HRVATSKI SU VOJNICI 5. PROSINCA 1918 KRVLJU PROSVJEDOVALI PROTIV VERSAILLESKIH OKOVA
ZA VJEČNU OPOMENU KLANU PUSIĆ-ANĐELINOVIĆ – Povijest hrvatskog naroda ispisana je krvlju naših najboljih sinova koji su svojim junaštvom ostavili trajnu uspomenu pokoljenjima, uspomenu koja u srcima svih Hrvata nosi pravedni zavjet Oca domovine Bog i Hrvati!
Za to geslo borio se hrvatski narod tokom svoje duge povijesti, za njega je nesebično davao svoje živote i žrtvovao sve, što čovjek pojedinac može dati.
Hrvatski vojnici, dostojni čuvari slavnih nasih predaja,nisu nikada u svojim djelima na vojničkom polju željeli ništa drugo, nego slobodu svome narodu, njegov nesmetani razvoj i slobodno mjesto pod suncem.Hrvatski su vojnici progovorili i odlučnih dana početkom prosinca 1918.
Dok je u Narodnom vijeću, u povijesnoj sjednici, vodja hrvatskog naroda Stjepan Radić govorio zalutalim ovcama da ne srljaju kao guske u maglu, dotle se na Jelacicevu trgu proljevala draga hrvatska krv, koja se digla, da ostvari san pokoljenja-svoju slobodnu i nezavisnu državu.
Istina o 5. prosincu 1918. bila je tokom robovanja pod beogradskim jarmom prikazivana u svijetlu veliko-srpskih nastojanja, ili bolje rečeno, tokom punih 25 godina ova se istina nije smijela prikazati u pravom svijetlu.
Danas medjutim čitavi hrvatski narod mora biti upoznat s prvim žrtvama koje su dale živote u temelje Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj važni događaj u hrvatskoj povijesti, koji dokazuje da hrvatski narod nije nikada htio zajednice sa Srbima, treba točno uociti i upoznati, sto nam je Hrvatski Vojnicki Revolucionarni Odbor omogučio prikazom toka ustanka u spomenici namijenjenoj javnosti.
PRIKAZ USTANKA U ZAGREBU 5. PROSINCA 1918.
“Hrvatski vojnici nakon svrsetka svjerskog rata (1914-1918) u jesen 1918. vratiše se kući s krvavih bojišta po Srbiji, Makedoniji, Karpatima, Galiciji, ruskim nizinama, u Turskoj, Francuskoj, Karavankama, Alpama, Italiji, Egiptu-vjerujuci da će njihova domovina Hrvatska postati slobodnom državom.
No slavosrbi, uz masonsku medjunarodnu kliku, odrediše Hrvatskoj ropstvo, predajući je krvavoj dinastiji Karadjordjevica.
Hrvatski podčasnici i vojnici prepušteni bez vodstva sami sebi, jer su Srbi od prvog trena lisili slobode najbolje hrvatske časnike, koji su u teškim bojevima uvijek bili rame uz rame sa svojim vojnicima, te u tim borbama na život i smrt zasvjedočiše, da je hrvatski vojnik i častnik dostojan svoje vojničke slave.
Unatoč toga, što je srpska soldateska uklonila i prezrela hrvatske generale Sarkotića, Matasića, Lipovčaka te Slavka Stancera, a napose našeg Vojskovodju Slavka Kvaternika i mnoge druge, ipak vjerni svojim načelima, odlucise hrvatski vojnici oduprijeti se aneksiji Hrvatske.
U krilu 53. pješačke pukovnije u Zagrebu, podčasnici Ivan Perečić, Dragutin Mort, Rudolf Cecelja, Ivan Šimunovic i Adolf Svare, osnovaše revolucionarni odbor, u cilju zapriječenja priključenja Hrvatske Srbiji.
Zbog polaganog pristizanja ratnika s raznih bojišta, bio je odredjen dan 5. prosinca 1918. za pokret. Toga dana postrojiše se postrojbe 53. pukovnije u svojoj vojarni i krenuše po vjernu braću domobrance u vojarnu 25. domobranske pješadijske pukovnije. Za čas trubač 25. pukovnije odsvira “Zbijeg” i priredjeni domobrani svrstase se po postrojbama na čelu sa svojom pukovnijskom glazbom. Starina svirac Ivan Celarić uz sada pokojnog Petra Cerovskog i vodnika Franju Kovačića sve pripremiše, da povedu svoje domobrane. U uzornom redu nastupahu postrojbe u pravcu Jelaciceva trga uz veliku pratnju rodoljubnog gradjanstva: Cilj nam bijase Proglasiti slobodnu hrvatsku republiku.
Uz to se izražavaše veliko narodno ogorčenje protiv Srba, sa povicima: dolje srpska dinastija, dolje kralj Petar, dolje srpski militarizam, a klicalo se slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radicu i hrvatskoj republici. No slavosrbi Pribicevic, Drinkovic, Grga Andjelovic, namjenise nama krvavi dan, koji jedini imasmo smjelosti i hrabrosti, da govorimo u ime hrvatskog naroda i da opovrgnemo laži, spletke i povijesno nasilje, te da se suprostavimo sramoti.
Dok su postrojbe hrvatske vojske u uzornom redu kretale prema Jelacicevom trgu-predvodio ih je Ivan Perecic, Dragutin Mort i Ivan Simanovic te Rudolf Cecelja, Petar Cerovski, Franjo Kovacic i Ivan Colaric-dotle u isto vrijeme slavosrpski razbojnici smjestiše teške strojnice na Jelačićevom trgu na kucama broj 4. i 6. na tzv.kuci Gnezda i “Elza-fluid Domu”, a povrh toga po okolisnim kucama carpare (snajperiste).
Slavosrpskom strojnom puskom na kuci br.4. zapovijedao je jugo-sokolas Miroslav Javand, a na kuci br.6. pokojni Marcel Ticak, a na Gnezdinoj kuci i “Elza-fluid Domu” zidov Leopold Deutsc i mornaricki castnik Dragutin Dolčak.
Netom sto stupismo na Jelačićev trg prosu se po nama smrtonosna vatra, te pade prvih par žrtava. Vodje na napustise vojnike, negopo tradiciji Hrvata prihvatise borbu na život i smrt.
Prvom strojopuskom na zaokretu Jelačićev trg-Splavnica zapovijedao je vodnik Ivan Prečić sa Sentmartonijem, Milanom Sormanom i Rudom Gregarinom. Drugom strojopuskom zapovijedao je i borio se pod najtežim okolnostima domobranski desetnik Emil Perska, s vodnikom Franjom Kovačićem i Dragutinom Mortom, koji su do zadnjeg trena pokrivali uzmak preostalih živih kod strojnih pušaka a po tome nastavili borbu s dobro zaklonjenim neprijateljem sve do prvog sumraka, dok nije konačno citav bataljun bivseg 5. srpskog puka zauzeo postavu na Jelacicevom trgu i Splavnici. Trećom strojnom puškom zapovjedao je poručnik Vinko Nemčić s vodnikom pokojnim Slavkom Sčukancom, pokojnim Arturom Weintraubom (koji je umro u emigraciji), Gnidićom i Ruzićem, a četvrtom strojopuskom zapovjedao je Rudolf Cecelja.
U toj nejednakoj borbi 14. nasih ratnih drugova dadoše svoje živote u sumrak zimskog dana i svojom krvlju natopiše srce grada Zagreba i majke Hrvatske, ostavljajući krvavi zavjet: nikada sa Srbima, nego samo slobodna Hrvatska!
Ovaj sveti zavjet hrvatskih mučenika 1918. ostvarila je Nova hrvatska država. Nama će ostati u vječitoj uspomeni sjećanje na naše poginule drugove, koji su se smjelo i nezaštićeni do posljednjeg daha borili, dok im je neprijatelj samo mrtvima mogao oružje isčupati iz ruku. Svoje život dadoše toga dana na oltar hrvatske domovine:
STANKO SĆUKANEC
VIKTOR KALEMBER
MILOS MRSE
MIJO STANICER
MATO GASPAROVIĆ
STJEPAN JURESA
JOSIP LUPINSKI
FERDO VERSEC
NIKOLA IVSA
DRAGUTIN KOSTELAC
ANDRO MARTINKO
TOMISLAV SVOBODA
ANTON TASNER-JELIČIĆ
Dok je zločinačka ruka ubojica sijala smrt, druga skupina nasih vojnika uputila se da nasilno razoruža zaklonjene neprijatelje. Na kucu Jelačić trg br.4. juriša Janko Sesok, Josip Godler, Antun Pavleković, Ferek, Ljubo Crnić te konačno ovo ubojničko prvo gnijezda, kojim je zapovijedao Miroslav Javand bude u tren oka razoružano i tako spaseni mnogi životi. Na drugu neprijateljsku strojopušku jurišao je odred vodnika Ivana Šimanovića, Matije Vlašića i drugih. Istodobno slavosrbi i plaćenici potpomognuti s postrojbama bivšeg 5. pjesadijskog puka i srpskim ratnim zarobljenicima, zauzeše razne postaje zasjede puta na Gornji grad. Naoružani bombama i teškim oružjem opkoliše bojište, te se tako svrši borba protiv daleko jačeg neprijatelja.
OSUDA HRVATSKIM VOJNICIMA I PRIJEDLOG SMRTNE KAZNE
Krvavi prosvjed oko 2500 hrvatskih vojnika s 14. ubijenih drugova jasno posvjedočiše raspoloženje hrvatskog naroda protiv svakoj suradnji sa razbojničkom srpskom dinastijom, s narodom bez značaja, bez prosvjete i uljudnosti, bez čovječnosti, sa sredinom koja je novacila razbojnike i zulumčare.
Taj prosvjed hrvatskih vojnika i hrvatskog naroda nije ostao nezapažen u uljudbenom svijetu. Tadasnji vojni državni tajnik trazio je postupak prijekog suda i smrtnu kaznu. Konacno redovni vojnički sud u Zagrebu osudio je:
Ivana Perecica na 10 godina zatvora,
Rudolfa Cecelju i Josipa Simanovica na 7 godina,
Dragutina Morta, Adolfa Svarca, Franju Kovacica, Janka Hercega i Ivana Babica na 3 i pol godine,
Janko Ronjan, Mirko Milosak, Franjo Gasparovic, Marko Maisel, Mirko Dragavic, Balz Sarca, Tomo Ratlacek, Konrad Skreblin, Stjepan Crncec, Josip Ruklic i Mirko Koren budu osudjeni od jedne do jedne i pol godine zatvora.
Sve su ove kazne vecim dijelom izdržane, a dijelom amnestirane. Valja ispraviti optužnicu vojnog državnog odvjetnika protiv nas, naime, da ne ostane povijesna krivotvorina, da smo mi hrvatski vojnici položili prisegu slavosrpskom nametnutom Narodnom Vijeću.
Naprotiv istina je, da smo s gnušanjem i prezirom odbili poloziti prisegu krvniku, kojeg nismo htjeli priznati glavarem hrvatske vojske.
Nije istina da je na dan 1. prosinca i 4. prosinca 1918. gradjanstvo grada Zagreba oduševljeno klicalo za ujedinjenje, niti je klicalo ubojici na srpskom prijestolju, vec su na manifestacije izvedena neodgovorna školska djeca i jugosokoli. Srbi, slavosrbi i placenici stvarali su umjetno raspolozenje, dok hrvatski muževi, koji mogoše govoriti u ime hrvatskog naroda, bijahu tek na povratku svojim kućama ili pak u zarobljeništvu.
Izvikivanje slobodne Hrvatske, poklici Stjepanu Radiću, demonstracije i bijesno ogorčenje protiv krvnika Petra, protiv srpske dinastije jasno svjedoce, da hrvatski muževi nisu htjeli Srbije ni ujedinjenja, ni srpske krvnicke dinastije, vec slobodnu i nezavisnu Hrvatsku.
Kada je tadanji vojni državni odvjetnik tako uporno tražio na prijekom sudu, a kasnije na redovitom vojnom sudu smrtnu kaznu nas vodja Ivan Perečić, ogorcen podvalama i uvredama proročanski je doviknuo: “Danas trazite nase glave, a za 20 godina oplakivat ćete nas!”
Iz zasjede, iza debelih zidina i sa krovova bez opomene sijahu smrt na zgražanje čitavog kulturnog svijeta. Dan 5. prosinac 1918. ostavio je u duši hrvatskog naroda vječitu uspomenu na svoje pale sinove.
Ove svijetle žrtve upalile su prvu revolucionarnu baklju protiv srpskih tirana i ubojica. Peti prosinac jest dan prosvjeda čtavog hrvatskog naroda koji nikada nije pristao na sramotno ujedinjenje sa Srbima, već je tražio svoju slobodnu državu.
“Hrvatski narod”, broj 293.od 5.XII.1941./UP
