MARIJO POPOVIĆ: Čiji je cilj uništiti HAJDUKA?
Grad Split ima nekoliko simbola koji su prepoznatljivi u cijelom svijetu. Jedan od tih simbola je i Hajduk, hrvatski nogometni klub osnovan 1911.godine. Nepojmljivo je govoriti o najlipšem gradu na svitu, a ne spomenuti Hajduka. Nedavno je proslavljen 105-i rođendan tog velikog kluba, slavilo se na svim mjestima u gradu i atmosfera je bila veličanstvena.
Sjećam se i 2011.godine kada je na splitskoj Rivi bila nezaboravna proslava 100-tog rođendana našeg nogometnog ljubimca. Riva je bila pretijesna za sve one koji su htjeli biti dio tog veličanstvenog događaja. Na proslavama Hajdukovih rođendana i utakmicama protiv renomiranih protivnika sve izgleda idealno; glazba, zabava,emocije i ponos su ono što preplavi Poljud, Rivu, Matejušku, cijeli grad, Dalmaciju ali i mnogo šire. Sve te fešte od baluna i rođendani su dobri, poželjni i navijačima pružaju nezaboravne trenutke.
Međutim potrebno je pogledati u sadašnjost i realno sagledati situaciju u kojoj se HNK Hajduk nalazi, ne samo sada već posljednih desetak godina. Prvo bih se osvrnuo na rezultatski dio o kojemu najbolje govore brojke. Posljednje prvenstvo u 1.HNL Hajduk je osvojio u sezoni 2004./05. odnosno prije deset godina. U tom razdoblju osvojio je dva Hrvatska Kupa i to u sezonama 2009./10. i 2012./13. Od mogućih 20-ak titula Hajduk je osvojio samo 3 titule odnosno jedno prvenstvo i dva kupa. Što se tiče nastupa u Europi oni su vrlo zanemarivi. Možemo spomenuti samo neke od određenih klubova, ne baš respektabilnih, koji su porazili Hajduka kao što su Debrecen (sramotan poraz), Žilina, Dila Gori, Slovan Liberec itd.
Od 2005. do danas Hajduk je promijenio dvadeset jednog trenera među kojima je bilo i nekoliko inozemnih (Edoardo Reja, Krasimir Balakov) te je nakon odlaska Branka Grgića 2007.godine do danas bilo 6 različitih predsjednika Uprave.
Još 2008.godine Hajduk je krenuo u privatizaciju ne bi li se na taj način financijski konsolidirao i krenuo s boljim rezultatima u prvenstvu i europskim natjecanjima. Navodno se klupska blagajna poprilično napunila i trebalo je samo krenuti s dobrim igrama. Nažalost zbog određenih znanih i neznanih razloga rezultat je izostao dok su financije vrlo brzo presušile. To se nastavilo sve do danas kada su rezultati i igra vrlo loši te sve skupa izgleda poput niželigaškog kluba, a ne kluba koji je poznat i priznat u cijelom svijetu.
Svake sezone slušamo floskule o građenju momčadi za iduću sezonu da bi se pri prvoj ponudi najvrjednije igrače prodavalo u bescjenje. Uspjeh kluba u desetogodišnjem razdoblju treba se mjeriti u ostvarenim rezultatima, kvalitetnom dovođenju i prodaji igrača, atmosferom u klubu te zadovoljstvom navijača. Dovođenje istrošenih igrača, trenera upitnih kvaliteta, ubacivanje mladih po određenim rodbinskim vezama, minutaža sukladno simpatičnosti treneru, nedovoljan angažman igrača i njihova neodgovornost prema klubu i navijačima također su svih ovih godina predstavljali veliki problem.
U prošlosti smo često imali situacije koje su bile na rubu velikih nemira i nereda kada su u pitanju odnosi navijača i kluba. Ne tako davno glavni transparent bio je UPRAVA ODLAZI, a danas se od Marina Brbića bez ikakvih temelja stvara ikona Hajduka i proglašava ga se jednim od najboljih predsjednika u povijesti. Danas je situacija po pitanju odnosa navijača i uprave kluba mnogo drugačija iako su rezultati i način vođenja kluba vrlo loši. Zbog čega se već odavno ne traže ostavke rukovodećih ljudi u klubu i ne zahtijeva jedna nova klupska politika. Kome i zbog čega je to u interesu?
Često se određene pojedince iz prošlih vremena proziva za pljačku Hajduka, s čime se slažem, ali smatram da se Hajduk sustavno pljačka i posljednjih desetak godina. Možda to čine drugi ljudi i na drugačiji način. Glasnogovornici Marina Brbića i aktualnog vodstva Hajduka govore nam da je ovo najpoštenija uprava u povijesti kluba. Pitam ih u čemu se to poštenje mjeri; da li u tome da ne budeš prvi u prvenstvu jer će te optužiti da si kupio prvenstvo i suce; da li u tome da najkvalitetnije igrače prodaješ po sramotno niskoj cijeni da te ne bi prozivali da si uzeo velike novce od transfera ili si pak pošten ako nemaš jasnu viziju i strategiju razvoja kluba?
Postavljam pitanje hoće li vodstvo kluba i svi oni koji se predstavljaju kao Hajdukovi dušebrižnici prihvatiti odgovornost te časno odstupiti sa svojih pozicija? Jer kao što Torcida reče: „I pape i dida umiru od stida“
U ovom tekstu iznio sam isključivo svoj osobni stav kojega u svakom dijelu mogu potkrijepiti činjenicama. Sve je napisano samo s jednim ciljem, a to je jaki i moćni HAJDUK kakav je nekad bio jer on to može, mora i zaslužuje biti. Smatram da je vrlo upitno koji i kakvi kadrovi vode klub, tko je sve umiješan i odlučuje o budućnosti kluba jer mnogi noviteti su uvedeni u upravljanje klubom čiji mi cilj još uvijek nije jasan.
Ne znam koja je uloga gradonačelnika Splita niti određenih drugih struktura uključenih u cijeli ovaj projekt uništavanja Hajduka ali pozivam gradonačelnika Baldasara, Torcidu, udrugu Naš Hajduk i najveće dioničare da preuzmu odgovornost te da svi zajedno vratimo Hajduk tamo gdje mu je mjesto. Hajduk neće živjeti od toga što ćemo neprestano prozivati nekoga drugoga da je kriv za naš neuspjeh već je potrebno zasukati rukave i uhvatiti se ozbiljnog posla.
Hajduk ne smije biti ničiji poligon za ostvarivanje privatnih interesa, mjesto za uhljebe svih vrsta niti klub od kojega pojedinci vrlo dobro žive. HAJDUKU su nužne radikalne promjene koje uključuju promjenu upravljačkih struktura, jasno pozicioniranje sukladno vlasništvu, kristalnu viziju razvoja kluba počevši od najmlađih kategorija do prve momčadi te stabilnu financijsku strategiju. HAJDUK je „institucija“ kojom treba znati upravljati, koju treba voljeti i za nju živjeti.
HAJDUK ŽIVI VJEČNO!
Marijo Popović/HUB
