Partijska diverzija izbornoga gubitnika
Žvačemo gorke plodove politika trećejanuaraca
Na konstituirajućoj sjednici Hrvatskoga sabora izborni gubitnik, koalicija kriva za strjeloviti hrvatski pad koji je proglasila rastom, dopustio si je neviđeni luksuz i dao svoj prijedlog predsjednika! Nisam mogao vjerovati dok sam za volanom slušao radio prijenos sjednice. Samo uz pomoć Božju nisam napravio nekoliko prometnih nezgoda. Pa, kaj je ovo? Jesmo li mi Milanovićeva igračka i zar nema nikoga u ovoj državi da nas oslobodi Milanovićevih pubertetskih štosova?!
Partija lovi u mutnom
Partijski kandidat za predsjednika Sabora trebao je istoga trenutka kad je počela sjednica zatražiti stanku i objasniti partijskom činovniku, predsjedavajućem, da on s tih pedeset i pet partijskih potpisa jednostavno nema ništa! Da on ne prihvaća kandidaturu Partije. I da je kojim slučajem izabran dr. Podolnjak Partija bi od njega za mjesec dana napravila krpenoga lutka, kakvih smo se nagledali u proteklim mandatima.
Sjeća li se još itko nekog predsjednika Hrvatskoga sabora koji je u proteklih petnaest godina imao težinu, stav, dignitet, dostojanstvo? Tomčić? Bebić? Leko? Predsjednici Sabora imali su jaču težinu kad smo bili u polupredsjedničkom sustavu negoli danas kad smo navodno u parlamentarnom u kojemu parlamentarne stranke miniraju parlament, a to znači da ruše politički sustav i stabilnost države.
Postavlja se pitanje zašto je Partija uputila prijedlog svojega predsjednika Sabora u okolnostima kad je izgubila izbore? Držim da je to zbog toga što je htjela minirati konstituirajuću sjednicu i nastaviti vladati s tehničkom vladom onako kako je vladala cijeli protekli mandat u kojemu je Hrvatska padala a narod iseljavao. Zato što u postizborju želi loviti u mutnom, budući da je izgubila izbore.
Što je Mostu minimum, a što maksimum?
Što pak hoće Most kad je jasno kao jedan plus jedan da ni HDZ, niti SDP nisu za veliku koaliciju? I to ni s Mostom, niti bez njega. Ako se u Mostu u sastavljanju većine ne mogu opredijeliti između reformskoga relativnoga izbornog pobjednika i nereformskoga izbornoga gubitnika, neka jasno kažu – nismo to u stanju. Oni, međutim, ne žele ni s jednima, niti s drugima, a istodobno zazivaju vladu s jednima i drugima!? Rade li time od birača budale, procijenite sami. Pa, zar zaista ne vide kako Partija nema baš nikakav program?!
S takvim stajalištem Most moguće hvata zalet za buduće prijevremene izbore. Ali, ne misle valjda da će na njima dobiti više glasova od SDP-a ili HDZ-a, ili da će sami osvojiti dvotrećinsku većinu? Ako tako misle, onda je riječ o politamaterima, koji cijelu Hrvatsku, i desnu i lijevu, vuku za nos. Žele li sačuvati vjerodostojnost i izvući se iz čvora kojemu su i sami kumovali, onda moraju svojim biračima reći otvoreno ono osnovno: Koje to njihove reforme zahtijevaju dvotrećinsku većinu u Saboru, a za koje je dovoljna obična većina. Uostalom, što je Mostov reformski minimum, a što maksimum, mi ni danas nemamo pojma. Umjesto toga danima nas maltretira stanoviti, za reforme potpuno nebitan, Petrina!
U pravu je V. Šeks kad kaže da je danas jedina čvrsta točka političkoga ustroja države predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Parlamentarne stranke nisu. Nacionalne manjine s etnobiznismenima još manje. No, ostaje još jedna čvrsta točka, narod, kako je to svojedobno akademiku Slavenu Barišiću zborio akademik i predsjednik Franjo Tuđman.
Vrijeme je da se netko napokon obrati hrvatskom narodu, probudi ga iz programirane nirvane u koju je ne svojom voljom (već sustavnom agitacijom i propagandom, vojnom terminologijom – psihološkim ratom) stjeran i otvoreno mu kaže, gdje smo, kuda kola idu, kakvo je stanje države i nacije i što taj „netko“ namjerava u suradnji s narodom napraviti da se izvučemo iz gliba. Ako već na sceni nemamo političara takvoga kalibra, a izgleda da doista nemamo, onda mi se čini kako moramo koristiti autoritet jedine neposredno birane državne ustanove.
Kaos: Sazrjeli plodovi 3. siječnja 2000.
Predsjednica sigurno ima uvid u stvarno stanje. Možemo li s njom naprijed, dok još možemo, ako možemo? Ne znam, ali mi se čini da ćemo to uskoro provjeriti, prije negoli stanje do kraja izmakne kontroli zdravoga razuma i Ustava. Čudi me da ni u ovakvim, gotovo dramatičnim okolnostima pravaši nisu dosegli elementarno jedinstvo već su se zavukli svaki u svoju mišju rupu i čudi me da narod mazohistički trpi pokorno plaćajući „politički sustav“ koji ga iz dana u dan doslovno uništava – biološki, financijski, gospodarski, sigurnosno. U Hrvatskoj raste samo vanjski dug.
A praktična politdemontaža države i nacije, da se ne zaboravi, počela s je s 3. siječnjem godine 2000. Ovo što se danas događa vrhunac je i plod politika „trećejanuaraca“. S njihovim politikama treba odlučno raščistiti – to je pravi reformski put. Ako Predsjednica ne može sama, neka se osloni „na vlastite snage i pomoć Božju“ (F. Tuđman). Slobodno neka pozove veterane Domovinskoga rata, ma gdje bili. Još nas ima i još smo za Domovinu spremni, a skupilo se u međuvremenu, Bogu hvala, i nešto još neraseljenoga potomstva.
Nenad Piskač/hkv.hr
