Ivan Miklenić: Nastupio je čas triježnjenja
Državno izborno povjerenstvo u ponedjeljak 16. studenoga objavilo je konačne rezultate parlamentarnih izbora, a konačni službeni rezultati bit će poznati kad Ustavni sud objavi svoj pravorijek o tim izborima, što se očekuje u petak 20. studenoga, pa je veoma očito da je u javnosti potpuno neprimjereno stvoren pritisak na hitno formiranje nove vladajuće garniture.
Ishod izbora, koji ne omogućuje jednostavno ni brzo oblikovanje koalicijske vlade, kao da je mnoge u političkim strankama i u medijima izludio pa su svoje frustracije nametali i nameću cjelokupnoj javnosti. Kao apsolutno glavno pitanje javnosti je nametnuto tko će biti novi mandatar, odnosno novi predsjednik Vlade u sljedećem mandatu te tko će se od izabranih zastupnika komu prikloniti da bi se što brže vidjelo tko će uzeti u ruke uzde.
Toliki interes baš za ta dva pitanja donekle je razumljiv za one u postojećim političkim koalicijama i za njihove simpatizere koje zanima hoće li ostvariti zamišljene povlastice ili ne će i, vjerojatno, nije im lako čekati što će stvarnost donijeti, no nema nikakvoga razloga da se baš ta pitanja nameću cjelokupnoj javnosti. Pritom javnost, osobito angažirani birači, nisu indiferentni koja će garnitura zasjesti i preuzeti izvršnu vlast, no svakako im je važnije što će ta nova garnitura sa sobom donijeti, hoće li biti dorasla golemim izazovima i hoće li moći osloboditi hrvatsko društvo stvarnih i umjetnih zaprjeka koje stoje na putu stvarnoga poboljšanja ukupnoga stanja. Također je razumljivo da su nestrpljivi u medijima oni koji znaju da im položaj ovisi o tome koja je garnitura na vlasti te im ne može biti svejedno hoće li izgubiti svoje povlastice, a neki i stanovite sinekure, ili će ih zadržati još dogledno vrijeme.
U medijima, koliko god bili instrumentalizirani, ipak ima i časnih profesionalaca kojima je važnije opće dobro i boljitak hrvatskoga društva negoli tko će u koju fotelju zasjesti. Šteta je što baš takvi medijski profesionalci teško, a svakako premalo, dolaze do izražaja. Stvarno stanje u hrvatskom društvu, a dodatno i novo sve zahtjevnije, radikalnije, opasnije i nejasnije međunarodno okruženje, ne dopušta nikakvo brzanje, poprječne putove ni površna rješenja, nego zahtijeva hitno i temeljito otrježnjenje. Stvarno stanje traži da se izbiju iz glava, osobito političkih, sve iluzije o osobnim i grupnim ambicijama i interesima, da se svjesno napravi otklon od svih magla, privida i nerealnih obećanja širenih u predizbornoj kampanji te da se trijezno pogleda u oči stvarnosti kakva ona jest. Političke stranke i političari, žele li biti vjerodostojni i dobrohotni, upravo ovih dana trebali bi zasukati rukave i vrlo studiozno i precizno analizirati i vlastite postupke, svoje strukture i njihovo funkcioniranje te nadasve stvarne potrebe pojedinih segmenata hrvatskoga društva. Nije li neobično da su obje velike predizborne koalicije gotovo iščeznule iz javnosti i ušle u, barem je takav dojam, fazu čekanja, često nestrpljivoga, u nadi da će netko drugi kakvim čarobnim štapićem riješiti goleme izazove i probleme u hrvatskoj državi?
Zašto ni jedna od tih dviju grupacija nije ni pokušala sada, u ovom tzv. inter regnumu, okupiti stručnjake, i to neovisne i vjerodostojne stručnjake (jer stranački stručnjaci često su tek maske za sirovi politički voluntarizam nesposobnih i nedoraslih, a umišljenih i bahatih političara) pa da se domisle stvarna i prava rješenja potrebna specifičnim hrvatskim prilikama, izazovima i problemima? Takav napor nikako ne bi bio uzaludan, bilo da bi se ta rješenja onda mogla provesti s pozicije izvršne vlasti, bilo da bi ta rješenja bila stvarno utemeljena i konstruktivna kritika iz opozicije koja bi na taj način bila sposobna korigirati vladajuću garnituru i njezine poteze.
Stanovita pat-pozicija za olako i površno formiranje saborske većine i dosljedno izvršne vlasti – što je zapravo glavni pozitivni ishod netom održanih parlamentarnih izbora – neizbježan je pritisak da se političari i političke stranke prizemlje, da se suoče s društvenom stvarnošću, s vlastitim, često nedopustivim i nepodnošljivim slabostima i nedoraslostima za njegovanje biti politike – služenje općemu dobru, legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim interesima i ciljevima. Aktualni društveni i politički hrvatski trenutak nije vrijeme za nadmudrivanje, nepoštenu trgovinu i ucjenjivanje, nego je vrijeme za iskreno traženje što boljih rješenja za suočavanje s izazovima i problemima u svim segmentima društvenoga života. Zato i pregovori između predizbornih koalicijskih grupacija i Mosta – nezavisnih lista, kao i s ostalim zastupnicima, nipošto ne smiju biti pregovori o raspodjeli fotelja, povlastica i utjecaja.
Ti pregovori – a poželjno je da za opće dobro hrvatskoga društva budu svake grupacije sa svakom – trebali bi dovesti do usuglašavanja stvarnih, provedivih i efikasnih mjera za brojne rane na tkivu hrvatskoga društva te bi trebali biti formalizirani i potpisivanjem odgovarajućih ugovora koji bi pred licem cjelokupne javnosti obvezivali potpisnike. Aktualni politički trenutak ne trpi više ni pusta obećanja ni vješte manipulacije, nego zahtijeva adekvatno, unaprijed domišljeno suočavanje s izazovima i efikasno djelovanje. Rezultati parlamentarnih izbora bez izrazitoga favorita za izvršnu vlast mogli bi postati upravo blagotvorni da se političari otrijezne i da politiku počnu shvaćati i provoditi kao stvarno služenje općemu dobru. Dobro je što je došao barem taj čas triježnjenja.
Ivan Miklenić/Glas Koncila
