ALBERT ni(je) genije
Nevjernik, bezbožnik pa i agnostik sklon je prikazu – nemam vjeru, ali imam znanje; često se pojavi i daljnja nelogičnost – imaš vjeru, ali nemaš znanje.
{jathumbnail off}Premda je znanje bez vjere nepotpuno, oskudno, a vjera bez znanja prazna. Znanje nije još mudrost, a mudrost bez znanja je besadržajna. Mudrost je poznavati put do sreće, a sreća je spoznati Istinu, koja je jedna, kažu filozofi (Toma Akvinski). Bog filozofije nije identičan Bogu religije, ali je u biti to isti Bog – Stvoritelj svega postojećeg i vrhovna mudrost.
Vratimo se Einsteinovoj vjeri. U pismu utjehe rođacima preminulog prijatelja, na temu budućnosti, on pisanje započinje riječima – “Fuer uns glaeubige Physiker…” – Za nas fizičare koji vjeruju … . Dakle, nije sporno da je Einstein bio vjernik, premda se ponekad njegov svjetonazor opisuje kao – panteizam. Navedena izjava o vjeri i znanosti blizu je Augustinovoj misli: „Vjerujem da bih razumio, i nastojim razumjeti da bih vjerovao“, (u slobodnoj interpretaciji, koju je, pretpostavljam, poznavao i Einstein)
Vjerujem da se mnogi sjećaju mejla koji je jedno vrijeme kružio o tome kako profesor govori svojim studentima da, ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i samo zlo. A budući da naša djela definiraju ono što mi jesmo, profesor tvrdi da je Bog zao jer je stvorio zlo. U priči mladi student mudro odgovara svom profesoru kako zlo ne postoji, da je zlo jednostavno izostanak Boga.
Kao što je hladnoća nedostatak topline i tama izostanak svjetla, zlo je ono što se događa kad čovjek nema Božju prisutnost u svome srcu. Sigurno se sjećate i zadnje rečenice te priče: „Ime mladog studenta bilo je Albert Einstein.“
Danas je općepoznato da je ta rečenica nadodana i da u originalnoj verziji nije postojala. Netko ju je ubacio zbog upečatljivijeg kraja i naveo mnoge da pomisle kako Albert Einstein vjeruje u Boga. Je li Einstein za svoga života upoznao Boga? On sam svojim je nedorečenim izjavama godinama zbunjivao javnost do te mjere da je 1929. godine ortodoksni židovski vođa u New Yorku, Rabin Herbert S. Goldstein poslao Einsteinu vrlo direktan telegram: „Da li vjerujete u Boga? Stop. Odgovor je plaćen. Do 50 riječi molim.“
Einstein je rođen u židovskoj obitelji koja nije bila religiozna, njegov otac je židovske običaje nazivao „prastarim praznovjerjem“. Njegova sestra kasnije je govorila da je Albert usprkos roditeljima u svojim ranim godinama razvio nevjerojatan žar prema judaizmu. Poštivao je šabat, držao košer, nije jeo svinjetinu i čak je sam skladao himne koje je pjevao na putu do katoličke škole u koju su ga upisali. No, promjena se dogodila u dvanaestoj godini kada je počeo čitati knjige o društvenim znanostima koje je dobivao od kućnog prijatelja. Izloženost znanosti, filozofiji i matematici dovela je do toga da odustane od judaizma i zaključi kako je većina priča iz Biblije izmišljena. Govorio je da ga je to „oslobodilo“, dovelo do „prave gozbe slobodnog razmišljanja“, te da je dobio dojam kako je „mladost namjerno obmanjivana lažima od države“.
Čitajući i diveći se filozofima koji su navodno “našli unutarnju slobodu od svih pravila” i „nametnutih primitivnih osjećaja“ razvio je nepovjerenje spram autoriteta. Uz izrazito loše ocjene imao je problema s disciplinom, jer nije prihvaćao postojeće metode učenja i nemaštovit školski duh pa je često izostajao s predavanja. Takav stav propitkivanja i neslaganja s postavljenim normama formirao ga je kao osobu i svakako pomogao u znanstvenom radu jer je rušio okvire postojećih razmišljanja.
U svojim pedesetima je u intervjuima, esejima i pismima počeo sve više govoriti o tome što su za njega Bog i religija, te iznositi svoja stajališta koja su zbunjivala druge jer nisu mogli odlučiti da li je Einstein ateist, vjernik, panteist, deist, agnostik ili Židov. Postoje cijele rasprave o tome koja izjava što znači.
„Kad pogledam harmoniju u svemiru, ja s mojim ograničenim ljudskim umom mogu prepoznati Boga, a ipak postoje ljudi koji tvrde da nema Boga. Ali ono što me najviše ljuti jeste da mene citiraju kako bi poduprli svoja kriva gledišta.“
„Znanje o postojanju nečega u što ne možemo prodrijeti, o manifestacijama najdublje svrhe i najblistavije ljepote – upravo to znanje, i ta emocija sačinjavaju istinski religiozan stav; u tom, i jedino tom smislu, ja sam duboko religiozan čovjek.“
Sljedećih dvadeset godina svog života i sam Einstein je s vremena na vrijeme pojašnjavao što su za njega religija i Bog. Svijet je njegova razmišljanja prepoznao kao panteistička. On je za cijelo to vrijeme ostao vjeran svojoj verziji navodne „religije“ koju su drugi teško razumjeli: zaljubljenost u radoznalost, divljenje prema harmoniji postojećega, mističnost onoga što je neotkriveno. Dok se svi brinu oko toga što on jest – mene više zabrinjava što on nije – Einstein nije bio kršćanin i nije vjerovao da je Isus Bog. Priznavao je Isusa kao povijesnu osobu s „lijepim načinom izražavanja“ ali ne i da je Božji sin. I zato zabrinjava da čak postoje rasprave o njegovom mogućem kršćanstvu iako on posve negira jedinog, osobnog Boga:
„Ne mogu zamisliti Boga koji nagrađuje ili kažnjava svoja stvorenja, ili ima volju poput čovjeka. Niti mogu, niti želim, zamisliti osobu koja preživljava vlastitu fizičku smrt. Neka slabe duše, iz straha ili apsurdnog egoizma, gaje takve misli. Ja sam zadovoljan misterijem o vječnosti života, i sviješću o čudesnoj strukturi postojećega svijeta, kao i sa predanim nastojanjem da se shvati djelić, ma koliko on sićušan bio, Duha koji se manifestira u prirodi.“
Odbacivanje pravila i propitkivanje svijeta je Einsteina formiralo u izvanrednog znanstvenika, no isti taj duh neovisnosti ga je odvukao i od poslušnosti Bogu. Filozofija u koju je toliko bio zaljubljen, na grčkom jeziku znači „ljubav prema znanju“ i „ljubav prema mudrosti“. Problem je što su to znanje i mudrost bazirani na dosezima čovjekovog uma, na ono što mi apstraktno možemo dokučiti o svijetu. Što su filozofski mislioci koje je prihvatio Einstein previdjeli i propustili? Ljudi su stvoreni sa slobodom da izaberu i mnogi odabiru živjeti daleko i slobodno od Boga, ne prihvaćajući poniznost i poslušnost. Ne mogu priznati da Bog ipak zna više od njih i da nam treba Božji oprost za naše moralne mane. Ako takve poslušamo i po filozofskom receptu se i „oslobodimo“ Boga, zaboravljaju da isti čas postajemo vezani svojim ponosom i ohološću. A Isus kaže: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu ste moji učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Ivan 8:32). Za razliku od filozofije, Njegova istina će nas osloboditi i od duhovnog ropstva, od jarma grijeha i svih slabosti koje vežu naš um, emocije i tijelo.
„Bez sumnje, govor o križu ludost je za one koji propadaju, a za nas koji se spasavamo sila je Božja, jer stoji pisano: ‘Uništit ću mudrost mudrih i učinit ću ispraznom umnost umnih.’ Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje li je istraživač ovoga svijeta? Zar nije Bog učinio ludom mudrost svijeta? Budući da svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga u Božjoj mudrosti, odluči Bog one koji vjeruju spasiti ludošću propovijedanja… Krista razapetoga“ (1. Korićnanima 1:18-23).
Biti znanstvenik, čak i nadahnut od Boga, ne znači imati i ispravno otkrivenje o Bogu. Jer ljudskim umom, ma koliko god on učen bio, ne može se spoznati Boga, već jedino duhom.
Pripremio: Johnny
