Ivan Jarnjak. Sanader se za sada drži zadane riječi da ne će napadati stranku ali braneći sebe on htio-ne htio, neizravno može zahvatiti Jarnjaka koji u medijima, pritisnuti sumnjičenjima, izlazi s proturječnim izjavama. Na neke od njegovih izjava Sanader će morati odgovoriti i opovrgnuti Jarnjakovo prebacivanje odgovornosti u svezi s novcem na Sanadera.
„Medijski napisi o crnim fondovima su laž i neistina“, izjavio je Novom listu 12. rujna 2011. „Se kaj sam delal su mi platili… Znate kak je rekel Dudek kad su ga pitali jel Regica bila nevina. Neki veliju da je, neki veliju da nije“, (Dnevnik.hr, 27. listopada 2011.) „Sve u vezi s novcem Sanader je radio sam. Predsjedništvo HDZ-a nikad nije raspravljalo o financiranju stranke“ (Novi list, 29. listopada 2011.).
Prijenos uživo ne želi najvjerojatnije ni Mate Granić. Iako Sanader nije rekao da je Mate Granić primio mito od Hypo banke, argumentima kojim je Uskok osumnjičio Sanadera za primanje mita od Hypo banke, može se osumnjičiti i Matu Granića.
Svojim intervjuom u Jutarnjem listu od 30. listopada 2011. punim samohvala on kaže: “Ja sam bio zadužen za vanjsku politiku i ja sam bio taj koji je donosio odluke, ne Sanader. Ja sam bio taj koji je imao direktni kontakt s Tuđmanom. Premijer mi je bio prijatelj… Tuđman nije volio Sanadera… U to sam vrijeme bio ministar vanjskih poslova i potpredsjednik vladajuće stranke. Bio sam najutjecajniji hrvatski ministar u inozemstvu i najpopularniji političar u Hrvatskoj. Ministarstvo vanjskih poslova bilo je najutjecajnije i najorganiziranije ministarstvo. Sanader je bio drukčiji. On je tamo bio prije mene i prvenstveno je bio stranački čovjek. U to vrijeme nisam mu davao individualne zadatke. Uvijek je bio član pregovaračkih timova, kao što je s Izraelom pregovarao za priznanje Hrvatske. No, nikada ga nisam pustio u uski krug suradnika. Sanader je uglavnom odrađivao sitnice koje nisu bile od velike važnosti za Hrvatsku.“
Mate Granić pak u svezi s Hypo bankom kaže da pronalaženje banke koja bi Hrvatskoj pomogla kreditom nije posao koji bi on trebao odraditi. „Ja sam bio glavni pregovarač za važnije stvari. Odlučio sam poslati Sanadera da vodi razgovore. Bili su iznimno korektni. Predložili su krediti od 20 milijuna njemačkih maraka. Tim novcem kupili smo devet zgrada koje su poslužile kao naše ambasade u inozemstvu. Danas je vrijednost tih zgrada veća od 40 milijuna eura, na što možemo dodati prednost što nismo trebali unajmljivati prostore. A kamata je bila manja od deset posto. Mislim da je bila osam posto, i to u vrijeme kad je kamata na kredit u Hrvatskoj bila 30 do 40 posto. Kao ministar, s tim sam se ljudima jednom sreo i podržao dogovor. Dali su prvu ponudu kojom nismo bili zadovoljni, dali su drugu, i to smo prihvatili. Na kraju je to bila odluka Vlade koju je donio ministar financija Božo Prka. Sve je bilo napravljeno u interesu države. Cijeli je kredit otplaćen prije roka. Sve je bilo čisto. Sanader je bio moj zamjenik koji je odlično znao engleski i njemački.“
Sanader stvarno nije rekao ništa o Mati Graniću što Granić nije rekao sam o sebi i svojoj ulozi u Vladi. Ne će mu biti lako suočiti se sa Sanaderom koga je, kako piše Vjesnik od 4. studenog 2001., optužio da“ laže i obmanjuje.“ Pored Hebranga, Jarnjaka, Mate Granića, moglo bi se s velikom vjerojatnošću nadodati još dužnosnika HDZ-a koji ne žele prijenos suđenja Sanaderu uživo.
Odluka Županijskoga suda da se suđenje Sanaderu zatvori za javnost nije u interesu HDZ-a kao stranke. Stranačko pješaštvo, a ono donosi glasove stranci, nije uvjereno da je Sanader kriv za sve a ne uzima sve optužnice novo za gotovo. Ni u vrijeme dok je Sanader bio predsjednik HDZ-a, temeljne organizacije nisu iz Središnjice dobivale novce nego tek promidžbene materijale: plakate, olovke, upaljače, kape i tomu slično. Za stranačke domjenke članovi sami među sobom skupe novac a poneki simpatizer ili član stranke trgovac voćem ili gostioničar, za kakav domjenak ponekad je dao nešto od svojih proizvoda. Za crne fondove članovi stranke sigurno nisu nikada čuli a sigurno bi voljeli čuti koliko stranka troši tijekom predizborne promidžbe na kojekakve stručnjake za medije, za promidžbu na televiziji, radiju i drugim medijima. Može se pretpostaviti da stranka ima donatora koji radi vlastitog poduzeća žele ostati anonimni. U nekim sredinama biti blizak s HDZ-om, poslovnom čovjeku može donijeti velike nevolje.
Prijenos suđenja Sanaderu uživo mogao bi nanijeti štetu pojedinim članovima HDZ-a ali bi sigurno HDZ-u kao stranci bio korisniji čak i za predstojeće izbore od zatvorenog suđenja s kojeg će u javnost curiti cenzurirane informacije. Pretpostavljajući da hrvatska nacija nije glupa, da u njoj im veliki broj ljudi kojima se ne može prodavati magla, prijenos uživo bio bi koristan za cijelu hrvatsku naciju. Prijenosa uživo boji se oporba i oni kojima je glavni cilj totalno urušavanje HDZ-a. Sanader, u statusu brisanog, nema više mogućnosti povratka u politiku ali HDZ kao stranka još nije uništen i postoji realna mogućnost obnove stranke i njene nove uloge ako ne vladajuće ali barem kao jake oporbene stranke bez koje ne bi bile moguće planirane ustavne promjene na štetu hrvatskog naroda, stožernog naroda hrvatske nacije.
U kojem smjeru ide projekt totalnog zatiranja HDZ-a pokazale su već iznuđene promjene Ustava kojima je hrvatsko iseljeništvo i hrvatski narod u BiH sveden na razinu manjine reduciranjem broja zastupnika Hrvata izvan RH na samo tri zastupnika i to biranih razmjernim sustavom kako bi i ta tri mandata bila razdrobljena i time podložna svakoj željenoj manipulaciji. Previše ih je koji se boje prijenosa suđenja Sanaderu uživo iako su različito motivirani. Stoga prijenosa uživo ne će biti.
Pavao Blažević
