Prof. Akrap: Stanovništvo RH – prošlost, sadašnjost, budućnost
Gostujući na tribini, prof. dr. sc. Anđelko Akrap, pročelnik Katedre za demografiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, govorio je o demografskoj situaciji u našoj domovini s osvrtom na prošlost i pogledom u budućnost, a na temelju preliminarnih rezultata popisa stanovništva iz travnja 2011. godine.
Prof. Akrap se najprije, nas je kratko proveo kroz povijet, govoreći o demografskom stanju čak od početka 16. stoljeća te o metodologijama, kojima se relativno precizno može utvrditi stanje stanovništva iz tih vremena.
Prema vrlo pouzdanim podatcima, broj stanovnika oko 1500. godine u Hrvatskoj je bio oko 1 010 000, da bi uslijed ‘stogodišnjeg’ rata s Turcima, bolest (Kuga), iseljavanja, taj broj oko 1700. godine pao na 647 000 stanovnika, dakle u 200 godina, dogodio se pad od čak 36,2 %.
Istovremeno, stanovništvo u europskim zemljama, kroz ovo razdoblje je raslo u prosjeku za 42.8 %. Jasno, slabije, u zemljama koje su bile bliže ratnim sukobima napr. Mađarska za + 20%, do Portugala gdje je rast bio 100%.
Da je ovaj “europski” rast pratio Hrvatsku, u njoj bi oko 1700. godine bilo oko milijun i pol stanovnika, ili projektirana 2 milijuna, ako se usporedi s Portugalom. Ono što je manje poznata činjenica jest, da se je od 14. do 16. stoljeća iselilo u Italiju (čak do Sicilije) više stotina tisuća stanovnika.
Istovremeno, uz rubne djelove Hrvatske s Otomanskim carstvom, vlasti Monarhije, naseljavaju stanovništvo, katoličko i pravoslavno, dodjelujući mu zemlju, stvaraju Vojnu krajinu kao štit prema Turcima. Ovo stanovništvo je bilo slobodno (od kmetstva), te su imali primamljiv (ratarsko-stočarski) status, ali ovakvo stanje nije bilo pogodno za širenje gradova, gdje bi se uz manufakture i trgovinu dogodio civilizacijski iskorak.
Od 1700. – do 1820. godine, dolazi do oporavka, tako da u ovom razdoblju, rast stanovništva u Hrvatskoj je bio među nejvišima u Europi – čak oko 76%.
Problem hrvatske demografije je da se u Hrvatskoj, posebno u unutarnjim, rubnim dijelovima (prema turskoj hrvatskoj – otomanskom carstvu) nisu razvili značajniji gradovi, koji bi mogli privući i držati, veći broj stanovnika, svojim kulturnim, ekonomskim, zdravstvenim dosezima. Većina stanovnika se grupirala oko gradova kao što su Zagreb, Rijeka, Split, te posebno Osijek, koji kasnije, ostankom izvan geo-prometnih pravaca, počinje stagnirati.
Od 1870. austro-ugarskoj ne odgovara razvoj unutarnjeg dijela Hrvatske i Dalmacije, te dolazi do svojevrsnog konzerviranja razvoja.
Od 1880.-ih dolazi do iskorjenjivanja epidemija, napredak i razvoj poljoprivrede.
U razdoblju I. svjetskog rata, U Hrvatskoj i Slavoniji gine oko 100 000 ljudi, u Dalmaciji oko 30 000, dok istovremeno od Španjolske gripe umire još oko 100 tisuća stanovnika.
Prema procjenama Žerjavića/Kočovića, u II. svj. ratu, gubitak u Hrvatskoj je bio 295 tisuća stanovnika. Kad se tome pridodaju iseljeni, kao i oni koji se, kao posljedica toga, nisu rodili, ispada da je ukupni demografski gubitak, za ovo kratko razdoblje bio oko 600 tisuća ljudi.
Dodatni problem je što je od kraja 19. stoljeća do 1948. oko 300 000 ljudi iselilo iz tzv. pasivnih krajeva u Slavoniju. Dolaskom u novi kraj ovo stanovništvo je preuzelo i neke običaje (imati jedno dijete, da se ne bi djelio posjed) što je snažno i loše utjecalo na demografsku sliku u Hrvatskoj.
Od 1950. godine, forsira se snažna industrijalizacija i bijeg sa sela (gdje je tradicionalno bio veći rast populacije), kao u većini socijalističkih zemalja, a u pokušaju takvog brzog razvoja nisu osigurani neki infrastrukturni uvjeti, prije svega stambeno zbrinjavanje, što je imalo određeni utjecaj i na rast stanovništva.
Između 1961. do 1971. godine, dolazi do jaqkog iseljavanja radne snage na Zapad, u kojem razdoblju je otišlo 298 000 stanovnika, od kojih 83% sa sela, što je nepovratno ispraznilo, neke tradicionalno ruralne krajeve.
Kod zadnjeg popisa stanovništva, iz travnja 2011., promijenjena je i metodologija popisa, tako da one osobe, napr. na privremenom radu u inozemstvu ili one koje se bar jednom tjedno ne pojavlju na prijavljenoj adresi (u mjestu prebivališta), ne ulaze u cenzus. Ovo je donijelo prividni pad stanovništva u odnosu na popis iz 2001. godine, gdje je bilo 4. 437.460 stanovnika.
Međutim, prema novoj metodologiji, projeciranoj na 2001., broj stanovnika bi bio oko 4.200.000. dok je prema preliminarnim rezultatima popisa od 2011. godine bilo, 4.290.612 stanovnika.
Prof. Akrap je izrazio sumnju da je ovo realan broj stanovnika, posebno činjenice da je u zadnjih desetak godina, mortalitet je značajno veći od nataliteta .
Prema projekcijama za 2050. godinu, uz ovakvu natalitetnu politiku, mogao bi se dogoditi pad broja stanovnika na 3,5 milijuna.
Prof. Akrap je pozvao na aktivnu pronatalitetnu politiku u Hrvatskoj, po uzoru na jednu Francusku koja, sustavno gradi jaku pronatalitetnu politiku čak od 1920. godine i jedna je od onih zemalja u Europi, koja nema značajan pad stanovnika.
Izlaganje prof. Anđelka Akrapa, u sklopu redovite tribine HUB-a, jedna je od najbolje pripremljenih prezentacija dosad. Jako zanimljive povjesne činjenice, koje bismo teško mogli pronaći u povjesnim udžbenicima, donekle je umanjio loš utisak zbog, neshvatljivo slabe posjećenosti tribini (čak i članova HUB-a).
Pripremio: M. Skitić
