Ruska diplomacija trpi udarac za udarcem od strane orkestriranih političko-medijskih akcija sa strane Zapada, ne bi li „omekšali“ stavove i prihvatili davno „skrojeno odijelo“ političke karte Bliskog istoka po mjeri Washingtona.

Politička napetost između Zapada i Rusije raste usporedo s onom vojnom između Rusije i Turske

Jučer sam ovu kolumnu zaključio konstatacijom, da se sirijski rat izdiže na novu razinu – (ne)posredni sukob Rusije i Turske. To nije rečeno bez razloga, o čemu svjedoči tijek razvoja ženevskih pregovora, a još više oštra politička retorika Washingtona i Londona usmjerena ovih dana prema Moskvi, praćena turskim optužbama Rusije za narušavanje njezinog zračnog prostora.

Ruska diplomacija i državni vrh trpe udarac za udarcem od strane orkestriranih političko-medijskih akcija sa strane Zapada, ne bi li „omekšali“ i prihvatili davno „skrojeno odijelo“ političke karte Bliskog istoka po mjeri Washingtona. One se kreću od izvrtanja „pile naopako“ i optužaba da je ruska vojna intervencija glavni krivac za nastavak emigrantske invazije na Europu (ruski zrakoplovi kao gađaju naseljena mjesta i gradove i podržavaju Assadov režim čija vojska pod opsadom drži mirne građane i ubija ih glađu), pa do izjava kako Putinu treba dugotrajni rat, zbog čega on ne preza od vojnih provokacija prestrašene i nedužne članice NATO-a – Turske.

U Ženevu pristigli predstavnici prosaudijske (i proameričke) tzv. sirijske umjerene oporbe, odbacili su bilo kakve razgovore s predstavnicima službene vlade u Damasku i zaprijetili svojim napuštanjem pregovora ukoliko ova žurno ne prekine vojne ofanzivne akcije „protiv svojih građana“ i oporbenih snaga (trenutačno boravak oporbene delegacije u Ženevi financira Njemačka, u razdoblju sljedećih šest mjeseci). Dakle, u prvi plan „umjerenjaci“ nameću „humanitarna pitanja“, o kojima bi onda ovisila ona glavna, politička (zbog kojih humanitarno stanje i je katastrofalno). Pritom „umjerenjaci“ zahtijevaju i potpunu obustavu ruskih zračnih napada (prethodno optuživši Moskvu za nepoštivanje prosinačke rezolucije UN-a), a zauzvrat bi, možebitno, s Rusima mogli po nečemu i surađivati.

Potpuno je jasno zašto se iznose takvi zahtjevi:

stanje oporbenih vojnih postrojbi (nejake i razjedinjene „sirijske slobodne vojske“ i islamističkih grupacija koje (najblaže rečeno) koketiraju s terorizmom) je postalo krajnje teško. Sirijska vojska uz pomoć ruskih zrakoplova polako ali sigurno napreduje u strateškom zapadnom djelu zemlje gdje je i koncentrirano gotovo 80 posto sirijskog stanovništva. Oslobađaju se čitava naselja i veći djelovi teritorija, čak i u južnim regijama, južno od glavnog grada, a što je donedavno bilo nezamislivo. Istodobno se presjecaju opskrbni kanali, a usporedno s vladinim snagama na zapadu, na istoku Sirije napreduju kurdske postrojbe koje vode najžešće bitke protiv „Islamske države“, a prelaskom rijeke Eufrat ozboljno prijete spajanjem s vladinim snagama i zauzimanjem posljednjeg koridora pod nadzorom „IS“, širokog oko 90 km, uz granicu s Turskom.

Međutim, sirijskim Kurdima Ankara je zapriječila sudjelovanje na ženevskim pregovorima pod prijetnjom njezinog bojkota same konferencije. U tome ona ima široku potporu SAD-a i Velike Britanije (ostatak Zapada uopće nije bitan i njega nitko ništa niti ne pita osim ukoliko treba novac ili dodatne vojne snage), a Rusija inzistira i na kurdskom uključivanju u pregovarački proces. S druge strane, sirijski Kurdi, politički objedinjeni u„Demokratski savez“ (PYD), kažu kako neće priznati bilo kakve dogovore ukoliko u pregovorima oni neće sudjelovati.

Rusko-kurdske zahtjeve Zapad i Ankara kategorički odbacuju, a američki predstavnici u Ženevi potpuno su zauzeli poziciju pristiglih sirijskih oporbenjaka (jasno je tko u toj priči ustvarnosti vodi glavnu riječ) te vrše pritisak na ruske diplomate za omogućavanje riješavanja humanitarnih problema kroz njihovu mogućnost pritiska na Assada i zaustavljanje njegovih vojnih akcija „u ime humanosti“. Međutim, na načela humanosti nitko se ne obazire kada su u pitanju teroristički napadi na civile u Homsu, Hami, prekjučer u Damasku, a kada se od strane islamista nasumice gađaju čitavi gradski kvartovi pričemu pogiba puno civila.

Nije trebalo dugo, da se američkim stavovima prikloni i britanski ministar vanjskih poslova Philip Hammond. On je bio i puno oštriji pa je tako izjavio kako je, ni manje ni više, nego ruska vojna akcija u Siriji učvrstila „Islamsku državu“ (kao da je ona prije dolaska Rusa godinu i pol dana slabila, a ne dramatično brzo širila svoj teritorij i sijala smrt, neovisno o protukalifatskoj koaliciji od 60-ak država pod vodstvom SAD-a). To je, kaže ministar, i povećalo broj izbjeglica.

Jasno je da Hammond nema kratko pamćenje već da je samo upregnut u sotonsku igru, u kojoj načela istine i pravde, kao i milijuni uništenih ljudskih sudbina ne znače ništa. Britanska politika danas smatra kako je nemoguće istodobno pregovarati i voditi rat na bojnom polju, što bi možda i imalo logike (iako se u povijesti ratovi nikada nisu zaustavljali dok pregovori ne završe uspješno jer ih onda ne bi niti trebalo), kada s druge strane ne bi stajali islamistički teroristi kojima ništa osim iskrivljene percepcije islama nije sveto.

Hammond ide još i dalje kada kaže, kako su „Rusi i Iranci beskompromisni u naporima za očuvanje sirijskog režima“. Njega prate britanski mediji koji mahnito započinju informacijski rat u kojem optužuju ruske zračne snage za „užase“ koje čine na terenu i koji spriječavaju dostavu međunarodne humanitarne pomoći, a nastavlja se i priča o povećanju broja sirijskih izbjeglica koji zbog ruskih bombardiranja preko Turske pristižu u EU. Ukoliko europske vođe ne uspiju zaustaviti taj proces, posljedice po Europu bit će krajnje ozbiljne, navode britanski mediji. Ministar Hammond na kraju poentira govoreći: „ Sve što mi radimo, podrivaju Rusi!“ Pritom je čak i zatražio pokretanje precizne istrage „o tome što u Siriji čine Rusi“.

Svemu ovom treba nadodati i paralelni vojni pritisak koji Ankara od prošle subote počinje vršiti na Moskvu, u smislu navodnih povreda turskih granica od strane ruskih zrakoplova (što ovi kategorički odbacuju i karakteriziraju smišljnim propagandnim aktivnostima s ciljem destabilizacije stanja), političkih izjava da se Turska ne boji vojnog sučeljavanja s Rusijom na sirijskom terenu, pa do jučerašnjih otvorenih topničkih granatiranja sirijskih vojnih postrojbi s turskog teritorija, pričemu je bilo ubijenih i ranjenih sirijskih vojnika. Valja podsjetiti kako su NATO i Pentagon ovih dana izjaviili kako po pitanju „ruskih provokacija“ čvrsto stoje uz Tursku.

Zaključak:

Na samom startu ženevskih pregovora na Rusiju su započeli nikad žešći diplomatsko-medijski pritisci, ravni onima iz vremena ukrajinskog sukoba prije potpisivanja Minskih dogovora. Stanje na sirijskom terenu Amerikancima i Turcima izmaklo je kontroli. Stvoren je metež između islamističkih snaga, presječeni su ili krajnje otežani njihovi opskrbni kanali, gube se čitava područja i gradovi. Zato se sada i kreće u kombinaciju političko-vojnih pritisaka na Moskvu, kroz oštra diplomatska priopćenja, medijske manipulacije, i izbijanje stvarnih ili virtualnih incidenata između ruskih i turskih snaga. Jedan od pritisaka svakako je i onaj jučerašnji, kada je američki ministar obrane Ashton Carter izjavio kako glavnu ugrozu SAD-u predstavljaju, osim „Islamske države“, Rusija, Kina i Iran.

Koliko se u tome svemu radi o američkom blefu, a koliko o stvarnoj spremnosti na konačno „paljenje bliskoistočnog fitilja“ još je teško reći, jer u pitanju su golemi ulozi i još veći sigurnosni rizici općeglobalne dimenzije.

Međutim, čini se kako Rusija nije previše impresionirana najnovijim pritiscima. Stješnjena uza zid, ona više niti nema previše manevarskog prostora za popuštanje jer bi to značilo i njezin politički poraz i gubitak mogućnosti vođenja bilo kakve samostalne vanjske politike u budućnosti.

Rusija je, k tome, na sirijskom terenu danas stvarni gospodar i bez nje se tamo ništa neće moći riješiti. Moskva zna da u ovoj igri može i mora ići do kraja.

A da je to tako, svjedoči i današnja izjava ministra vanjskih poslova Lavrova, u kojoj on decidirano kaže: „Ruski zračni udari neće biti zaustavljeni do naše stvarne pobjede nad terorističkim organizacijama: ISIL, „Jabhat al-Nusra“ i sličnih njima. Ne vidim temelja za zaustavljanje tih udara.“ Pritom je naglasio kako je podizanje ultimatuma na ženevskim pregovorima besperspektivna pozicija, a da je jedan od uvijeta za prekid vatre zaustavljanje šverca preko sirijsko-turske granice koji jača islamiste. Naglasio je kako Moskva inzistira na uključivanju svih predstavnika sirijske oporbe u pregovarački proces.

Vojno stanje na sirijskoj bojišnici:

Sirijska vojska je u regiju Alepo prebacila 15-ak ruskih tenkova T-90 koje je dobila u programu pomoći njezinim oružanim snagama. To su najsuvremeniji tenkovi kojima danas raspolaže sirijska vojska (čiji temelj čine zastarjeli T-72), a dodjeljeni su najelitnijim djelovima vojske koja upravo u toj regiji izvodi velike ofanzivne akcije.

Novi tenkovi još više lome ravnotežu snaga u korist vladinih postrojbi pa je na njih odmah i objavljen „lov“ od strane islamističkih postrojbi. One su, do ulaska Rusije u vojni sukob, desetkovale sirijske T-72 dobivenim protutenkovskim sustavima TOW američke proizvodnje.

Međutim, na novopolučenim tenkovima i ostalim oklopnim vozilima sirijske vojske primjećeni su novi sustavi zaštite od raketa tipa TOW. Na tijelu tenkova i oklopnih vozila ugrađeni su sustavi zaštite sposobni pravodobno reagirati na lansiranje protuoklopnih raketa i poduzimati odgovarajuće protumjere.

A što se ovih dana događa na ratištima oko Aleppa?

Borci „Islamske države“ sjeverno od grada više nisu u mogućnosti dobivati pomoć u oružju i opremi s teritorija Turske. O tome je danas izvjestilo sirijsko vojno zapovjedništvo, navodeći kako su njihove postrojbe presjekle glavne opskrbne kanale. Tako je pod nadzor vladinih snaga stavljena međunarodna prometnica koja vodi od Aleppa do Aazaza blizu granice s Turskom i gdje se nalazi velika baza „IS-a“. Ranije su pod nadzor stavljene i prometnice koje vode kroz Anadan, Hereytan, Hayian i Maer. Vojska napreduje uz snažnu topničku potporu i udare ruskog zrakoplovstva. Pojedine postrojbe brzo se približavaju i dvama šijtskim gradovima – Nobulu i Ez-Zahra, udaljenih 30 kilometara sjeverno od Aleppa i tri godine okruženim islamističkim snagama. Terorističke snage s čitavim postrojbama brzo napuštaju ta područja.

Iz ovakvog razvoja stanja čini se kako vladine snage žele ovladati čitavim sjeverozapadnim djelom pogranične zone s Turskom i presjeći mogućnost turske opskrbe njoj odanih snaga. U perspektivi se tako ostavlja i mogućnost brzog spajanja sa sirijskim kurdskim postrojbama koje su već prešle na zapadnu obalu Eufrata, uspostavivši prethodno puni nadzor pogranične zone na čitavom istočnom djelu sirijsko-turske granice.

Čelnik katoličke crkve u Siriji: Zapad nas ostavio, Rusi nas spašavaju

Za njemački Die Welt intervju je dao sirijski glavar katoličke crkve Ignacij Josip III. Žestoko je optužio države Zapada kao krivce za bliskoistočni kaos, a „njihova mutna pozicija“ je rezultat njihove „veće zainteresiranosti za bliskoistočnu naftu, nego za zaštitu mira“. Crkveni poglavar osudio je i Zapadnu kritiku Rusije koja „štiti kršćansku manjinu od džihadista“. Sada džihadisti koji pristižu u Siriju, pretvaraju sukob u „treći svjetski rat na sirijskoj zemlji“, kaže katolički poglavar crkve u Siriji, navodeći kako tamošnjim lokalnim zajednicama prijeti potpuno uništenje.

Autor: Zoran Meter/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save